Ka neki performer

Povratak kralja: Tema dana

Užas! Netko je u dugoj pauzi između dva pojavljivanja Branimira Bilića na TV ekranima dotičnome usuo letalnu dozu sedativa u piće! Ili su nam poslali klona? U napetom iščekivanju Bilićeva debija u “Temi dana”, Vladimir iz Dugopolja uvjeravao me da voditelj neće pravo ni započeti najavu a već ćemo gledati odjavnu špicu, jer je Bilić, prema njegovu mišljenju, “uvjeren da je rečenica najveća zamisliva udaljenost između početka i kraja”. Znamo već: “Kamera pet, evo izvolite reći pred cijelom Hrvatskom; ja vas to moram pitati, ne morate ako vam je neugodno, bla-bla… odjavna špica, slijedi Šprajc…”

Naš je junak, međutim, u novoj inkarnaciji nastupio kao haiku mudrac. BB je bio čovjek bez treće rečenice. Misli su mu po dubini bile duboke, a po oštrini oštre. Izabrao je dobru temu (korozija u bankarskom sustavu, marifetluci u Karlovačkoj banci), dobio jednog rijetkog i razmjerno ekskluzivnog gosta (viceguvernera HNB-a Damira Odaka) i postavio sva standardna pitanja moralističkog džihada: zašto se ne hapsi krivce, hoće li se hapsiti, treba li hapsiti one koji nisu hapsili i konačno, je li bankarski sustav stabilan i siguran, na što smo dobili uvjeravanje da jest. Tko zna bolje, široko mu polje. Branimir ove sezone neće često grijati klupu za rezerve, mada bi mu dobro došlo malo steroida.

Ivica Dačić, RTS 1

“Srbija je slepo crevo – ako hoćete da ga operišete, operisaćete ga, ako nećete, ništa.” Tako je u intervjuu na RTS-u 1 govorio Ivica Dačić i valja primijetiti da je u toj rečenici Srbija doživjela kopernikanski obrat. Ideolozi srpstva u posljednjih stotinjak godina vjerovali su u ideju o nebeskom narodu. Srbija je u samopercepciji bila “pupak sveta”, pa i više. “Nebo je plavo, srpske boje, na njemu sedi, Srbin bog, ispod njeg Srbi, pobožno stoje, gledaju Srbina, boga svog”, kaže, otprilike, poznati stih. Srbi su od tih ideja tako odlijepili da su ih morali strugati s nebeskog svoda. Elem, koji god se narod počne samoobmanjivati idejama o nebeskoj misiji, pa i blažim poremećajima, na putu je samouništenja – naše iskustvo dovoljno je bogato da znamo kako toj tvrdnji nema protuargumenta.

Utoliko je Dačić kao premijer Srbije izveo hrabar, trezven, ljekovit zaokret. Već njegov rječnik – BDP, radna mjesta, fondovska sredstva EU-a, konstatacije tipa “Mi dosad nijednom nismo pregovarali, mi smo potpisivali ono što smo morali” – sugeriraju da se nebeska Srbija prizemljila, a hoće li Dačić i Aleksandar Vučić preživjeti to prizemljenje, predmet je sporova, mada izgleda da hoće. Antipatični i ljigavi Jelko Kacin Dačića je pohvalio titulom “srpski Nixon”, što zvuči kao EU-preporuka. Zoran Stanojević ozbiljno je, suvereno i nepopustljivo vodio emisiju, pa i on zaslužuje ozbiljne pohvale.

Nulta točka

Tek što je završila emisija u kojoj je nebeska Srbija izvršila bogougodni harakiri (ne treba zaboraviti da je Dačić nasljednik Miloševića), kad eto ti na HRT-u čovjeka koji veliča nebesku Hrvatsku – Željka Keruma koji gradi križ na Marjanu i spomenik Franji Tuđmanu pod Marjanom. Logično, u takvoj emisiji očekuješ goveđe gluposti, u tebi se budi zvjerski instinkt, elementarno načelo kritičarske egzistencije, čekaš gadarije i pokleknuća, rat svih protiv sviju. Ali avaj, Kerum je bio krotak kao janje! Vjerojatno nije noćario dan prije, veselio se otvaranju zapadne obale koji dan kasnije, pa je zaslužio titulu miss ljupkosti. No i takav je, gandijevski raspoložen, opet ukrao show. Njegova urednička ideja upućena Mislavu Togonalu – “Tribali bi tu pričati ja, Ivo i Vjeko, a gospodin Žare je ka neki analitičar” – spada u najdojmljivija mjesta TV tjedna. Profesora doktora Puhovskog nazvati “gospodinom Žaretom” i pritom ocijeniti da je on tu “ka neki analitičar”, to je pravi performans!

Ali to nije sve. Kad je gospodin Žare apodiktički ustvrdio kako će rezultati izbora biti poznati 2. lipnja jer u prvom krugu nitko neće pobijediti, Kerum je odmah ponudio okladu:

“Oćemo se kladit u janje?” upitao je gos’n Žareta.

“Ja ne volim janje”, uzvratio je gos’n Žare, a kamerman je prespavao dramu, pa nismo vidjeli lice dotičnoga u krupnom planu. Čovjek bi se kladio da je bilo smrknuto, ali nemamo dokaza za to.

“Nema veze, uzećemo mi tebi lubina”, uzvratio je Kerum.

“Nulta točka” bila je sadržajna, dobro vođena, s reprezentativnim izborom gostiju: svi glavni akteri (Kerum, Baldasar, Anđelka Visković i ostali) bili su tu, a da se fokus ne zadrži na mikrorazini pobrinuo se dr. Žare, pa je Togonal urednički djelovao kao “taktički mikroskop, a strateški teleskop”. Puhovski je iznio zanimljivu, na širem planu važnu (pr)ocjenu, prema kojoj će se na narednim izborima kandidirati 100.000 ljudi, valjda zato što je nekima “dosadno u životu”, a dobro je ocijenio i kako će, izgube li SDP i HDZ Zagreb i Split, stranke doživjeti neviđenu pljusku na dosad najvažnijim lokalnim izborima, pa će im biti biti ili ne biti…

10 mjeseci za život 

Karlovački režiser Mladen Ćapin pokazao je kako treba raditi dokumentarne filmove na traumatične teme. Njegov uradak “10 mjeseci za život”, nastao prema knjizi Slavka Goldsteina “1941., godina koja se vraća”, emotivan je i brižljivo iznijansiran, a u njemu – za razliku od solidnog dijela naše tzv. povijesne dokumentaristike, čiji je glavni istraživački alat glogov kolac – prevladava pristup sine ira et studio. Film obiluje sjajnim arhivskim snimkama endehazijskog slikopisa, skoro svaki lik – karlovački sudac i župan Ante Nikšić, Dido Kvaternik, Mile Budak, Mladen Lorković – prikazan je na fotografiji ili filmskoj snimci visoke kvalitete, pa ostaje nejasno zašto se ti dragocjeni materijali tako rijetko koriste kao slikovni predložak.

Poput knjige, film ide tragom pisma koje je Slavko Goldstein dobio nekoliko desetljeća nakon što mu ga je otac poslao. U pismu piše: “Dragi Slavko! / Zagreb — zatvor, 2. V. 1941. Od Muti sam čuo da si prošle subote plakao, jer sam ja u zatvoru. Ta me je vijest više rastužila nego obradovala. Znadem da nisi plakao od stida, što Ti je otac u reštu! Znade, naime, biti takvih vremena, kad je veća čast biti u zatvoru nego izvan njega. Možda si plakao, jer se Tvom fatiju nanosi nepravda. Bolje je podnositi nepravdu, nego činiti je… Ti si već u trinaestoj godini, a ja sam uvijek želio da postaneš – junak od mejdana…”

Slavko Goldstein to je i postao – junak od mejdana. U hrvatskoj kulturi njegov je rad značajniji nego rad svih Pavelićevih kulturnih rasova. Izdavač Anićevog rječnika, “Grobnice za Borisa Davidoviča”, “Moskovskih godina”, svojim je radom učinio zauvijek svježom i uspomenu na svog pokojnog oca Ivu, čiji su ubojice ostali tek anonimni povijesni zločinci. Koliko je takvih pobijeno samo zato što su bili Židovi i koliko je ova zemlja time izgubila?

No poanta filma – i to je ono najbolje u njemu – jest priča o nekoliko Hrvata, manje-više slučajnih suputnika ustaškog pokreta, koji su spasili Goldsteine i brojne druge, Srbe i Židove. Neki jesu, neki nisu dobili titulu Pravednika među narodima, a ovaj film to ispravlja – svi koji ga vide, znaju da su je zaslužili. “Nisu svi isti”, kaže Slavko Goldstein. Ta jednostavna, a opet teška rečenica jedna je od najdragocjenijih spoznaja bez kojih ljudski rod ne bi bio moguć.