Crveni turizam u sivoj zoni

 Treći program

Majstorski složena shema u subotu, 4. svibnja – baš na dan kada je prestalo kucati srce najvećeg sina naših naroda i narodnosti – prikovala je vašeg kritičara uz ekran. Najprije je reprizni, ali vrlo svjež dokumentarac Milana Bešlića (“Murtić 1921. – 2005.”) odnio pobjedu nad najaktualnijim RTL-om danas, potom je dokumentarac “Sovjetski špijun Richard Sorge” (odabrao Đelo Hadžiselimović) pomeo Dnevnik Nove TV i HTV-a (Sorge je vječan, prvi je Staljinu dojavio datum napada Njemačke na Sovjetski Savez), da bi nas nakon dnevničkih termina na Trećem programu zadržao balet “Grk Zorba”, a onda, u kasni sat, uviđate kako, poput Oscara Wildea, možete odoljeti svemu osim – iskušenju! U sjajnom ciklusu noira vrti se “Zbogom ljepotice”, pa lijep programski dan završava onako kako je i započeo – radosno. Provesti subotu uz TV ekran je, dakako, perverzija, ali tegoban je posao televizijskog kritičara i ne bi bilo zgorega razmisliti o beneficiranom radnom stažu. Em moraš petkom i svetkom sjediti ispred ekrana, em se tvoj posao svodi na ocrnjivanje, kasapljenje, mrcvarenje ili kakav drugi okrutan ritual koji čovjeka brzo satre, pa od njega ostane samo krpa, bleda sen.

 Remek-djelo ili zlodjelo

Nije problem, smatra Žižek, ako luđak povjeruje da je Humphrey Bogart, problem nastaje ako Humphrey Bogart povjeruje da je – Humphrey Bogart! Đelo Hadžiselimović možda je u jednom trenutku povjerovao da je Đelo Hadžiselimović – bilo je to nešto prije takozvane talibanske ofenzive na Prisavlje – jer se od slogana “odabrao Đ. H.” nije moglo disati. Dogodilo mu se isto što i svima koji iz polusjene prijeđu pod svjetla reflektora: izložio je ranjive bokove i otkrio da je njegov posao odabiranja zapravo bogougodna rutina, pa za taj anđeoski zanat prima još i plaću. Da se zadržao u sjeni, legenda o njemu ostala bi neokrnjena, ovako je skinuo dobar komad pozlate sa svog spomenika, pa ga nije bilo pristojno hvaliti.

No kraj te besmislene barnumijade opet je učinio prihvatljivima pohvale veteranu TV izborništva u nas. Serija “Remek-djelo ili zlodjelo” dokumentaristička je poslastica s kojom se mogu uspoređivati samo najbolji igrani krimići. U seriji je prikazana potraga za autentičnošću nekoliko umjetnina koje su izgledale kao djela velikana: je li neko platno Monet, Rembrandt, Winslow Hommer ili je riječ o kopiji koju su drsko namaljali Hans van Meegeren, John Myatt ili Daniele Donde, tri najpoznatija krivotvoritelja posljednjih 70 godina?

Fiona Bruce i Philip Mould obilaze vlasnike, galerije, muzeje, bogataše, daju platna na znanstvene analize, traže dućane u kojima se još proizvode originalne boje, vode vas kroz napetu potragu za autentičnošću, u kojoj na kraju, pored sve sile znanstvenih aparata, konačnu riječ ipak daje čovjek, sa svojim najjačim aparatom – okom i mozgom. Autori su proizveli sjajnu seriju, čiji investigativni duh – unatoč golemom budžetu kojim kod nas raspolaže samo Tonči Vrdoljak – nijedan naš autor ne može dosegnuti. No kod nas nitko ni ne dođe na takvu ideju. Pohvala starom majstoru Hadžiselimoviću jer smo još jednom vidjeli kako se i iz ezoterične sfere kunsthistorije može napraviti pitko i napeto štivo a la Umberto Eco ili, još šire, Dan Brown.

 Paralele 

Danko Družijanić uredio je sjajnu emisiju o tzv. crvenom turizmu, nečemu čega kod nas ima tek u apotekarskim tragovima. Riječ je, naravno, o trgovanju naslijeđem komunizma. Dok su pametnije zemlje davno shvatile da je komunistička ikonografija – čiji estetski izrazi znaju biti superiorni svim konkurentima XX. stoljeća – izvrstan biznis i prilika da se od totalitarne povijesti nešto i utrži, detraumatizirajući usput odnos prema prošlosti, Hrvatska je suvenire s likovima Tita, Staljina, Lenjina i ostalih svetaca komunizma jednostavno – ignorirala.

Damir Matković pokazao je kako Bugari čak i od rodne kuće Todora Živkova – naspram kojega se drug Tito doima kao Elvis Presley komunizma – prave unosan biznis. U Moskvi se, vidimo iz priloga Inke Eterović, i dalje gombaju što s mumificiranim Lenjinom. Neki student veli da bi ga ispalio iz topa; drugi predlaže da ga uzme Hrvatska – što će nam, na našim mumijama ionako piše “zauzeto, Kerum”. Dok Lenjin lagano tone, na prvo mjesto povijesnih pozitivaca izbija Staljin. U Kini, vidimo iz briljantne reportaže Ivane Dragičević, “crveni turizam” donosi više zarade nego sav naš Jadran. Kina je od nas naprednija i kulturalno, i to neusporedivo: to je svjetska zemlja, pa su im i misli globalne. Najpopularnija majica je Ma-Obama; T-shirt s likom Baracka Obame, koji nije malo preplanuo, kao u Berlusconijevom komplimentu, nego je malo požutio i postao nalik Mao Ce-tungu. Dragan Nikolić, od milja zvan Prle, posjetio je Kubu, zemlju u kojoj je najpopularniji revolucionar XX. stoljeća, Che Guevara, odradio neke važne posliće za Fidela. Kubu zbog toga, dakako, mnogi posjećuju. A nas? Šaka jada: sve gurnuto u sivu zonu, ponešto titovskih suvenira, u vizualnom ključu nekadašnje čaplje, i to je to. Sama Zlatna ulica u Pragu proda godišnje više tih uradaka nego Hrvatska u desetljeću, a gdje smo mi bili, kada je o komunizmu riječ, naspram njih?

Odnos prema “crvenom turizmu” nije samo odnos prema jednoj grani turizma. Zabrana popularizacije te vrste memorabilija u sebi nosi prešutnu zabranu usporedbe ondašnjeg i sadašnjeg stanja. Jasno je i zašto. Kako je Titova Jugoslavija imala tri tabua – Tita, vojsku i bratstvo i jedinstvo – koji su služili očuvanju Titove i vlasti Saveza komunista, tako i današnja Hrvatska ima svoje željezne tabue, stvari o kojima se ne otvara rasprava. To su Domovinski rat, Crkva i Jugoslavija. Funkcija ove zabrane je ista: očuvanje povlastica postojećih elita. Krene li jedan čovjek kroz crveno na semaforu, krenut će svi – i piramida se ruši kao kula od karata. Zato je pristajanje na ove mitove uistinu pristajanje na očuvanje statusa quo, pa kom opanci, kom obojci. Kod nas se stvari ne miču, pa će nas doskora i Bugari prijeći, rasturiti kao bugarsku skupštinu.