Trendovi u koloniji

Hrvatske radnice nije prevario neki inozemni kokošar nego Benetton, jedna od najpoznatijih tvrtki u Europskoj uniji. To je izvedeno po dobro poznatom receptu, tipičnom za sitne privatizacijske lopove. Uprava je poslala zaposlene na kolektivni godišnji odmor, nakon čega su strojevi demontirani i preseljeni na novu lokaciju. Ovaj put u Srbiju. I na kraju, radnicama nije isplaćena zadnja plaća, što se menadžmentu na odlasku očito učinilo nepotrebnim troškom. Tvrtka više ne postoji, pa radnice nemaju ni gdje ni protiv koga štrajkati. Slučaj su zabilježili mediji, nesretne su žene izgovorile pred kamerama onih nekoliko uobičajenih rečenica, kako su izigrane, kako im je uništena egzistencija, kako nemaju čime hraniti djecu itd., nakon čega je sve potonulo u zaborav. To u Hrvatskoj već odavno nije senzacija.

Na tom se slučaju može vidjeti cijela slika peripetija sa stranim investicijama u Hrvatskoj. Ona pokazuje zemlju čiji lideri znaju da žele investicije, uključujući i strane, ali ne i kako ih pokrenuti. Zato ova teška vremena za njene građane postaju sve teža i teža.

Lako je dokučiti zašto se Benetton seli u Srbiju. Tim su putem otišli i brojni hrvatski investitori, pa zašto ne bi i Talijani. U posljednjih osam godina hrvatska ulaganja u Srbiju iznose 410 milijuna eura, a samo u osam mjeseci prošle godine 130 milijuna. Istovremeno, srpskih investitora u Hrvatskoj uopće nema. Razlog nije samo političke prirode, kako se eufemistički definira sustavno širenje mržnje. Direktor zagrebačkog ureda Privredne komore Srbije Drenislav Žekić daje druge i drukčije razloge. PDV je u Hrvatskoj 25, a u Srbiji 20 posto. Porez na dobit u Hrvatskoj je 20, a u Srbiji 15 posto, ali se stranim investitorima oprašta na rok od čak deset godina. Prosječna neto plaća u Hrvatskoj iznosi 750 eura, a u Srbiji samo 325. Kako su manji i porezi i doprinosi, razlika u bruto plaćama još je veća.

Sudeći po tome, u pravu su oni koji tvrde da Hrvatska ne može na zelenu granu ako ne sreže državnu i javnu potrošnju. U prvom redu MMF i Svjetska banka, koji takvu politiku nazivaju “reformama”, a onda i naši poslodavci, koji bi tome dodali još mogućnost da otpuštaju radnike bez otpremnina i suvišnih zašto. I eto žuđenih investicija.

Ali upravo podatak o razlikama u plaćama pokazuje da sve to nije tako jednostavno kako se želi prikazati. Žive li Srbi zaista sa samo 2.400 kuna prosjeka, što znači da je najveći dio plaća upola manji i od tog bijednog iznosa? Odnosno, je li Srbija toliko jeftinija od Hrvatske? Oni koji su boravili u Beogradu i stekli uvid u cijene prestižnih restorana reći će vam da nije. Njima se čini da sve košta isto, pa i roba u izlozima gradskog centra. Točno, skupa je uvozna roba. Ali iznenadili bi se da su samo otišli do neke tržnice ili pogledali komunalne cijene. Ni to domaćim ljudima nije jeftino, ali jeste svima koji mijenjaju devize. Odnosno, za euro se u Srbiji može kupiti mnogo više nego u Hrvatskoj. Zato i srpske plaće, preračunate u euro, mogu biti znatno niže, što znači da su manji trošak stranim investitorima. Naravno, pod uvjetom da izvoze, odnosno prodaju za devize, a svoje troškove podmiruju u dinarima.

Kao i Slovenija u svom zlatnom razdoblju, prije uvođenja eura i tajkunske privatizacije, i Srbija vodi neku vrstu politike ciljane inflacije i stalnog klizanja dinara, kako bi se sačuvala konkurentnost domaće proizvodnje. Za razliku od kune, srpski dinar nije precijenjen. Zato je za srpske privrednike izvoz atraktivniji, a preračunato u eure sve proizvedeno u Srbiji jeftinije. Tako je moguće da bude jeftiniji i rad. Zato se tamo isplati investirati u proizvodnju za izvoz, što su već učinili Fiat, Samsung, Bosch i drugi, a njihovim su putem krenuli i hrvatski gospodarstvenici. Benetton je u Srbiji za svoju investiciju od 43,4 milijuna eura od države dobio 14,2 milijuna, odnosno devet milijuna eura za svako radno mjesto. To znači da odmah zapošljavaju 1.600 ljudi, a u planu je još 400. Talijanima se također oprašta porez na dobit u sljedećih deset godina.

Time se ne iscrpljuje važnost slučaja Benetton za hrvatsku političku scenu. Jasno je zašto su Talijani popustili sirenskom zovu profita, ali ne i zašto su otišli na tako bezobrazan način i zašto su hrvatske radnice planski i smišljeno pokrali. I ne samo njih. Ako nisu isplatili plaće, nisu ni doprinose, što znači da su oštetili i državu. Dakle, zašto? Odgovor je bolno jednostavan: zato što su mogli. Vjerovali su da u Hrvatskoj neće imati nikakvih problema. I bili su u pravu. Nisu reagirali ni policija ni tužiteljstvo. Vlast se u cjelini ponijela kao kolonijalna uprava. Nitko se nije osjećao pozvanim da stane u zaštitu imovinskih prava hrvatskih građana i države, da provede istragu, podigne optužnicu i raspiše međunarodnu tjeralicu. Tako se neki minorni talijanski menadžer mogao pohvaliti svojoj upravi kako je jeftino proveo preseljenje u Srbiju.

Slučaj se čini malim u usporedbi, na primjer, s Dinom, gdje je turski investitor prevario hrvatsku državu za pet milijuna eura, minus jedna plaća za radnike. Vlada ga je tužila hrvatskom sudu, zbog čega mu se sada sigurno tresu gaće. Mađarski MOL, kao stvarni vlasnik INA-e, ne ispunjava ugovornu obvezu investiranja u Hrvatskoj. I nikom ništa. U jednom trenutku INA je čak prestala prosljeđivati novac od PDV-a u državni proračun. To je prolazilo nekažnjeno dok iznos nije dosegao skoro dvije milijarde kuna. Tad je objašnjeno da INA duguje porez, što nije bila istina, jer je ona po principu drumskog razbojništva zadržala za sebe porez koji su građani u cijeni goriva plaćali državi. Direktno je zavukla ruku u državnu blagajnu. I opet nitko nije optužen. Slučaj je završio nagodbom, pa je novac vraćen u ratama. Naravno, bez kamata. Koloniji ipak ne treba sve dati.

Talijani i Turci nisu prvi strani investitori koji su, na ovaj ili onaj način, civilizirano ili kokošarski, otišli iz Hrvatske. Međutim, iz toga nisu izvučene nikakve pouke. I dalje se papagajski ponavlja mantra o neefikasnoj administraciji i korumpiranoj birokraciji kao jedinoj prepreci investicijama. Zato se i sve nade ulažu na jednu kartu – zakon koji bi trebao ubrzati administrativnu proceduru i ukloniti birokratske prepreke. Da bi objasnili njegove prednosti, ministri sada putuju po regijama i organiziraju seminare, ne shvaćajući da Vlada nije ni fakultet ni stručni simpozij. A ni premijer ne odustaje od svojih poznatih predavanja iz političke etike. Pritom ne odgovara samo na jedno pitanje: Je li etično držati glavu u pijesku i uporno odbijati suočavanje s katastrofalnim posljedicama vlastite pogrešne politike?