Šizo-kapitalizam

Pa ovdje su svi postali sljedbenici Deleuzea i Guattarija – tako bi mogao glasiti intelektualistički zaključak, nakon što sa svih strana možemo čuti da je naše društvo šizoidno, pa da se onda i pojedinci u njemu tako ponašaju. Ukratko, da su ljudi postali “šizoidni karakteri”, te kao takvi onda i normom i mjerom normalnosti u sve obuhvatnijim područjima društvenog života i javnog djelovanja. Uzmimo primjere iz sada posvuda promoviranog istraživanja mladih, koje je privuklo pažnju medija svojim zaključkom kako na društvenu scenu stupa generacija koja će živjeti lošije od one vlastitih roditelja. Taj zaključak po sebi nije sporan, no interesantno je kako ga sami mediji – a ni pozitivistička sociologija tu nije nevina – shvaćaju i interpretiraju. Normaliziravši jedan način proizvodnje baziran na privatnom vlasništvu nad društveno bitnim sredstvima za proizvodnju i na dvostrukom otuđenju radnika – onome od sredstava za rad i od rezultata vlastitog rada – društveni istraživači se pitaju: zašto je, kada je sve tako dobro postavljeno, stvar krenula po zlu? Mora dakle da su se potkrale neke greške u psihama pojedinaca, čija žudnja, ma kako je uspješno inače disciplinirali i usmjeravali, pokazuje znakove krajnje nekonzistentnosti i spajanja do sada nespojivog.

Psihoanalitičari znaju da je neuviđanje realnih proturječja u društvenim odnosima prvi znak kuljanja nesvjesnog, na područja koja su nekada bila – barem malo više – osviještena. Tako istraživanja pokazuju novu “društvenu nedruštvenost” mladih (pustimo po strani štetu od napuštanja termina omladine kao društvene, za razliku od biologističke kategorije mladih, kao pukog doba života), koja ne liči na onu velikih prosvjetitelja, koji su je – u svojim nastojanjima da temeljito promijene postojeće društvo – bili svjesni. Po tom primijećenom trendu ispada da mladi danas hoće od društva “sve”, a da oni kao pojedinci budu posvećeni isključivo svom individualističkom samousavršavanju, karijeri itd. i sl., dakle da društvu direktno ne daju “ništa”. Skicirani trend označava samo to da je nakon socijalističkog pokušaja izgradnje “cjelovite ličnosti” pretvorbom, koju ćemo ovdje označiti kao psihološku, poželjnim modelom ponašanja postao tip neke vrste “izvornog hrvatskog libertarijanca”, a to znači, u krajnjoj liniji i nužno pojednostavljeno, lokalna inačica nacionalističkog, repatrijarhaliziranog klerikalca (oba spola i svih vjera i nacija), koji je uvjeren da je takav njegov pogled na svijet posljedica dubokih odluka i slobodnog izbora hrabrih pojedinaca, koji sprečavaju sva ona anakrona i u krajnjoj liniji totalitaristička kolektivistička nametanja iz napokon prevladane prošlosti.

Pojedinac se oslobodio i njegov individualistički diskurs, koji još jedino podnosi, bira – što? Uz vjersku i nacionalnu ukorijenjenost (koje su, u nomadističkom svijetu, ipak zamjenljive) – bezuvjetno služenje kapitalu! Jer to je druga, a ustvari prva strana priče o uspjehu, poželjnim društvenim ulogama, izgledu, svemu onome što se sprema pod tepih tolikima privlačnog pojma “karijere”. I tu sada opet izbijaju naoko nerješive proturječnosti: zamislimo samo koliko je iskrenih (neo)ustaša, četnika i sl. zbog karijere i nužnosti širenja svoga poslovanja na “regiju” moralo zatomiti svoje primarne instinkte i prihvatiti ne samo poslovni dress code, već i tzv. etiku. Nakon ovakvih drastičnih primjera življenja u “nerješivoj proturječnosti”, kada povijesno poražene snage ne mogu pokušati zajedno pobjeći od uloga u koje ih, kao pravi novi usud, gura globalni i lokalni kapitalizam, lako je zamisliti velik broj drugih svakodnevnih proturječja koja svojom “nerješivošću” tište tolike duše.

Ova ironija na rubu cinizma bila nam je potrebna samo da bismo istaknuli kako su pojave koje se mogu pripisati šizoidnim društvenim karakterima (npr. dogovorno uništavanje vlastitih naroda, gdje su i “ljudski resursi” moćnicima bili jeftini; usput, samo ekstremno razlikovanje ljudi i materijalnih dobara indeks je krajnjeg otuđenja), za historijske materijaliste izraz nerješivih proturječja kapitalizma. Nerješivih uz uvjet opstanka u njemu kakav jest. A on kakav jest, većini ne nudi šansu opstanka. Taj kapitalizam, ne samo u nas, danas nastupa uz toliko, na prvi pogled, predkapitalističke, restaurativne bagaže, da mnogi misle da se vraćamo u neki novi srednji vijek, novo kastinsko društvo itd. i sl. A riječ je o novim pojavama koje su proizvod neoliberalne epohe u razvoju kapitalizma.

Maknemo li se zato od osoba prema društvenim strukturama, što je svakako produktivno u smislu Marxova, i ne samo njegova, izraza da ne proizvodi svijest društveni bitak, već da se stvari događaju obrnuto, lako je vidjeti da npr. liberalizacija, deregulacija i privatizacija kao sistemski odgovori na krizu proizvodnih i društvenih sistema ne postižu očekivani uspjeh, pa ipak nisu predmet razarajuće kritike u društvenom mainstreamu. Trebamo se zapitati: koliko propalih privatizacija je potrebno da se taj proces koji sada ulazi u drugi krug – od privatizacije industrije prema privatizaciji velikih prometnih i energetskih sistema te javnih usluga – ako ne zaustavi, ono barem počne ozbiljno preispitivati?

Govoreći o krizi privatizacije prvenstveno kao o krizi njezine legitimacije, ali u Njemačkoj, Mario Candeias i statistički na ispitivanju javnog mnijenja dokazuje da i Nijemci, a ne samo ovdašnji urođenici novog svjetskog poretka, žive u šizo-kapitalizmu. Ankete kakvih ponekad još ima u javnosti, ali ne našoj, govore da 67 posto ispitanika ne podupire rasprodaju javnih dobara, te da žele da poduzeća poput željeznica i elektrodistribucije ostanu u državnim rukama. Iako je opća prihvaćenost privatizacije kod stanovništva, u odnosu na 1990-e, dakle drastično pala, isto to stanovništvo (80 posto) vjeruje da država radi manje efikasno u odnosu na privatnike, 71 posto misli da su privatna poduzeća sposobnija, 61 posto da su jeftinija i osim toga prijatnija. Istovremeno, 74 posto ljudi zna da privatnike zanima samo visoka dobit. “Bizarno” razumijevanje svakodnevice prekinimo izvještajem da iako većina vjeruje kako su privatna poduzeća jeftinija i efikasnija u radu, ista većina misli da ona nekontrolirano podižu cijene (68 posto), da samo država može garantirati sveobuhvatno snabdijevanje (58 posto), prikladne cijene (52 posto) i sigurnost i kvalitetu usluga (49 posto).

Bizarno shvaćanje stvarnosti, nazvali ga šizo-kapitalizmom ili nekako drugačije, ne izražava racionalne predodžbe, već oprečna iskustva, koja individualistički diskurs ne može razriješiti. Pa onda ni naša omladina, ako smo uvjereni da ona nekritički pliva u njemu. No koliko je u tome sadržano projekcije moći onih i tako vladajućih?