Mogućnost čovjeka
U Karlovcu je 12. aprila održan simpozij “Gajo Petrović – lik i djelo” povodom 20 godina od smrti toga našega uglednog filozofa (Karlovac 1927. – Zagreb 1993.), marksista i – zašto i to ne reći za nesvakidašnjeg profesora filozofije? – revolucionara. Skup su organizirali Hrvatsko filozofsko društvo, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu i Veleučilište u Karlovcu, a održan je u prostoru karlovačkog ogranka Hrvatske gospodarske komore.
Na simpoziju su govorili Lino Veljak (Zagreb), kao predsjednik Organizacijskog odbora te, u radnom dijelu, Božidar Jakšić (Beograd), Josip Oslić (Zagreb), Katarzyna Bielinska-Kowalewska (Varšava), Hrvoje Jurić (Zagreb), Mojca Rapo-Waite (Karlovac), Mislav Kukoč (Split), Božica Sedlić (Slavonski Brod), Vinko Grgurev (Bjelovar), Marija Selak (Zagreb) i Nenad Vertovšek (Zadar). Na kraju su svoja sjećanja o Gaji (a svi su, prijatelji i neprijatelji, filozofa Petrovića zvali po imenu), kao sugrađaninu i kućnom prijatelju, sa sudionicima simpozija podijelili Danko Plevnik (Karlovac) i Slavko Goldstein (Zagreb). Uvodno je pročitano i pozdravno pismo počasnog predsjednika Organizacijskog odbora, poznatoga njemačkog filozofa Jürgena Habermasa, u kojem, kao i više puta dosad, izražava “privilegij i sreću” što je prijateljevao s čovjekom poput Gaje.
Organizatorima skupa činilo se značajnim – što zbog stanja u kojem je Hrvatsko filozofsko društvo, što zbog, kako bi rekao baš počasni predsjednik Habermas, a na tragu drugog značajnog filozofa Karla Jaspersa, “duhovne situacije vremena” – iz pozdravnog pisma naglasiti misao kako se u Gaje, kao i u cijeloj skupini zagrebačkih filozofa prakse koju je upoznao, “utjelovljivalo ono najbolje od hrvatskog duha, oni su sebe razumijevali kao Jugoslavene i suprotstavljali se kobnom naslijeđu borniranoga nacionalizma”.
Tko je bio Gajo Petrović, zadržimo li se sada samo na djelu tog čovjeka, nije lako sažeti nijednim sumarnim nabrajanjem, kakvo se može pročitati u uvodnom tekstu “Gajo Petrović danas” Line Veljaka: studij filozofije u Zagrebu, Lenjingradu i Moskvi, asistent na Odsjeku za filozofiju FF-a u Zagrebu, doktorat o Plehanovu, postdoktorsko usavršavanje kod Alfreda Ayera u Londonu, habilitacija radom o Brentanu, redovna profesura na zagrebačkom Filozofskom sve do prerane smrti 1993., koja zasigurno nije bila nevezana uz tragične događaje u kojima smo se, kao društvo, našli. Bio je jedan od utemeljitelja Hrvatskog filozofskog društva i njegov prvi tajnik te, u jednom kasnijem mandatu, predsjednik; jedan od utemeljitelja i predsjednik Jugoslavenskog udruženja za filozofiju; pokretač, utemeljitelj i jedan od glavnih i odgovornih urednika časopisa “Praxis” (1964. – 1974.); jedan od pokretača Korčulanske ljetne škole i njezin istaknuti sudionik; organizator i voditelj tečajeva u Interuniverzitetskom centru u Dubrovniku; jedan od inicijatora pokretanja časopisa “Filozofska istraživanja”. Bio je i član Međunarodnog instituta za filozofiju u Parizu, potpredsjednik Društva Ernst Bloch u Ludwigshafenu, gostujući profesor na više američkih univerziteta, pozivani predavač na brojnim konferencijama u evropskim zemljama, SAD-u, Izraelu i Meksiku, doktor honoris causa Univerziteta humanističkih znanosti u Strasbourgu (tu je počast primio iz ruku filozofa Jean-Luca Nancyja)… Njegovih 14 objavljenih knjiga u prijevodima je dostupno na mnogim svjetskim jezicima. Kao centralne radove možemo navesti “Filozofiju i marksizam”, “Filozofiju i revoluciju” i “Mišljenje revolucije”.
Nemamo dovoljno prostora da detaljnije izložimo sva izlaganja na skupu, još manje da uđemo u produktivan razgovor o izloženim mislima, stavovima i problemima, pa ćemo izdvojiti tek nekoliko nastupa i reakcija sudionika. U nekoliko navrata, primjerice nakon izlaganja Božidara Jakšića (“O služenju i slobodi”) na jedan, te Mislava Kukoča (“Filozofija i metafilozofija Gaje Petrovića: od filozofije prakse do mišljenja revolucije”) na drugi način, gošća iz Poljske Katarzyna Bielinska-Kowalewska imala je potrebe intervenirati tezom kako praksisovci nisu bili puki antinacionalisti, iako su se nacionalizmu naročito suprotstavljali od 1971. nadalje, nego, prije svega, internacionalisti. A to, uz ostalo, znači i da ih svaki pokušaj naknadnog svrstavanja u neke panteone nacionalnih filozofija, recimo na način kako Kukoč konstruira “hrvatski kulturološki kontekst”, ne bi zadovoljio, pa ni pretjerano zanimao. Puno bi ih više zanimala stvar internacionalne suradnje lijevih filozofa, preko granica starih i novih nacija-država. Da je zato Gaju deprimiralo prostaštvo klaustrofobičnih vremena prebrojavanja krvnih zrnaca – a toga je devedesetih bilo, ne zaboravimo, i na Filozofskom fakultetu u Zagrebu – lijepo je i toplo opisao njegov prijatelj, izdavač Slavko Goldstein, s kojim se, iako ne-filozofom, u bolja vremena prepirao oko značenja Marxovog teksta “Prilog jevrejskom pitanju”.
Dobivši neki dokument na kojem je pisalo kako je po nacionalnosti Srbin, Gajo je na njega dopisao “i Hrvat”; naravno, ne u smislu konformizma trenutka u kojem je svakome bilo oportuno izjasniti se Hrvatom, nego upravo suprotno, kao dio, Habermasovim riječima, istovremeno “ispravnog, tolerantnog i borbenog uvjerenja” da se i u tom teškom času ne pristaje na jednostrano svrstavanje u etničke torove.
Vratimo li se filozofiji – iako i ove dogodovštine govore o jednom filozofskom držanju i egzistenciji – Katarzyna Bielinska-Kowalewska (“Gajo Petrović i pitanje dijalektike”) fino je izložila, uz pomoć dijalektike kao srca marksizma (Lukács), razliku između antropološko-humanističkog i ontološkog utemeljenja marksizma, pokazavši da je Petrovićevu misao nemoguće svesti na humanističko-antropološki redukcionizam. Drugo je pitanje može li odluka za slijeđenje Heideggera u određenju prakse (ili revolucije) kao autentičnog modusa bivstvovanja (suprotstavljenog neautentičnom, otuđenom modusu egzistencije) nadići horizont pukoga etičkog izbora.
Zanimljivo je bilo i izlaganje Božice Sedlić (“Kritika sovjetskog marksizma u djelu Gaje Perovića”), gdje se, zajedno s Gajom, kritizira metafizičko razdvajanje Marxa i Lenjina na starog i mladog, kako bi se dogmatski odbacio mladi Marx i stari Lenjin. Svoj doprinos skupu dali su i mlađi članovi zagrebačkog Odsjeka za filozofiju – Hrvoje Jurić (“Samoupravljanje: prije i poslije socijalizma”) i Marija Selak (“Bitak kao bivstvovanje”).