Ćosića na tribine

Paravan

Matija Vukšić napravio je inventivan, investigativan, dopadljiv, gledljiv, jednom riječju sjajan špageti dokumentarac o agencijama, institucijama koje u velikom broju slučajeva predstavljaju istinska remek-djela birokratskog parazitizma. (Srbija, recimo, ima agenciju za istragu pomorskih nesreća?!) Slika je u njegovom filmu pažljivo osmišljena, kadrovi smisleno režirani, grafika je u funkciji priče. U filmu vidimo prve ljude tih ustanova kako – često u vrhunski karikaturalnom kadru – poziraju, namještaju osmijehe, brane besmislene projekte najmaštovitijim konfabulacijama koje doživljavaju karambol pri sudaru sa stvarnošću. “Halo, vlak kojim putujem je u opasnosti, jamčite li sigurnost putnicima?” pita Vukšić. “Pošaljite mejl, hvala…”, odgovara službenica. Kao u reklami za Croatija osiguranje: Ne brinite, imamo Vedrana!

Matija Vukšić, zacijelo najnadareniji mlađi novinar HTV-a (čiji je dokumentarac bio simpatičan hommage Sergiju Leoneu), uspio je u nekoliko tjedana rada iznjedriti mnoštvo zaključaka za zdravorazumsku reformu agencijskog arhipelaga. Vlada za godinu dana o tomu nije rekla ni riječ, premda agencije upošljavaju 10.000 ljudi i koštaju milijardu kuna godišnje.

Vukšić zna sa slikom, ima viziju, pronicljiv je, angažirao je dobrog montažera, pa ima šansu – nastavi li tako – postati novi Knjaz Prisavlja, institucije koja, čini se, već dobro desetljeće nije porodila jače novinarsko ime, a većinu energije danas troši na dvorske spletke. Robert Zuber dobro je vodio diskusiju nakon filma, a u raspravi je poentirao Arsen Bauk, koji je pravilno primijetio kako i HTV ima slične viškove besmislenog kadra.

Utakmica Hrvatska – Srbija, HTV 2

Bila je to zadnja utakmica Hrvatske i Srbije prije no što se između dvije države ispriječi kineski zid zvan Schengen. Iz mnogih grla s tribina države koja upravo ulazi u Europu čulo se “Ubij, ubij, ubij Srbina”, dok se notorni Drago Ćosić na te urlike, umjesto osude, nadovezao srodnom terminologijom: “Olić i Mandžukić iskoristili su priliku za egzekuciju”; “Naši maltretiraju Srbe na sredini terena”; “Bili su to njihovi zadnji trzaji”… Ukratko, i publika i TV komentator disali su kao jedno. Hrvati su prije rata izgledali kao južni Nijemci, danas više izgledaju kao zapadni Srbi! Dragu Ćosića trebalo bi pohvaliti zbog iskrenosti, a potom mu se zahvaliti na budućem vođenju takvih prijenosa, čovjeku je mjesto na tribinama…

Zdušna kolektivna priprema najvećeg dijela nacije za ovu utakmicu složen je fenomen koji zahtijeva analizu. Dio ljudi nije zaboravio ratne traume, no to sigurno ne objašnjava sveopću navijačku histeriju. Postoji dopunsko objašnjenje. Čini se, naime, da se ono što bi Jung nazvao “kolektivnim nesvjesnim” suočava s jednom važnom, intuitivnom spoznajom: jedino se još naspram Srbije, balkanskog bolesnika koji ne zna čak ni dokle mu sežu granice, Hrvatska može osjećati superiorno, jedino još tu, na zelenom terenu, dobiva topovsko meso za, kako bi rekao Ćosić, “egzekuciju”. Europa je pak već “egzekutirala” skoro sve što je mogla: hrvatske banke, medije, Inu, telekome, a sada će uzeti ceste i, kako stvari stoje, sve ostalo, možda i prirodne monopole i prirodna dobra poput voda i šuma. Ovo je labuđi pjev jedne zajednice koja je nekoć bila prva u selu, a sada se sprema biti zadnja u gradu. Jer čak su i naši sjeverni susjedi izvan sebe od očaja.

“Što preostaje kada sve prodaš?” zapitao se ovih dana slovenski ekonomist Jože Mencinger. “Čitavo stanovništvo se pretvara u radnu snagu. Investicije nas vraćaju u polukolonijalno društvo. Već od 2005. godine odliv neto profita u novim članicama EU-a veći je od deficita platne bilance. U vrijeme krize, poslije 2009. godine odljev kapitala preko računa investicija čak je tri do četiri puta veći od priljeva stranih investicija. Prednosti o kojima se mnogo priča, kao što su tehnološki napredak, povećanje konkurentnosti i slično, uglavnom su reklamne priče. I sam vjerujem da firma koju prodate multinacionalnoj kompaniji postaje efikasnija, ali u čiju korist?” zapitao se Mencinger.

Jedan drugi Slovenac, sociolog Rastko Močnik, ovih je dana u “Večernjem listu” s tugom podsjetio da je “u nekadašnjoj Jugoslaviji Slovenija imala privilegiran pristup tržištu od 20 milijuna ljudi”, a sada se nalazi “u društvu nerazvijenih zemalja poput Španjolske, Portugala i Grčke, država sa siromašnog juga Unije. EU funkcionira po principu kolonija u kojoj razvijena gospodarstva, poput njemačkog, francuskog i onog skandinavskih zemalja, imaju privilegiran pristup u mediteranskim zemljama.” Danas je Slovenija njemačka kolonija…

Upravo to sljepilo zbog “egzekucije” susjeda u velikoj je mjeri omogućilo ovu milenijsku eurokolonizaciju, koju kod nas malo tko primjećuje. No kako se kaže: tko neće brata za druga, imat će tuđina za gospodara. To je sudbina cijelog Balkana, gdje je Madeleine Albright nedavno umalo kupila kosovski Telecom, ali se netko sjetio da to ne bi bilo odveć pametno, pa je odustala. Naime, neke stvari ipak moraju ostati skrivene.

RTL danas

Papa Franjo visoko je digao letvicu, a stvar se ubrzo nakon najave pokazala vrlo zahtjevnom. Novinari su, kako smo vidjeli u RTL-ovom dnevniku, kardinala Bozanića neočekivano suočili s papa-testom: Što mislite o papinom “prometnom modelu”, upitali su ga, izmamivši mu, prvi put otkako ga gledamo, osmijeh na basterkitonovski hladno lice.

“Papa je time što je ušao u minibus s kardinalima i nije ušao u posebno vozilo na neki način dao znak i Crkvi i svakom vjerniku i svijetu…”

“Kada ste se vi vozili javnim prijevozom?”

“U ponedjeljak, u Rimu…” (opći smijeh).

“A u Zagrebu?”

“U Zagrebu?” (pauza). “Ne znam točno kada. Mislim da na kraju, možda je čak ugodnije proći u autobus nekad. Ali moraš doći na vrijeme nekad, i tebe drži služba koju moraš izvršiti…”

Nastavi li papa Franjo nametati ponašanje svetog Franje kao uzor – recimo, bilo bi šokantno da se odrekne papamobila – prozvat će i posramiti sve luksuzu sklone klerike. Ne mora sazivati koncil, ukinuti celibat dijecezanskom kleru ili blagosloviti istospolne brakove, dovoljno je ovo s autima. Neće proći ni pola godine, a s mnogih će se usta začuti kletva Velikog inkvizitora iz Sevilje koji se, prepoznavši Isusa koji se vratio, odmah zapita Zašto si se vratio? Samo da nam kvariš posao…

Papa je kao ekonomska figura modernog svijeta proizveo dvije oprečne teorije. Prema jednoj, Wall Street je dobio svoga čovjeka. U eri neminovnog nastavka pauperizacije, papa Franjo legitimirat će dodatno osiromašenje masa. Religija je opijum za narod; osiromašenje se lakše podnosi ako mu se pripiše duhovna dimenzija. Druga teorija veli da je papa čovjek koji Wall Street gura u ponor. Promatran kao ekonomski orijentir milijarde ljudi, on se zalaže za smanjenje kako javne tako i osobne potrošnje, a i jedno i drugo, prema zadnjim spoznajama MMF-a, djeluje prorecesijski.

Čini se da kod nas papine poruke neće imati osobit učinak jer ih se nitko neće držati. Znamo mi nas. Bozanić mora na vrijeme stizati na obaveze, pa mu je službeni prijevoz neophodan, dok je Vlada raspisala natječaj za 1.700 novih automobila, među kojima će njih desetak pripasti ministrima. Nisu papamobili, al’ nisu ni moskvići…