Siniša Labrović: Ni mrtvaci nisu “neangažirani”

 Vaši su performansi, u pravilu, i svojevrsna dijagnoza hrvatskog društva – što ste “dijagnosticirali” posljednjim, onim u Puli?

 Moji performansi nisu dijagnoza ničega, srećom. Nisam doktor, nisam sociolog, ekonomist, filozof, biotehnolog, fizičar, političar… ne bavim se nijednom djelatnošću koja bi prisezala na cjelovitost uvida, a time i na postavljanje dijagnoze. Umjetnost je uglavnom – a  za svoju se posebno trudim da to bude – kontradijagnostična, a dijalogična. U Hrvatskoj se vole dijagnoze, pa se stalno igramo doktora i pacijenata, skrbnika i štićenika, političara i glasača. Prema uspostavljenim dijagnostičkim kriterijima, jedini bolesnici su oni koji bi htjeli dijalogizirati.

Posljednji performans u Puli odaziva se na “Anno Domini 2013 (Hodanje po moru)”, a održan je na kršćansku Veliku subotu, dan prije Uskrsa. Htio sam se prošetati po moru od istočne strane pulske luke, uz carinski mol s vijorećom hrvatskom zastavom, do Uljanika i natrag. I doista sam hodao po moru. Dva koraka. I onda potonuo. Ako Jadran i nije tako različit od Galilejskog mora, ja sam tek dvokoračni Isus. Nisam ni Dynamo. Ipak, dva koraka sam napravio i na njima ću i dalje ustrajno raditi. Inače, performans je bio uvod u samostalnu izložbu “Ali, gle, djeca u Africi doslovce umiru od gladi” u Galeriji Anex istarskoga HDLU-a.

 “Kralj Vrabac VI”

 Kako je to rekla Tonka Maleković, kod suvremene bi umjetnosti angažman trebao biti više posljedica nego polazište za stvaralaštvo. Biste li se složili s tom tvrdnjom i što za vas znači angažirano umjetnički djelovati?

Hm, da. Kao što bi i Kniferov meandar trebao biti posljedica njegova šaranja po papiru s povezom na očima, i pisci bi trebali zatvorenih očiju lupati po tastaturi i čekati da se višnjom slučajnošću na papiru/ekranu ukaže sonet? I što “angažman” znači u toj jednadžbi? Kako ga otkriti, kojom metodom detektirati? Slati ljude na poligraf? I u čemu je uopće problem s tim “angažmanom”? Znači li to da umjetnik ne bi smio uzeti učešća u društvenim mukama, dvojbama svoga vremena? Ima li pravo zauzeti stranu? Je li Shakespeare pisao drame “Kralj Vrabac VI” i “Bršljan III” ili ti naslovi glase drugačije? Odakle ta želja za reduktivnošću i preskripcijom? Kada netko kaže da bi nešto u umjetnosti “trebalo biti”, na čijoj je on povijesnoj strani: na strani umjetničke slobode – koja jest iluzija i utopija, ali vrlo produktivna antiiluzionistička iluzija – ili na strani, pa budimo brutalni, komesara i gaulajtera? Angažirano umjetnički djelovati meni ne znači ništa, zato što nema binarne opozicije, nema “neangažiranosti”. Ne postoji “neangažirano” ljudsko biće, a kamoli umjetnik. Kako bismo definirali Budin ne-angažman? Ni mrtvaci nisu “neangažirani”. Postoji samo dobra i loša umjetnost. A postoji li politična, pa i politička umjetnost, ima li pamfleta, to je već drugi par opanaka.

 Gdje je razlika između umjetnosti i aktivizma? Postaje li trendom nešto što bi se možda moglo svesti pod artivizam?

Razlika između umjetnosti i aktivizma je kao razlika između “Glorije” i “Novosti”. “Gloria” je Umjetnost, lijepa je, pametna, dražesna, šarmantna, uspješna, nježna, blaga, umilna, umirujuća, vesela, slavljenička, logična, jasna, mudra, plodonosna. A “Novosti” su ono drugo. Da zaoštrimo stvari komparativnom dilemom: kada je Rudolf Hess u Auschwitzu svirao Schuberta, je li bio umjetnik? A kada je “izvršavao dužnosti”, je li bio aktivist? Razlika je, možda, u formi. “Guernica” je umjetnost, makar bila i antifrankizam. Razlika je u kontekstu. Puška koja visi na pozornici na početku prvog čina obično opali ćorcima, a ona koja visi u vojnom magazinu tendira drugom izražaju.

 Sanaderovska svevremenost

Da nešto ipak razjasnimo: aktivizam u umjetnosti legitiman je kao i ljubav prema rosi u proljetno svitanje na šumskom proplanku. Odrediti se na jasan i umjetnički način prema nekom političkom i društvenom pitanju jednako je legitimno kao i tematiziranje bilo čega što ulazi u domenu ljudskoga iskustva. Tema “Sanader”, ako ostvari metaforički potencijal da znači i Tito, Tuđman, Pavelić, don Vito Corleone, Krez, mafija, strah, podlost, domoljublje, ulizištvo, Karamarko, politika, umjetnost, ljepota, kolekcionarstvo, kič, etika, govno, kenjaža, mediji, ubojstvo, vlast, podaništvo, kmet, ropstvo, licemjerje, banka, novac, korupcija, HDZ, kurvanje, fašizam, autoritet… ili samo neke od tih potencijala (a gdje je kraj sanaderovskoj svevremenosti?), tko može reći da nije živa, potentna i ljudski svevremena? I kakve ima veze nosi li to naljepnicu i bedž angažiranosti i aktivizma? Zar nije Sanader jednako puten kao i umjetnost drkanja na zalazak sunca na prozorčiću ili umjetnost meditiranja na kruženje Mliječnog puta oko Andromede?

Za sebe ne mislim ni da sam aktivist ni da sam angažirani umjetnik. Kada se bavim umjetnošću, nastojim izbjeći jednoznačnost, određivanje crno-bijelo, prav-kriv, dobar-zao i slično. Ako i jest jasno za koga držim da je “u pravu”, nastojim sebe isključiti iz toga “prava” i ne zanijekati ljudskost “protivniku”. Da ne idem daleko u prošlost, koja je moja pozicija u radu “Recept”, u kojem sam hranio ljude sa 300 litara graha i 600 kobasica, istodobno im s govornice čitajući recepte menija u šest sljedova delicija, poput jastoga “Dolce Vita”? Jesam li dobrotvor, cinik, umjetnik, aktivist…?

Što se trenda tiče, HDLU samo u Zagrebu ima otprilike 550 članova. Potrudio sam se i izračunao da je u posljednjih pet godina 181,34 umjetnika bilo artivistično, 201,56 bilo je suzdržano, a 167,10 artistično. Svime time kao da se hoće reći da su “artivisti” bed gajs, a “umjetnici” gud gajs. No preporučio bih malu provjeru: koliko je “artista” ravnatelja institucija, na akademijama, s monografijama, na pozicijama na kojima se dijeli lova i gdje si u ljubavi s onima koji dijele lovu, a koliko je ondje “artivista”? Možda bismo otkrili kako su naši “artisti” prilični “aktivisti” kada je njihov probitak u pitanju. Pa bih zaključio da se problemom “artivizma” obično bave “artritiscisti”.

 Kako biste okarakterizirali program zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti? Je li međunarodno relevantan?

Morao bih imati bolji uvid u trendove da bih sudio o programu i relevantnosti MSU-a. Ono što je na vrbi svirala i što je katastrofalno izostajuće, jest ozbiljnija produkcija novih radova.