Država je kriva 25.671 put

To je bilo etničko čišćenje drugim metodama, administracijom – nimalo ispod glasa govori nam Niko Jurkas, predsjednik Društva izbrisanih prebivalcev Slovenije, ne mareći za zbunjene poglede gostiju za susjednim stolovima gostionice u slovenskom Čatežu ob Savi.

U trenutku dok razgovaramo, Jurkas “slavi” točno 21 godinu otkako je – zajedno sa 25.670 drugih osoba – izbrisan s popisa onih koji su stalno prebivali u Sloveniji. Jednim potezom slovenskih vlasti život im je pretvoren u pakao, a bolne posljedice toga osjećaju i danas. Naš sugovornik objasnit će nam kako je zla kob zadesila samo “južnjake”, dakle one koji su bili porijeklom iz ostalih republika bivše Jugoslavije.

– Nisu brisali Talijane, Austrijance ili Mađare, nego samo nas – tvrdi Jurkas, čija je priča sasvim specifična. Naime, on nije “južnjak”, nego pravi pravcati Slovenac, čiji je grijeh samo taj da je rođen u Zagrebu.

– Majka mi je radila u Zagrebu i ondje me 1948. rodila – objašnjava Jurkas na mješavini slovenskog i hrvatskog jezika.

Tema takozvanih izbrisanih nedavno je ponovno zainteresirala javnost jer je samo dan nakon te neslavne obljetnice pala slovenska vlada, a ističe i rok u kojem je, prema presudi Europskog suda za ljudska prava u Strazburu, trebalo uspostaviti mehanizam za priznanje odštete “izbrisanima”. Naime, u lipnju prošle godine taj je sud u predmetu “Kurić i drugi protiv Slovenije” utvrdio da su prekršena prava “izbrisanih” na poštovanje privatnog i obiteljskog života te pravo na djelotvoran pravni lijek Europske konvencije o ljudskim pravima. Pored toga, konstatirana je i diskriminacija jer su “izbrisani”, kao nekadašnji državljani SFRJ-a, tretirani lošije od osoba koje su u to vrijeme imale status stranca. Ukupno je jedanaestero “izbrisanih” pravdu potražilo u Strazburu, pošto država nije učinila ništa poslije dviju presuda slovenskog Ustavnog suda u njihovu korist. Čekajući pravdu, jedan od tužitelja je preminuo, šestero je dobilo spor, a četvero radi procesnih razloga nije dočekalo povoljne presude. No tu je bila riječ tek o nematerijalnoj šteti (na ime koje je u rujnu šestorici započela isplata 20.000 eura); kako će se riješiti drugi dio priče, onaj vezan uz materijalnu štetu, zasad je velika nepoznanica. Međutim, jasno je da će to biti model rješavanja odštete i za sve ostale “izbrisane”.

– Vlada samo ponavlja da novca nema. Tražili su jednu odgodu, dobili je, pa kada je istekao rok, molili su novu odgodu, sada i ona ističe, a ništa nije napravljeno. Svaki njihov potez samo je manevar kako ne bi ispoštovali ono što moraju – ogorčen je Jurkas, koji je, kao i većina “izbrisanih”, siguran da će nova vlada zahtijevati novu odgodu jer nije upućena u problematiku. Da stvari budu gore, još se ne zna s kim bi s druge strane uopće pregovarala.

Ulje na vatru javne rasprave o “izbrisanima” – ne treba smetnuti s uma da je ta tema prvorazredno političko pitanje uoči svakih izbora u Sloveniji – dodalo je Prešernovo gledališče iz Kranja, postavivši komad simbolično nazvan “25.671”. Redatelj predstave koja je i prije premijere izazvala pregršt kontroverzi je Oliver Frljić, a o količini ksenofobije koja i danas postoji govori “argument” što se provlači internetskim komentarima – “Kaj bomo pustili da nam Bosanci delajo predstave?” – što je i jedna od poruka na plakatima za “25.671”.

Oštar stav političke desnice prema “izbrisanima” pravilo je već puna dva desetljeća: te se ljude prokazivalo kao one koji su pucali po Sloveniji, predstavljajući ih kao oficire JNA i ratne profitere, u najboljem slučaju društvene parazite i kalkulante, koji su sami krivi za sve što im se dogodilo.

– To je teška svinjarija. Jer od 25.671 “izbrisane” osobe samo je 425 oficira JNA. Pokušali su uvjeriti javnost da nas sve gleda preko jednoga, generala Milana Aksentijevića – kaže Jurkas.

I sami “izbrisani” danas su razjedinjeni te se okupljaju u tri udruge.

– Neki ni ne znaju da postoji Društvo, drugi nemaju novca, treći su iseljeni, a četvrte ta priča ne zanima. Iz Društva je izašao Aleksandar Todorović, u medijima vjerojatno najeksponiraniji “izbrisani”, te s još nekima osnovao drugo. Taj je čovjek za ovu stvar napravio neizmjerno mnogo, ali se nismo slagali oko nekih metoda djelovanja, a nedavno su i iz tog novoosnovanog društva neki istupili i osnovali treće – nabraja Jurkas, insistirajući na tome da ne upadnemo u zabludu u koju su mnogi, pogotovo neslovenski mediji, upali.

– Ni danas ljudi ne razumiju bit brisanja. Svi to povezuju s državljanstvom, ali to s time nema veze; izbrisali su nas iz stalnog prebivališta, iako smo imali uredno reguliran taj status. Svatko je imao svoj razlog zašto nije tražio državljanstvo i svačije je pravo da ga ne uzme, ali to nije bitno, jer je stvar u prebivalištu. Nitko nije dobio neki dokument iz kojeg bi bilo jasno da se nešto mijenja po tom pitanju ili da se upozorava što se može dogoditi – kaže naš sugovornik, dodajući da ako netko nije tražio državljanstvo, znači da mu ono nije trebalo, ali ne znači da mu nije trebalo stalno prebivalište, a vlasti su boravak uvjetovale državljanstvom.

Mnogi su stoga deportirani i odvojeni od svojih obitelji, što je uzrokovalo teške traume. Osobito je bizarno da se djecu koja su rođena u Sloveniji i nikada je nisu napustila tražilo potvrde o nekažnjavanju u zemlji u kojoj su rođeni njihovi roditelji. Brojnim “izbrisanima” bilo je nemoguće pribaviti sve tražene dokumente kojima su pokušavali vratiti stalno prebivalište, jer je u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini već bjesnio rat. Prema Jurkasovim podacima, oko 10.000 “izbrisanih” danas ima sređen status u Sloveniji, a ostatak je ili napustio zemlju ili u njoj živi ilegalno. Otvoreno će reći kako je iza ideje brisanja stajao donedavni premijer i čelnik Slovenske demokratske stranke Janez Janša, iako je u to doba bio samo ministar obrane. Kao kuriozitet otkriva da je samo jedan glas prevagnuo pri donošenju odluke koja će zagorčati život “južnjacima”.

Jurkas nam svjedoči koliko se strašnih priča naslušao svih ovih godina. Sjetit će se prijatelja koji je deportiran i kojem je policija učinila tek jednu uslugu – nisu ga odveli s lisičinama na rukama ispred njegove male djece, nego su ga pustili, na povjerenje, da sam dođe do kraja sela; deportiran je na jednu, a iz Srbije se uspio vratiti tek nakon šest godina. Druga žrtva nije imala od čega uzdržavati djecu jer je zbog gubitka prebivališta ostala bez posla, pa su djeca završila u udomiteljskim obiteljima. Spomenut će nam i muškarca koji je obolio, a s prebivalištem je izgubio zdravstveno osiguranje: kako nije imao novca za liječenje, preminuo je u trošnoj baraci u ljubljanskom predgrađu, a zadnji novac, 100.000 tolara, ostavio je Društvu, za borbu.

– Mnogi su imali loša iskustva sa susjedima. Kada popiju, ljudi pokažu pravo lice. Ali ja imam suprotna iskustva, mene su mnogi presretali i pitali: “Pa kako ti, ti si naš?” Kada im objasnim što su vlasti napravile, kažu: “Tebi svaka čast, ali oni drugi što su bili protiv Slovenije…” – rezimira Jurkas, pitajući se kako ljudi ne razumiju da je bila riječ o najobičnijem etničkom čišćenju.

Vidljivo je da je u svojoj borbi s nepravdom i sustavom pomalo izgubio živce. Objašnjava kako mu se zbog svega raspao brak i mnoga prijateljstva te kako danas, zbog toga što mu je oduzeto pravo na rad pa nije uspio skupiti dovoljno staža, ima mirovinu od svega 263 eura.

– Meni su svi tu pokopani. Svi smo mi Slovenci. Istina, rođen sam u Zagrebu, ali s Hrvatskom nisam imao nikakve veze. Niti sam tamo ikada živio niti sam bio zaposlen, apsolutno ništa – govori Jurkas.

Dugo vremena uopće nije imao pojma da je “izbrisan”, a to je saznao na prilično grub način, na policijskom šalteru.

– Imao sam tvrtku s tridesetak zaposlenih. Radili smo s Rusijom i putovao sam onamo sa starim jugoslavenskim pasošem u kojem je bila slovenska adresa. Ali kako je ta država prestala postojati, otišao sam na policiju da promijenim pasoš iako je još bio validan. Službenica, koju znam od malih nogu, rekla mi je da me više nema ovdje; bio sam šokiran. “Gdje ste rođeni?” pitali su me. “Pa u Zagrebu”, odgovorio sam. “Pa onda idite u Zagreb, neka vam oni daju dokumente” – prisjeća se odgovora Jurkas.

Kaže da je imao sreće jer ga, zahvaljujući ugledu u zajednici i nekim poznanstvima, nisu deportirali. Supruga, dva sina i kći dobili su dokumente, ali on nije. Zanimljivo je, kaže, da mu je dvoje djece rođeno u Njemačkoj: u rodnim im listovima piše da su Nijemci, ali ih nitko nije slao onamo da rješavaju papire.

– Sjećam se, na vijestima je bilo da je donesen neki zakon prema kojem treba zatražiti državljanstvo, ali ni na kraj pameti mi nije bilo da bih ja, kao Slovenac koji čitav život živim u Sloveniji, trebao tražiti nekakvo državljanstvo. Niti sam znao da su mi u Zagrebu u rodni list upisali da sam Hrvat; taj sam dokument posljednji put bio vidio 1972., kada sam se ženio i tada mi nije bilo bitno što u njemu piše. Pa ja sam veći državljanin ove zemlje od tamo nekog Janše koji je rođen poslije mene! Napisao sam onda MUP-u zahtjev da riješe moj problem, da se mogu normalno kretati po svojoj domovini, ali su mi odgovorili da zakon ne poznaje takav zahtjev i da na takav odgovor nemam pravo žalbe. Pomislio sam tada da je vlada luda, da ću pričekati da dođu drugi, normalniji – priča Jurkas.

I dalje pamti imena svih članova vlade koji su mu život pretvorili u kaos. Kaže kako je nedopustivo da su i danas neki od njih aktivni u politici. U međuvremenu, uspio je u Hrvatskoj srediti putovnicu, ali uz velike probleme.

– Do 2004., kada sam napokon dobio slovensko državljanstvo, u Sloveniji sam živio na crno. Oduzeli su mi pravo na dokumente, ali ne i pravo da plaćam kredit, poreze, struju i TV-pretplatu. Zapravo, nisam ni htio slovenski pasoš, neću da molim za ono što je moje, ali sestra je bila uporna, svojski se angažirala oko toga – govori Jurkas.

Nekima se, kaže, zamjerio, a neki su se zamjerili njemu, pa danas okreću glave kada se sretnu na ulici. Jurkas svakodnevno dobiva na desetke upita “izbrisanih” iz Srbije, Crne Gore, BIH-a, Hrvatske i Makedonije, koje zanima postoji li način da dobiju neku odštetu.

– Nažalost, uspjelo se vratiti samo šezdesetak onih koji su to pokušali, pošto je 2010. uveden zakon koji “izbrisanima” daje mogućnost povratka u Sloveniju – iznosi neumoljivu statistiku, ocjenjujući pritom spomenuti zakon katastrofalnim.

Naime, on predviđa podnošenje molbe i mali milijun raznih potvrda koje je gotovo nemoguće nabaviti, pa je Jurkasovo Društvo nedavno Ustavnom sudu podnijelo zahtjev za ocjenu njegove ustavnosti. Ogorčen je što država nije napravila ništa kako bi se ljudima kojima je uništila živote na neki način ispričala, nego ih još vrijeđa, kao što ih je nedavno glavni tajnik vlade ponizio izjavom da se nada kako će si novcem od odštete platiti tečaj slovenskog jezika.

– Uništili su živote 25.671 osobe i njihovih obitelji. Životi su nam time obilježeni, a oni se prave kao da se ništa nije dogodilo – zaključuje Jurkas, dometnuvši da je brisanje iz stalnog prebivališta za mnoge bila smrtna presuda, izvršena s odgodom.

  •  

Potresna svjedočanstva

U što se preko noći mnogim “izbrisanima” pretvorio život može se doznati i iz brojnih potresnih svjedočanstava objavljenih na veb-stranicama Mirovnog inštituta iz Ljubljane: “Bio sam beskućnik, bez kuće i bez obitelji, koja me nije htjela jer nisam imao papire. Nikada nisam krao, jer nisam htio. Ali sam se toliko ponižavao da sam čovjeka molio za komadić kruha”; “Nisam imala zdravstveno osiguranje, pa nisam mogla otići k liječniku; kada sam imala zdravstvene tegobe, morala sam trpjeti. Puno zuba sam izgubila. Zubi su me strašno boljeli!”; “Na općini su mi uništili slovensku osobnu iskaznicu i bacili je u smeće. Kada sam pitao zašto su to napravili, odvratili su mi neka budem sretan da uopće hodam po toj zemlji”; “Brisanje je obitelj gurnulo u siromaštvo i sve tri kćeri su osjećale velik manjak u usporedbi s ostalim vršnjacima u školi”; “Sinovi su ostali u Sloveniji i za njih su se brinule susjede…”