Intrigator

Utišani ustaški povici na tribinama

Udalji Srbina

Umjesto verbalne podrške kakvu im je pružao Vlatko Marković, navijačima je trebalo ranije zaprijetiti izbacivanjem. No tajna smirivanja tribina ipak je u tome da je gostujućoj publici dolazak bio zabranjen, a da nije, pitanje je bi li mediji mogli slaviti pristojnost hrvatskih navijača

Nevjerojatno je što može postići nešto malo prijetnji iz UEFA-e prosječnom hrvatskom šovenu. Nakon što je krajem prošle godine šef UEFA-e Michael Platini najprije uvijeno, a onda njegov kolega Grigorij Surkis i otvoreno zaprijetio hrvatskoj reprezentaciji izbacivanjem iz nogometne obitelji ukoliko se Vlada ne pozabavi pitanjem huliganizma i rasizma na tribinama, u Hrvatskoj je zavladala panika na svim razinama. Iako se Vlada osjetila uvrijeđenom zbog kolonijalnog pristupa, njeni su dužnosnici napravili sve kako bi UEFA-inim kontrolorima izbili argumente iz ruku. Panika je zahvatila i HNS, čijeg je predsjednika Davora Šukera Platini nazvao prijateljem i pohvalio ga za napore koje Savez ulaže u borbi s vandalima.

Međutim, izbacivanje Hrvatske iz kvalifikacija za svjetsko ili budućih za evropsko prvenstvo, kao i moguće izbacivanje Dinama, igračke Zdravka Mamića, iz evropskih natjecanja, opravdano je uzbudilo čelnike HNS-a, jer je reprezentacija jedini uspješni segment njegova rada, koji donosi milijune. Stoga su UEFA-inu delegaciju nedavno ugostili ministar policije Ranko Ostojić i ministar sporta Željko Jovanović, kako bi je uvjerili da se uoči utakmice sa Srbijom radi sve da bi susret protekao bez incidenata.

Iako su za osiguranje angažirane tisuće policajaca i redara, te je utrošeno oko 700.000 kuna, nitko nije mogao znati kako će navijački puk reagirati i što će se dogoditi kada na Maksimir pohrle klonovi Ruže Tomašić. Stoga se u prevenciju uključio i kompletan državni vrh, premijer je primio Šukera i izbornika Igora Štimca, a predsjednik Šukera i srpskog mu kolegu Tomislava Karadžića. Kada su prosječni hrvatski šoveni iz usta desničara Štimca i Šukera, koji je nosio cvijeće na grob ustaškom poglavniku, čuli pozive na mir kako repka ne bi nagrabusila, mnogi su zbilja povukli ručnu. To je rezultiralo navijanjem koje je i dalje bilo šovinističko, jer su se povici “Za dom spremni” i “Ubij Srbina” i dalje čuli, ali je bilo barem deset puta slabije od očekivanog.

Da se godinama ranije, umjesto verbalne podrške ustaškim ispadima, kakvu su do jučer pružali Vlatko Marković i jedan od današnjih HNS-ovih čelnika Damir Vrbanović, navijačima zaprijetilo izbacivanjem iz natjecanja, šoveni bi se suzdržali barem dok traje utakmica. Ovako je voda trebala doći do grla da bi se stvari pomaknule, iako je još dalek put do dana kada će se utakmice reprezentacije moći igrati bez pratećih proustaških izgrednika, a one protiv Srbije s gostujućom publikom. Tajna smirivanja tribina ipak je u tome da je njoj dolazak bio najstrože zabranjen, a da nije, pitanje je bi li mediji ovih dana slavili pristojnost hrvatskih navijača.

Saša Kosanović

Kubista na kubike

Otvaranje izložbe “Remek-djela iz Muzeja Picasso, Pariz”, dosada najveće u Galeriji Klovićevi dvori, u Hrvatskoj je zasluženo izazvalo velik interes. Na samo zbog 56 Picassovih umjetnina i još toliko fotografija i dokumenata, nego i zbog činjenice da održavanje izložbe košta devet miliona kuna. To su pokrili Ministarstvo kulture, Grad Zagreb i sponzori na čelu s Croatia osiguranjem, koje je kao prvi i jedini domaći osiguravatelj u višegodišnjem proputovanju ove izložbe svijetom umjetnine osiguralo na 670 miliona eura.

Publike na otvaranju nije falilo, pogotovo državnih zvaničnika i istaknutih ličnosti iz javnog života i kulture, a nekoliko hiljada pozivnica podijeljeno je i onim samozatajnijim građanima koji su pohrlili vidjeti izložbu. Bili su tako agilni da se pred njihovom navalom u prvu turu razgledanja nisu uspjeli ugurati ni svi službeni gosti, prije svega ministarka kulture Andrea Zlatar Violić, koja je s još nekim zvaničnicama ušla naknadno, probijajući se kroz krkljanac i gužvu u kojoj su neke žene kolabirale.

Kako je Zagreb zadnja stanica izložbe prije njenog povratka u pariški muzej, u Klovićevim dvorima očekuju velik broj posjetilaca iz zemlje i regije, gdje su postavljeni promotivni materijali. Drugo je pitanje hoće li gosti zbog krize imati po 40 do 70 kuna, zavisno jesu li sami, u grupi ili su učenici, i hoće li se neka porodica s dvoje djece moći razbaškariti sa sto kuna, koliko za njih koštaju ulaznice. Zato i ne čudi što su brojni poštovaoci umjetnosti nastojali besplatno pogledati izložbu, pa makar na ulaz čekali satima u stometarskim kolonama po Gornjem gradu. Nekih drugih dana kolona neće biti, iako bi do 7. jula broj posjetilaca, po nekim projekcijama, mogao preći 150.000 i sa svim kupljenim suvenirima ostvariti zaradu kakvu su ostvarile sve kuće u kojima je izložba do sada gostovala.

Za sada nema najava da će Klovićevi dvori omogućiti jedan dan besplatnog ulaza za one koji vole kulturu ali nemaju para, kao ni vezu da za otvorenje dobiju pozivnicu, kojih je podijeljeno ipak previše, ne zna se po kojem ključu, pa su njihovi posjednici izazvali neviđenu gužvu.

Nenad Jovanović

Kratko & jasno

Zoran Malenica, sociolog

Trebamo se još popraviti

Sami moramo realno gledati na to jesmo li stvarno spremni za ulazak u EU. I nakon ulaska dosta toga moramo rješavati po pitanju triju poglavlja koja su bila zadnji uvjeti

Kako komentirate poruku europskog povjerenika za proširenje Štefana Fülea da Hrvatska općenito po svim poglavljima ispunjava uvjete za pristupanje EU-u i 1. srpnja ulazi u Uniju?

Kada bismo na to gledali sadržajno, kroz pojedine zahtjeve, onda bi bilo upitno ispunjava li Hrvatska sve zahtjeve. No o tome odlučuju vodeće članice EU-a, koje su u jednom trenutku i donijele ovu odluku. Sami moramo realno gledati na to jesmo li stvarno spremni. Zbog našeg je interesa još potrebno, i nakon ulaska u EU, dosta toga rješavati i po pitanju triju poglavlja koja su bila zadnji uvjeti za ulazak.

Što je potrebno popraviti?

Glavni problem je korupcija. Potrebno je i unaprijediti kvalitetu rada državne uprave u cjelini, od lokalnih jedinica do centralne vlade. Atmosfera u društvu mora se popraviti po pitanju ljudskih prava i prava nacionalnih manjina, jer je po zadnjim događanjima evidentno koliko se još misli da ne treba realizirati prava određenih skupina u društvu. Naravno, potrebno je raditi i na razvijanju tržišta.

U prvih pola godine članstva Hrvatskoj će biti na raspolaganju 655 miliona eura. Hoćemo li ih uspjeti povući?

Iako bi to sigurno bilo u funkciji izlaska gospodarstva iz krize, nažalost, izražavam rezervu prema uspješnom izvlačenju novca iz fondova EU-a. Ni dosad po tom pitanju nisu bile dobro obavljene pripremne radnje. Privlačenje sredstava iz sadašnjih fondova za lokalne jedinice nije bilo uspješno, jer je bilo potrebno da imaju vlastita sredstva kako bi sudjelovale, a njih danas malo koje jedinice imaju.

Može li ulazak u EU biti prekretnica za Hrvatsku?

Mislim da 1. srpnja stvarno može biti prekretnica, ali hoće li ulazak donijeti više pozitivnih ili negativnih posljedica, ovisi o državljanima Hrvatske. Ovisi o tome koliko će građani sami mijenjati neke svoje navike, a koje nisu u skladu sa standardima koje postavlja EU kao zajednica država. I naravno, ovisi o uređenosti pojedinih segmenata državne vlasti i samog društva, koji moraju omogućiti da efekti ulaska budu pozitivni.

Mirna Jasić

Profesor Šandor Dembitz već 22 godine skrbi o grobnici autora “Lijepe naše”

“Preuzmite brigu o Runjaninovom grobu”

U upravi novosadskog groblja ustanovio sam da nitko nije plaćao održavanje zapuštene grobnice. Podmirio sam sve zaostatke i platio naknadu do 2004., što mi je Grad Zagreb refundirao. Kasnije sam produžio naknadu do 2014. i nadam se da će dotad netko ipak preuzeti plaćanje

Oprostite, ali za održavanje grobnice Josifa Runjanina ipak bi trebala da se pobrine Republika Hrvatska. Moja je poruka vlastima krajnje jednostavna: preuzmite napokon skrb i obnovite zapuštenu grobnicu skladatelja “Lijepe naše”, bez obzira na to što je sahranjen izvan hrvatskih granica, na novosadskom pravoslavnom Uspenskom groblju.

To je apel Šandora Dembitza, profesora zagrebačkog Fakulteta elektrotehnike i računarstva, ali i samozatajnog skrbnika, koji na vlastitu inicijativu i preko vlastita računa plaća pristojbe za Runjaninovu grobnicu još od 1991. godine, a plaćat će zaključno do 2014. Institucije RH u posljednje 22 godine, naravno, nisu napravile svoj posao, a Dembitz se umjesto njih brinuo o grobu Josifa Runjanina, s kojim nije ni u kakvom srodstvu. U sjeni nedavne nogometne utakmice Hrvatske i Srbije, zagrebački nam je profesor, objašnjavajući svoje motive, neizravno ispričao i apsurdni rukavac priče o nacionalizmima na ovim prostorima, i to preko ostavštine Josifa Runjanina, skladatelja hrvatske himne, ali i autora koračnice “Rado ide Srbin u vojnike”. Pritom su, kako Dembitz navodi, bile uključene obje strane za koje je Runjanin stvarao glazbu.

– Odrastao sam u Novom Sadu i otac me često vodio da vidim Runjaninovu grobnicu. Pred rat sam se našao s nekim prijateljima u Novom Sadu, koji su malo više naginjali na srpsku stranu. Znali smo se iz djetinjstva, pa sam ih zamolio da se brinu za Runjaninovu grobnicu, da joj se “slučajno” nešto ne dogodi. Doduše, vjerojatnost je bila mala, Runjaninova je grobnica na pravoslavnom groblju (on je sahranjen 1878. godine), na njoj su dva pisma, ćirilično i latinično. Naravno, Runjanin je bio pravoslavac, no tada se nije pravila razlika jesi li Srbin ili Hrvat. Na grobnici piše “Josif Runjanin”, kako je vjerojatno i kršten, no u njenom podnožju korijenskim je pravopisom napisano “Liepa naša domovino”. Runjanin nije imao nasljednika i zato sam molio prijatelje da vode računa o grobnici – priča nam Dembitz, dodajući da grobnica za ratnih godina nije stradala, no da je olovnih 1990-ih ipak bilo prerano za njeno spašavanje.

Akcija je započela godinama poslije “Oluje”, nakon prvog silaska HDZ-a s vlasti, kada je Dembitz bio suradnik Milana Bandića u zagrebačkoj upravi.

– Prava priča započinje nakon dolaska SDP-a na vlast. U veljači 2001. kao predstavnici Grada Zagreba otišli smo u Novi Sad, na poziv tadašnjeg predsjednika tamošnje Gradske skupštine. Uspio sam ga nagovoriti da nam uputi taj poziv. Tu je u zagrebačkoj Gradskoj skupštini nastala uzbuna jer se još zaziralo od spominjanja Srbije. No razbio sam im gard, rekavši im da je 2. veljače obljetnica Runjaninove smrti te da se njegovu grobu u posljednjih deset godina nije poklonio nitko iz Hrvatske. Zagrebačka delegacija to je učinila. Grobnica je bila zapuštena, a u upravi novosadskoga groblja ustanovio sam da godinama nitko nije plaćao njeno održavanje. Podmirio sam sve zaostatke i platio naknadu do 2004., a Grad Zagreb mi je to, da čovjek ne povjeruje, refundirao. Nije bio velik iznos i od tog sam trenutka upisan kao skrbnik. To je bilo jednostavnije jer ne otvara politička pitanja, a moje ime i prezime bili su prihvatljivi za obje strane – kaže Dembitz.

Ali sve se to ubrzo zaboravilo i spašavanje grobnice skladatelja Runjanina ponovno je zapelo.

– Platio sam pristojbu za održavanje grobnice do 2004. u nadi da će brigu o njoj preuzeti Republika Hrvatska ili Grad Zagreb. Naravno, to se nije dogodilo. Onda sam od Bandića izmolio vozača i kola, da obnovim grobnu naknadu, do 2014. godine. I opet je taj, ističem nevelik iznos, plaćen preko mog računa. No kada sam 2005. raskinuo s Bandićem, odšetao sam do tadašnjeg HDZ-ovog ministra kulture Bože Biškupića i rekao mu da grobnicu treba obnoviti. On je obećao pomoć, ali ne znam je li što učinjeno niti u kakvom je stanju grobnica danas, a moji prijatelji, koji su je čuvali 1990-ih, sada su pokojni. Nadam se da će do 2014. netko ipak preuzeti plaćanje naknade – optimističan je Dembitz.

Iako naknadu plaća Dembitz, na web-stranicama novosadskog Grobnog preduzeća Lisje stoji da je grobnica Josifa Runjanina zaštićeno grobno mjesto. Na naša preciznija pitanja o skrbi nad grobom nisu odgovorili. S druge strane, u Vinkovcima, gdje je Runjanin rođen, na naša pitanja o tome namjeravaju li sudjelovati u održavanju grobnice i je li gradska delegacija odala počast Runjaninu u Novom Sadu, odgovorili su naprosto – ne.

U Ministarstvu kulture, kojem se Dembitz svojevremeno obratio za pomoć, obećali su nam odgovor na pitanja o tome tko će preuzeti skrb o Runjaninovoj grobnici, ali on do zaključenja teksta nije stigao. Podsjetimo, sjedište Ministarstva kulture u Zagrebu upravo je u Runjaninovoj ulici.

Boris Perić, M. E. Habek

Katran & perje

Sisačka ravnateljica-osuđenica

Sitna pomoć

Županica Marina Lovrić Merzel bila je odviše zauzeta brigom da za hitne pacijente još hitnije imenuje kompetentnu osobu, pa joj je promakao podatak o kažnjavanju Jasne Rajković

Dok premijer Zoran Milanović s državničkim štitom vodi čerčilovski odlučnu i bespoštednu bitku s podivljalim šovinizmom, u čemu mu javnost i Davor Butković pružaju još odlučniju i bespoštedniju podršku, stvari u obližnjim špičkovinama i vukovinama funkcioniraju znatno optimističnije – socijaldemokrati i pravaši, rame uz rame, bore se za boljitak svih nas. U Sisku, još jednom poludevastiranom gradiću srednje Hrvatske, bilježi se simpatičan primjer njihove koegzistencije, koja nesumnjivo vodi postavljanju najkvalitetnijih stranačkih kadrova u javne institucije. Naime, tamo je na temelju džentlmenskog dogovora SDP-a i HSP-a na mjesto ravnateljice Zavoda za hitnu medicinu postavljena Jasna Rajković, pravomoćno osuđena da je 2010. kao službenica jedne banke ukrala 17.834,51 kuna i 25.000 siće, krivotvoreći potpis nekog štediše iz Dvora.

S obzirom na to da se nije radilo o osobitom zločinu, prvotna osuda na godinu dana robije ovoj istaknutoj stručnjakinji zamijenjena je četverogodišnjom uvjetnom. Time je spašen još jedan kadar od općeg značaja za domovinu i šire. Jasna Rajković je istaknuta lokalna članica partije Daniela “mirotočivog” Srba, stranke iz čijih redova dolazi i lokalni potpredsjednik Županijske skupštine, što je još jedan dokaz bliskosti dvaju političkih polova. Sisačko-moslavačka županica Marina Lovrić Merzel (SDP) bila je odviše zauzeta brigom da za hitne pacijente još hitnije imenuje kompetentnu osobu, pa joj je promaknuo podatak o sudskoj kazni. No isti je ionako posve nebitan, jer u Hrvatskoj biramo prave ljude na prava mjesta bez obzira na sitna zastranjenja.

Dodatna kvalifikacija gđe Rajković za pobjedu na javnom natječaju svakako je bila njezina politološka struka. Svakome je jasno da na čelu hitne pomoći ne bi trebao biti neki bezvezni liječnik, a nekoliko doktorskih papaka čak se javilo na natječaj.

Gđa Rajković na natječaju je priložila i potvrdu o nekažnjavanju – doduše nabavljenu prije konačne sudske presude. Nakon otkrića nadobudnih novinara, županica je pokleknula i zatražila da se Jasni Rajković žurno napiše otkaz. Ipak je dodala, u pomirbenom duhu, kako je svojedobno “vjerovala prosudbi svojih partnera iz HSP-a”.

Petar Glodić