Žešći kada je blaži

Nick Cave and The Bad Seeds: Push The Sky Away (Bad Seed Ltd, 2013)

Posljednji album s Bad Seedsima bio je žestoki “Dig, Lazarus, Dig!!!”: u međuvremenu je iz Seedsa otišao Mick Harvey, a Cave je produbio suradnju s Warrenom Ellisom. Najbolje se to može čuti na albumu “Push The Sky Away”, prvom nakon petogodišnje Seeds-stanke. Kritika je album dočekala panegiricima, iako je miran, puno staloženiji od svega što je Cave radio posljednjih godina, ne računajući filmsku glazbu. Otprije je ova ekipa pokazivala sklonost mirnoj refleksiji, recimo na “Boatman’s Call”, tako da većih iznenađenja nema, ali nije da ih nema uopće. Novine se, prije svega, tiču prinosa Warrena Ellisa, njegovih loopova i violine koja zvuči kao da je u njoj koncentrirana mudrost koju traži pjevač grupe.

Album otvara “We No Who U R”, potpuno mirna i prilično zloslutna stvarčica koja najavljuje realnost tjeskobe “Water’s Edge”, pjesme dobre kao što su bili dobri najbolji momenti Bad Seedsa. Omot prikazuje nagu Susie Bick, Caveovu suprugu, pa je vizualno upečatljiv kao albumi Boss Hoga ukrašeni Cristinom Martinez. Album sadržajem ipak nije ni približno tako ogoljujući i spektakularan – osim ako ostajanje u okvirima već zadane kondicije, s obzirom na brojne Caveove aktivnosti, ne interpretiramo kao spektakularnost samu po sebi. “Jubilee Street” najbolje ilustrira ziherašenje kao osnovnu motivaciju kombiniranja žestokih, pa mirnih albuma ove utjecajne skupine: čak i kada su posve rutinirani, oni su ipak dovoljno moćni da prizovu nekakve duhove u vašu sobu.

Puno je zazivanja dobrih sila iza njih, puno se puta umjesto boga ovoj ekipi odazvao vrag, puno je kilometara prevaljeno. Kako pjesma odmiče, tako raste napetost, atmosfera bezizlaznosti povećava se sve do razine beznađa: Bad Seeds krenu kao hotelski orkestar i onda se preobraze u fatalne nagovještače apokalipse. To se valjda zove magija? A ona ovaj put dolazi u tekstualno zanimljivom pakovanju, gotovo posve oslobođenom biblijsko-apokaliptičnih preokupacija i bavi se uglavnom svakodnevljem – što je donekle i fascinantno, jer je Cave uspješno prikazao svakodnevno kazalište kao mjesto na kojemu se događaju svi bogovi i svi vragovi.

Općenito žešći kada je blaži, ovaj sastav na novom albumu ne svira žestice u podrumu opskurnog kluba, nego zvuči kao da se zavukao u ugao vaše sobe i odande šalje poruke koje veličaju svačiju, pa i vašu intimu. Bad Seeds više zvuče kao prateći sastav Leonarda Cohena nego kao skupina nabrijanih razbijača iz prošlosti, a Caveu dobro stoji gotovo ravnodušno “uživljavanje” u mrmljanje odličnih i na momente zafrkantskih stihova. Cave i Seedsi prevalili su ogroman put i snimili album koji bi u paklu (ili na nebu) trebalo pustiti svim palim prvoborcima rock glazbe, od Briana Jonesa do Amy Winehouse, jer Seedsi sada sviraju glazbu kakva se svira nakon sahrane, na karminama, nakon što se preživjelo sve što se moglo preživjeti. Umjesto razbarušenosti, sada je na redu minimalizam, bend jedva da se miče, a pjevač – više usput nego unoseći se u lice – izgovara svoje neozbiljne ozbiljnosti.

Zanimljivo je da je Cave najbolji u tobože nepretencioznim izdanjima, kada ležeran i bez zadnjih misli, bez specijalnih aspiracija, jednostavno puca riječ po riječ. Album nije spektakularan, kako rekosmo, no to na njemu nije jedini spektakl: mogao bi nadživjeti svoje glasnije i ambicioznije prethodnike po količini mogućih preslušavanja. Jer je smješten negdje pored ceste i jer se ne zabada u slušatelja.