Baksuz knjiga

Predrag Čudić: Ljudske slabosti (Levo krilo, 2013)

Nije reč tek o reprintu satiričnog romana Predraga Čudića (1943., Senta), pisanom krajem 1960-ih godina, dovršenom 1972., objavljenom 1978. kod malog nezavisnog izdavača Slobodana Mašića, da bi početkom 1979. bio sudski zabranjen, a izdavaču i autoru presuđeno da sami finansiraju uništavanje “Ljudskih slabosti”. Knjiga, sa podnaslovom “Zapisi jednog smetenjaka”, koja se nimalo čudno pojavila u okrilju E-novina, portala čijem uređivanju kumuju dvojica primenjenih satiričara, Petar Luković i Tomislav Marković, zapravo je korisni podsetnik o Zeitgeistu titoizma.

Reprint je filovan dokumentarnom građom u koju su uključeni: rešenje Okružnog suda u Beogradu o zabrani rasturanja knjige, žalbe Čudićevog advokata Srđe Popovića, rešenja Vrhovnog suda Srbije kojim se odbija ova žalba, tekst Danila Kiša koji je uz mišljenje Nikole Miloševića priložen sudu u prilog tezi da je reč o romanu, fiktivnoj tvorevini a ne “zlonamerno i neistinito iznošenje neistina u odnosu na jugoslovenski društveno-ekonomski i politički sistem”, kako je tvrdio tužilac, te, na kraju, i tekst Oskara Daviča objavljen u “Književnoj reči”, koji se protivi sudskoj zabrani, na koju se samoinicijativno “nadovezao” Radio Beograd raskinuvši ugovor sa P. Čudićem, piscem songova za dečije emisije.

Sama Čudićeva knjiga, kada se danas čita, posle pune 24 godine, očišćena je od onovremenih aluzija i konteksta. Napisana je u maniru “Zabeleški iz podzemlja” gde arlekinski narator stalno skače s teme na temu, a onda i sebi u usta, lamentira nad svojom zlehudom kobi nezaposlenog večitog podstanara u divljem braku, koji slobodno vreme troši smišljajući društveno korisne teorije, recimo o ukrštanju pčele i komarca (da leti osećamo ugodnost a ne svrab) ili guštera i kokoške (da se manje jaja razbije usled krakatosti i nervoze koka nosilja), ili teorija rupe: o sistematskom popunjavanju stambenog prostora pokojnih ili osoba sa viškom kvadrata. Tematsku raspršenost prate jezički kalamburi i rečenice-aforizmi (npr.: Tražim posao, od toga živim), epizoda o putu u donji svet Sandžaktransom, rimovana poema posvećena pokojnom prijatelju i vrsnom prozaisti, njegov ukradeni esej praćen naratorovim komentarima, priča za rubriku “Politike”…, dakle jedan miš-maš kome ništa nije sveto, posebice svetinje marksizma i snalaženja u selfmenadžmentu, koji izdavačkim transferom u naše vreme ništa bitno nije izgubio na jeretičkoj žaoci i golicljivosti humora.

I Čudićeva knjiga je potvrdila da autoritarnom režimu više od kritike smeta (pod)smeh. Satira, kao i erotska književnost, subverzivno zadire u tabuisani prostor moći. Sprdnja na račun vladara ili boga, kao i javni govor o telu i seksu, razgrađuju ozbiljnost i erodiraju nedodirljivost suverena, obesmišljavaju njihove zabrane i razobličavaju ih kao utvare koje štite profit poretka i čine ljude potčinjenima.

Sasvim je lako zamisliti vernika ili nacionalistu kako se napaja ovakvom knjigom, recimo onim delovima koje satiričnoj poruzi izlažu ateistički materijalizam. Ali satiričar je skeptik i anarhista. On podriva, ne polažući kamen temeljac za novu ili obnovljenu dogmu. Štaviše, satiričar ni samu književnost ne ceni previše: mešavina formi i žanrova, ludičko žongliranje logikama fikcije i naracije, pre su izraz istog postupka rugalačkog obesvećenja nego užitak eruditne kombinatorike. Satira je bliska cinizmu, možda su i sinonimi, no satira je čuvar demokratije. Satira je ono šilo/prut koje Platonov Sokrat pominje, misleći na ironijske besede kojima podbada svoje sugrađane. Satiričaru je, kao i Sokratu, sredina u kojoj živi nalik krotkom i pomalo tromom konju, kome je stalno potrebno da ga neko trza iz letargije, samozaljubljenosti ili opijenosti himerama različitih obmanjivača.