Ići, mići, mozgići

Marko Tomaš, pjesnik i jedan od organizatora nedavne mostarske promocije zbirke poezije “Mjesec iznad Splita” Predraga Lucića, tvrdi kako on, Lucić, pjesmu “Ići, mići, Ahmići” izvodi – ne čita javno, već baš izvodi – još od 2009. godine. Predrag Lucić, jedan od osnivača “Feral Tribunea”, komentator “Novog lista”, pjesnik i satiričar pored ostaloga, kaže da je pjesmu “Ići, mići, Ahmići” javno izgovorio prije najmanje dvije godine, pa poslije ko zna koliko puta, što u Bosni i Hercegovini, što drugdje. Ibrahim Kajan, univerzitetski profesor (humanističkih nauka!) i saradnik portala Bošnjaci.net na kojem se, pored ostalih budalaština, govori i piše i o nekakvoj etničkoj Bosni od Bihaća do Sandžaka, tek je nakon mostarske književne večeri vidio Lucića i čuo pjesmu “Ići, mići, Ahmići”: poslao mu, kaže, neko snimak na kojem je zabilježeno kako u Pavarotti centru pjesnik govori stihove: Ići, mići, Ahmići / Malo selo kao u priči / Iz hiljadu i jedne noći, pa će HVO doći / Hiljadu i druge neće ni bit’ / Ići, mići, Ahmići / Mala lica, muslimančići / Ako ih ne zatučeš, kad narestu / navučeš veliki belaj za vrat / I postaću velik, i klaću kako četnik… Pucaš redom bezveze / Poslje kriviš Ingleze / Ča su sve to posnimili… / Joj da mi je džamiji prići / Sorit je nako bez riči / Još minaret u blatu / Sve na ponos Hrvatu / Svega ima u Kordića / Osvojiću Travnik / I postaću poglavnik / Gospoja Kordić žena će bit’ / od silnega Darija / Ići, mići, Ahmići… / Ja ću zbog njih i u Haag stići / Pa ću reć’ žaj mi nije / Bilo pobit balije.

Kajan se, dakle, sa dvije do četiri godine zakašnjenja zgrozio – i strijela je odapeta: satirični stihovi proglašeni su sotonskim, a njihov autor, Predrag Lucić, da, onaj pravi Predrag Lucić iz “Ferala”, ustašom, bošnjakomrscem, promotorom zločina i zločinaca!

Tako je, u najkraćem, otvorena sezona (za sada samo cyber) lova na Predraga Lucića, kojem su iz Udruženja građana žrtava rata 1992.-95. “16. april” iz Ahmića poručili kako “ne prihvataju ovakav način satiričnog ismijavanja zločinaca iz vlastitih redova naroda kojem pripada Lucić, pri tome se ne obazirući na senzibilitete preživjelih žrtava i porodica nevino stradalih”, dok su iz nekakvog Instituta za istraživanje genocida iz Kanade dodali: “…zločin ne smije biti predmet satire. Satira vrijeđa bolne osjećaje žrtava i svjedoka zločina… Gospodine Luciću, svako bošnjačko dijete će znati ko mu je prijatelj, a ko neprijatelj, svako bošnjačko dijete će znati istinu o zločinu u Ahmićima, da bi se izborilo za pravdu za preživjele žrtve i svjedoke tog strašnog zločina i svih drugih…”

Što je glupost veća, to se brže širi i bolje prima u društvima čiji su fašizmi, kako kaže crnogorski pisac Andrej Nikolaidis, “sramota čak i za fašizam”. Uzjahali su tako na tastature valjda svi koji vjeruju kako – da parafraziramo bivšeg čelnika Islamske zajednice u BiH Mustafu Cerića – nakon genocida u Bosni samo bosanski muslimani drugima mogu dijeliti lekciju o moralu, ali i o teoriji književnosti i ostalome, pa zatražili da se, kada ga se već ne može razapeti, Lucića proglasi personom non grata u BiH, te mu poručili da, je li, oni dobro znaju ko im je prijatelj, a ko se u najgorim, olovnim godinama, samo pretvarao da je jeste.

I naravno, uzalud su bili svi drugačiji glasovi: od onih, poput pisca Nenada Veličkovića, koji su sjajnu Lucićevu poeziju branili književno-teorijski, do onih što su polako, riječ po riječ, tumačili da, eto, pjesma “Ići, mići, Ahmići”, baš kako i kaže njen autor, “nije satira o zločinu, već je satira o odnosu prema zločinu, odnosno ne samo o odbijanju suočavanja već, naprotiv, o negiranju i veličanju zločina”. Jedna pjesma je, kako je napisao Marko Tomaš, postala “samo instrument, halat, što bi rekle neke kolege profesora Kajana, pomoću kojeg su napali slobodoumlje i osobni integritet Predraga Lucića. U tome su ova nedotupavna gospoda kao jaje jajetu nalik svojim hrvatskim i srpskim mamlaz pandanima, onoj vrsti tikvana koja u svojim tiskovinama i na svojim portalima veličaju Kordića i njemu slične proglašavajući ih nacionalnim vitezovima. Svima njima, naprosto, smeta sloboda za koju se Lucić zalaže godinama. To čine iz jednostavnog razloga. Oni, naime, nisu u stanju promovirati niti jednu pozitivnu svjetonazorsku vrijednost pa vlastiti svjetonazor grade napadajući pozitivne vrijednosti tuđeg… Ne mislim uopće da je rečenoj gospodi moguće objasniti bit satire. Ne mislim, na koncu, da njima treba išta objašnjavati”.

Objašnjenje je, zapravo, potrebno onima koji su istinski šokirani reakcijama samoproglašenih glasnogovornika masovnih grobnica. Lov u Bosni na Lucića sada, baš kao i jučer na Borisa Dežulovića ili Petra Lukovića, prekjučer na velikog, golemog pjesnika Marka Vešovića i tako redom, tek su epizode serijala započetog malo nakon rata, kada je novinar Samir Šestan pokrenuo bosanskohercegovačku verziju “Feral Tribunea”, satirični list “Polikita”. Bilo je to u ono doba kada su se, među Bošnjacima prije svih, doživljavali kolektivni orgazmi sa svakim novim brojem splitskog tjednika, kada se Viva Ludež čitalo kao istinu, a Lucić, Ivančić i Dežulović mogli su, da su zatražili, u Sarajevu dobiti ako ne Zlatnog ljiljana, onda barem neki srebrni orden… Šestan se, naravno, u “Polikiti” nije bavio Tuđmanom, već Alijom Izetbegovićem: metod isti – teme drugačije. Tiraž jednog od prvih, ako ne i prvog broja “Polikite”, niko nije, kao što su radili sa “Feralom” u Splitu, javno spalio, već su primjerke novina od kolportera i sa kioska pokupili pripadnici MUP-a Kantona Sarajevo, dok su njihove parakolege iz nezvaničnih obavještajnih struktura upadljivo pratile urednike “Dana”, Senada Pećanina i Vildanu Selimbegović, zbog tekstova o ratnim zločinima Armije BiH.

Sve poslije, naravno, nije bilo muzika, ni teorija književnosti ili novinarstva, već praktično sužavanje prostora slobode i suspenzija svake kritike prema onima koji, da ponovimo, nakon genocida u Bosni imaju bezgranično pravo drugima dijeliti lekciju o svemu na ovom svijetu. Posebno ako se ti drugi još zovu, recimo, Predrag ili Marko, Ivan, Petar, Mile, Boris… Pa nek’ su i dvjesto, a ne dvadeset godina potrošili u ime istine o Bosni i Hercegovini.