Da nije države, ostali bi i bez gaća

Ivić Pašalić, Goranko Fižulić, Stipe Gabrić Jambo, Pavao Miljavac, Nikica Valentić, Željko Kerum, Radimir Čačić, Ljubo Ćesić Rojs, Jure Radić, Borislav Škegro, Srećko Ferenčak, Ivan Domagoj Milošević… svi su oni protekla dva desetljeća proveli puneći nam glavu o potrebi uvođenja slobodnog tržišta i tvrdeći da bez temeljite promjene gospodarske paradigme Hrvatska neće ići naprijed. Kad su se i sami našli na tom terenu, ali bez državne logistike, nisu uspjeli izdržati ni prvi nalet krize. Doduše, njihov poduzetnički krah ne znači da će ostati bez kune…

Nakon neuspjele liječničke i političke karijere, bivši Tuđmanov savjetnik za unutarnju politiku Ivić Pašalić proživljava i poslovni slom. Ovih se dana nudi Tomislavu Karamarku, računajući da bi mu to, kad HDZ dođe na vlast, omogućilo novi uzlet. Pašalić je poduzetničku karijeru počeo s tastom i njegovom malom građevinskom tvrtkom. Doktoru nije bio problem doći do novca: iz Lihtenštajna su stizali milijuni za podebljavanje kredita koje je ovaj, zajedno s pajdašima, već dobio od austrijske Hypo banke. Pašalić je, izračunali su u medijima, za vlastitu poduzetničku priču dobio oko 50 milijuna eura kredita. Ali to nije bilo dovoljno: kreće u projekt luksuznog naselja u Odri na zagrebačkoj periferiji i – neslavno propada. Prodao je malo, tek nešto više iznajmio. Oni koji su nasjeli na prijevaru zvanu “niskoenergetski stanovi” kasnije su bezglavo bježali iz maglovite turopoljske ravnice. Naselje je danas gotovo prazno, a Pašalićev Kapital konzalting u predstečajnoj nagodbi. Samo je državi dužan 900.000 kuna, od čega za PDV 700.000.

Višak ambicija i manjak sposobnosti odveo je Pašalića i u Poreč, gdje je s tvrtkom Ambo želio ulagati u građevinu. Taj posao, međutim, nije mogao pokriti ni Hypo, pa još nije ni krenuo a Ambo je već bio u stečaju. Potom se pokušao prikrpati bratu Zdravku, koji je iz devedesetih izašao s krajnje sumnjivo stečenom pilanom. Brat je kasnije optužio Ivića da mu je iza leđa htio uzeti imovinu kako bi riješio problem s bankama s kojima, kako je Pašalić znao reći, ima dobre odnose. Bez brige, ni nakon svega nije gladan. Aktivirat će saborsku mirovinu od 12.000 kuna. A valjda se nešto i uštedjelo.

Državi je dužan i bivši HSLS-ov ministar gospodarstva Goranko Fižulić. Njemu je i sama naznaka krize prepolovila posao. Pad je bio brz i neugodan. Prenaglo širenje Magme do 2009. dovelo je do njezinog brzog urušavanja. Fižulić se nadao da će prodajom dijela tvrtke

srpskom poduzetniku Slobodanu Vučićeviću riješiti dio problema, ali je došlo do sukoba jer je Fižulić tvrdio da je prodao jedno, a Vučićević da je kupio drugo. Magma ide u prestečajnu nagodbu. Vjerovnici traže 552, a Fižulić državi duguje 33 milijuna kuna. Vjerojatno je već zaboravio sretna vremena, kad je kao ministar gospodarstva iz sjene vodio kompaniju od koje su sindikati, unatoč zabrani, djeci kupovali božićne darove.

Stipe Gabrić Jambo sirovija je poduzetnička sorta iz devedesetih. Nešto poput Ljube Ćesića Rojsa, čije su tvrtke – od Šezdesetšeste pukovnije do Markuševačke gradnje – također neslavno propale. Nakon što se dokopao Razvitka, na čijim je razvalinama izgradio tvrtku Jambo, nije dugo trebalo da je otjera u stečaj. Jambo se nedavno pohvalio da nikad nije uzeo ni kune iz saborske blagajne za prijevoz, zaboravivši reći da toj istoj državnoj kasi duguje 1,9 milijuna kuna, najviše za porez na nekretnine Jambo prometa. Još je dublje u sebi potisnuo sumnjivu prodaju voća i povrća vojsci po nadrealnim cijenama, zbog čega je u medijima spominjan i kao ratni profiter.

Bivši HDZ-ov ministar obrane Pavao Miljavac pokušao je u uspjeti s obrtom za piljenje drva PM Lignum. Iz državnog fonda za razvoj za to je dobio oko 35 milijuna kuna, nedovoljno da uspije: PM Lignum danas je zamrznut, što i ne čudi s obzirom na to da je stalno bio u blokadi.

Nikica Valentić, Tuđmanov omiljeni premijer, iznenadio je prije pola godine javnost kad je otvoreno priznao da mu poslovi ne idu. I Valentić je ušao u siguran biznis s nekretninama, popularan u ono vrijeme, što mu se obilo o glavu. Tvrtka Niva inženjering bavila se razvijanjem projekata i otkupom zemljišta opterećenog imovinsko-pravnim problemima, a zanimljivog za stambeno-poslovne projekte. Cilj je jednostavan: nakon što se zemljište očisti od plombi, s bankama se dogovara financiranje projekata koji traju od osam do deset godina. Valentić tvrdi da je zapeo na najlakšem dijelu – gradnji i prodaji. Plombe, onaj najteži dio, očito je uspješno skidao. Sva tri njegova projekta u Zagrebu u velikim su problemima. Ugroženo mu je najmanje 200 milijuna eura, što bi ga moglo stajati puno novca. Koji ima.

U posao se opet uključio i Andrija Hebrang, bivši ministar zdravstva i obrane. Novinari su na njemu oštrili pera, dokazujući da je usko povezan s japanskom kompanijom Shimadzu i njihovim predstavnicima u Hrvatskoj, kojima je pogodovao u prodaji strojeva za bolnice. Premda je to demantirao, iza njega i ondašnje vlasti ostajao je trag novca koji je jasno govorio na čijim se rendgenima slikamo. Nakon promjene vlasti, Hebrang je najavio da kreće u poduzetničke vode. Nije dugo trebalo da se otkrije s kim: partner mu je dugogodišnji direktor medicinske opreme Shimadzu Hrvatske Gordan Tomac. Njih su dvojica osnovali tvrtku Demax Pharm, koja se – gle čuda! – nalazi na istoj zagrebačkoj adresi kao i Shimadzu. Tomac i Hebrang suvlasnici su po 25 posto tvrtke, a 50 posto drže dvojica makedonskih državljana. Barem s jednim od njih makedonska se policija godinama ozbiljno bavi. O kakvom je biznisu riječ, najbolje govori podatak da je od 1998. Shimadzu za Hrvatsku nabavio barem 300 milijuna kuna vrijednu opremu, zbog čega je prijavu protiv Hebranga podigao i sve samo ne naivni Siemens.

Željko Kerum je posebna priča. Splićani tvrde da početak bavljenja trgovinom duguje Caritasu, koji ga je na Brdima, perifernom splitskom kvartu, opskrbljivao namirnicama. Nakon što je izrastao u dalmatinskog trgovačkog diva, nije znao stati. Politička podrška devedesetih i lak novac do kojeg je dolazio i njemu su pojačali apetit. Počelo je širenje koje je završilo u pretjeranim akvizicijama (Hotel Marjan), obiteljskim svađama (sestra Nevenka Bečić) i propašću temeljne tvrtke (Kerum d.o.o.). Iako se politički dizao, poslovno je padao. Obrnuto od većine drugih junaka iz ovog teksta. Strateški najgluplji poslovni potez bila je kupnja Hotela Marjan, koju čak ni Kerumova divizija, u međuvremenu ojačana Jokerom,

šoping-centrom u Splitu, nije mogla slijediti. Kerum je počeo jesti sam sebe: od trgovačkog je lanca malo što ostalo, jer je dućane morao prodati. Kerum d.o.o. propao je sa 22 milijuna kuna poreznog duga i više od 180 dana blokiranim računom, kao i sestrinska tvrtka Neva Kerum, koja državi duguje gotovo 400.000 kuna. Ali kad politika i zakon to dopuštaju, splitski se gradonačelnik znao snaći. Poslovanje trgovačke tvrtke Kerum d.o.o. i zaposlenike prebacio je na Kerum trgovinu d.o.o. Dobavljači se bune, postirska Sardina podigla je i tužbu, ali Kerumu malo tko što može. Birače i danas privlači s po 100 kuna za socijalno ugrožene penzionere, a dobavljače i radnike svojih tvrtki ucjenjuje po modelu “ako ti nećeš, ima tko hoće”.

Ne zaboravimo ni donedavnoga prvog potpredsjednika Vlade Radimira Čačića, poduzetnika još iz doba socijalizma. Nakon preuzimanja Coninga, ušao je u politiku, što mu nije pomoglo u dobivanju poslova. Međutim, iskusni se građevinar nije predavao, nego je gradio kompaniju. Na kraju ju je ipak morao pokopati; Coning, doduše, nije mrtav, ali ide u predstečajnu nagodbu. Prvo ročište za utvrđivanje tražbina sazvano je za 10. svibnja. Uprava tvrdi da dug iznosi 368 milijuna kuna, od čega državi deset, bankama 266, dobavljačima 85, a zaposlenicima sedam. Čačićeva Uprava predlaže državi da Coningu oprosti 70 posto duga, što nudi i dobavljačima. Prema bankama je ipak naklonjenija, pa im nudi posrnuli projekt u Samoboru. Bude li sve u redu, poručuju iz Coninga, do 2020. bit će kao novi, čemu bi, nadaju se, mogao pomoći i HBOR-ov kredit od 15 milijuna kuna. Što podsjeća na kredit koji je Coningu neposredno prije parlamentarnih izbora dalo Croatia osiguranje. Tričavih četiri milijuna kuna, govorilo se tada, i to navodno uz jako osiguranje tvrtke, koja je ubrzo propala.

Kad se ne bi znalo koji je glavni izvor prihoda Instituta IGH, Juru Radića mogli bismo prozvati jednim od najuspješnijih političara-menadžera koji je karijeru započeo sredinom devedesetih, uspješno organizirajući selidbe Hrvata i Srba po Balkanu. Svakoga u svom smjeru. Taj profesor na Građevinskom fakultetu ministarsku je fotelju ubrzo zamijenio onom na čelu IGH-a. Tvrtka je procvjetala na poslovima s državom: ne samo da su nadzirali ili projektirali svaki važniji državni objekt i kilometar ceste i autoceste, nego praktički imaju monopol na ispitivanje svih građevnih materijala. Radić je s kumom Željkom Žderićem iz Konstruktora bio kralj građevine od 2004. do 2009. Padom državnih investicija kreće i poslovni pad. Najave o velikim poslovima u inozemstvu pokazale su se lažnima. Od vrhunca u 2008. godini, kad su ostvarili 795 milijuna kuna prihoda i dobit od 72 milijuna, lani su došli do minusa. Ne bi li se izvukao, Radić je morao prodavati tvrtku te rasprodavati nekretnine. Čim su državni poslovi presušili, IGH je zaplovio prema stečaju.

Borislav Škegro, bivši ministar financija, poslovno se aktivirao putem modela rizičnih fondova, po kojem on i partneri za naknadu upravljaju tuđim novcem. Divan posao za čovjeka koji je na to ionako navikao. Po investicijama s prvih 225 milijuna kuna nije se proslavio: uspio je s ulaganjem u TELE2, ali je Metronet u gubicima, lanci hrane Daily Fresh i Subway su propali, a Hospitalija ne vraća novac kako je planirano. Osnovao je Škegro i fond za upravljanje nekretninama koji se likvidira, iako on tvrdi da je izvrsno ulagao. Premda ne u nekretnine za koje je bio registriran. Dionica je doživjela potop, a bivši šef Hanfe Ante Samodol Škegru je optužio za malverzacije i oduzeo mu dozvolu za rad. Sad je sud to rješenje poništio. Škegro je u doba Jadranke Kosor uskrsnuo kao savjetnik te pokrenuo fondove gospodarske suradnje. Princip je opet da država s privatnicima ulaže u fond, a on spašava perspektivne tvrtke. Ulaganja su zasad nedovoljna, iako su upravljači uzeli milijunske državne naknade.

Srećko Ferenčak, glavni tajnik HNS-a, privatne je poslove orijentirao na građevinu. S krizom je ugasio šest tvrtki. Sve su propale, osim Feris usluga koje imaju jednog zaposlenika. Od 2008. balansira između dobiti i gubitaka od par sto tisuća kuna: najuspješnija im je godina bila 2009., kad je tvrtka ostvarila 860.000 kuna prihoda, a sad je na granici prezaduženosti.

Ne ide puno bolje ni aktualnoj desnici. Ivan Domagoj Milošević, jedan od onih koji su trebali probuditi državnu privredu, ima tvrtku za proizvodnju i punjenje vatrogasnih aparata Pastor, čiji su računi svako malo blokirani. Prije koji dan, tvrtka se uspjela riješiti blokade. Što bi tek bilo da Pastorovi aparati nisu u Saboru…