Kraj takvih prijatelja ne trebaju nam neprijatelji

Glasovita rečenica britanskog političara i premijera, lorda Henryja Johna Templea Palmerstona glasi: “Države nemaju stalne prijatelje ili saveznike, one imaju samo stalne interese.” Tu banalnu istinu mnogi doživljavaju kao vrhunski cinizam, pa se njen autor smatra zaslužnim za to što je Britanija stekla nadimak la perfide Albion (perfidna ili podla država). Otada je iscurilo mnogo vremena, tijekom kojeg je svima moralo postati jasno da je sve prolazno, samo su interesi vječni. Pa ipak, ljudima spremnim da brkaju romantiku i politiku još je moguće prodati rog za svijeću.

Tako se sada kod nas Margaret Thatcher prodaje kao emotivna osoba, koja je gajila posebno tople osjećaje za Hrvate. “Prijateljica Hrvatske”, bio je naslov u mnogim novinama povodom njene nedavne smrti, koju su proslavili mnogi u Britaniji, s manjkom dobrog ukusa ali viškom krvavog iskustva. “Ona mi je upropastila život”, kaže neka starija dama u reportaži s londonskih ulica. Ali mi nismo Englezi, a Hrvatima je navodno bila kao majka, u trenutku kad im je podrška najviše trebala. Podsjeća se kako je na skupu veleposlanika pri UN-u još u rujnu 1991. upozorila da JNA i Srbija vode u Hrvatskoj agresivni rat, ali da ipak nije riječ o međunacionalnom sukobu, već o bici komunizma protiv demokracije.

Upravo ta formulacija kristalno jasno pokazuje da Margaret Thatcher treba čitati u drugom ključu. Nisu joj bile bitne male balkanske nacije, već bitka protiv svake socijalne osjetljivosti, a posebno protiv komunizma. To je bilo njeno životno djelo. U jesen 1991. komunizam je u Jugoslaviji već bio mrtav, a država se nezaustavljivo raspadala pod udarcima nacionalnih i nacionalističkih pokreta i njihovih projekata. Suprotno onome što je tada tvrdila Margaret Thatcher, na djelu je bio pokušaj stvaranja velike Srbije osvajanjem dijelova Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Otpor tom projektu nije bila nikakva bitka demokracije protiv komunizma, već upravo ono što je ona negirala. Dakle, međunacionalni sukob. Domovinski, a ne demokratski rat.

Tada je, međutim, bilo važno to što je podržala hrvatsku stranu, a JNA i Srbiju označila kao agresore. Može se razumjeti da se tako razmišlja i danas. Ipak, ne može se izbjeći pitanje zašto je insistirala na pogrešnoj tezi. Sasvim je sigurno spadala među odlično informirane ljude, koji su znali tko je tko na sceni krvavog raspada Jugoslavije, ali svejedno je zastupala neodrživu tezu kako je tu najvažniji obračun s komunizmom, za što je iskoristila i UN.

Samo tri mjeseca ranije, u lipnju 1991., direktor Ekonomskog instituta Zagreb i savjetnik zadnjeg jugoslavenskog premijera Ante Markovića, dr. Dragomir Vojnić, bio je na međunarodnoj konferenciji o tranziciji u Institutu Hoover pri Sveučilištu Stanford, na kojoj su sudjelovali vodeći ekonomisti iz svih bivših komunističkih zemalja, mnogi njihovi političari, posebno ministri privatizacije, financija, a i neki potpredsjednici vlada. Od Amerikanaca bili su, uz ostale, i svi njihovi nobelovci. Na kraju konferencije, predsjedavajući George Shultz, inače bivši američki ministar vanjskih poslova, ocijenio je da je Poljska najspremnija za tranziciju, iza nje Mađarska, pa Češka, Rumunjska… Onda se okrenuo prema Vojniću: “A što da vama kažem? Pa mi vas nikada nismo ni ubrajali u taj svijet realnog socijalizma. Ako uspijete riješiti vaše unutrašnje odnose, vi ćete i dalje biti daleko ispred svih ostalih.” Tu je priču Vojnić godinama ponavljao na raznim skupovima u Hrvatskoj, a 1999. iznio ju je i u intervjuu “Feral Tribuneu”.

Očito su u to vrijeme na Zapadu postojale dvije različite ocjene političkog stanja u Jugoslaviji. Po jednoj, koja je vrijedila još od sukoba Tita i Staljina 1948., a posebno nakon započinjanja promjena u političkom i ekonomskom sistemu (uvođenja tržišne ekonomije i samoupravljanja, društvenog umjesto državnog vlasništva, jačanja političke i ekonomske decentralizacije, otvaranja zemlje itd.), Jugoslavija je bila bitno drukčija od zemalja sovjetskog bloka. “Kapitalistička zemlja bez kapitalista”, kako je to definirao Shultz. “Pošto sam živio u sve tri zemlje, mogu potvrditi da je kvaliteta života u Jugoslaviji za vrijeme Tita bila puno bliža kvaliteti života u Španjolskoj nego u Sovjetskom Savezu”, napisao je zadnji američki ambasador u Jugoslaviji Warren Zimmerman u knjizi “Izvori jedne katastrofe”. Znatan dio zapadne sociologije i filozofije smatrao je jugoslavensko samoupravljanje najvažnijim eksperimentom u društvenom razvitku ne samo u komunističkim zemljama, već i kao moguću alternativu ili dopunu zapadnoj demokraciji. Ukratko, Jugoslavija je trebala biti primjer za druge komunističke zemlje.

Nakon propasti komunizma i raspada SSSR-a, sve su mačke postale crne. Tada se i Jugoslavija (poslije Hrvatska) počela tretirati kao da su i u njoj postojali planska državna privreda i politički centralizam staljinističkog tipa. Cilj nove politike prema Jugoslaviji bio je da se uništi sve što je imalo zajedničko ime – socijalizam s ljudskim likom. Nositelji te politike nisu bili ni Shultz ni Zimmerman, ali jest Margaret Thatcher. Ono što je do jučer bilo poželjno, za ideologe neoliberalizma i političare u službi krupnog kapitala preko noći je postalo najcrnja komunistička opasnost. “Što su, po vašem mišljenju, uzroci rata na ovim prostorima?” pitanje je autoru bestselera “Stoljeće rata”, Amerikancu Williamu Engdahlu, u intervjuu “Večernjem listu”. “Neki moćni interesni krugovi u Washingtonu, New Yorku i Londonu željeli su uništiti ekonomski model koji je razvila bivša Jugoslavija”, odgovorio je.

Zato se nije smjelo ostvariti sve što se činilo prirodnim rješenjem. Nije se smjela uspostaviti ravnopravnost svih oblika vlasništva (privatnog, društvenog i zadružnog), privatizacija se nije smjela provoditi pretvaranjem društvenog u vlasništvo radnika i građana, tranzicija nije smjela proći bez nasilja i pljačke, a industrijska demokracija nije smjela stati uz bok političkom višestranačju. Takav bi primjer loše djelovao na čitav bivši Istočni blok, kojem je bila namijenjena drukčija sudbina.

Krupnom je kapitalu trebalo novo lovište i on ga je osigurao pobjedom u Hladnom ratu. Tražio je tržište i jeftinu radnu snagu, a ne konkurenciju. U komunizmu je bilo proskribirano privatno vlasništvo, sada je ono postalo neupitna dogma. Komunistički monizam zamijenjen je novim. Opet je sudila ideologija. Ljudi su ponovno bili repromaterijal politike, koja više nije gradila svijetlu budućnost, već cementirala neoliberalizam kao kraj povijesti. U tom je obračunu Margaret Thatcher odigrala krupnu ulogu, zbog koje su i u Hrvatskoj mnogima uništeni životi. Teški je sarkazam da je upravo oni smatraju velikom prijateljicom.