Križne mjere
Inicijativa za kolektivni povratak u bračni srednji vijek širi radosnu vijest i skuplja potpise zadivljujućom brzinom: pokretači duhovne obnove raspolažu solidnim materijalnim sredstvima, pa su izdašno financirali dvije tisuće štandova i strateški rasporedili pet tisuća agitatora po ulicama i trgovima, da marljivo uvjeravaju prolaznike na brakorazvodnu parnicu protiv njihovih LGBTQ sugrađanki i sugrađana. Volonteri su uspješni: u trenutku nastanka ovoga teksta, broj zainteresiranih za ustavno zaustavljanje pedersko-lezbijske pošasti pred vratima svete zajednice rapidno raste i nije isključeno da će, do trenutka njegova objavljivanja, preći zakonski prag od 415.000 poruka ljubavi i nade, potrebnih za raspisivanje referenduma o heteronormiranju braka unutar temeljnog državno-pravnog akta. Uspije li inicijativa „U ime obitelji“ u svom krajnjem naumu, taj će se akt pretvoriti u vjernu sliku novih desnih tendencija, od prosvjeda protiv ćirilice i detektiranja „gostiju“ pa do rasprave o umjetnoj oplodnji i cenzure kazališnih plakata. I ogolit će pritom – baš kao što svaki uspješan akt čini – u potpunosti ono što prikazuje: dobit ćemo normativni prikaz jednog crkvljivog društva koje kolektivnu frustraciju refleksno pretvara u diskriminaciju, a osiromašenje većine prikriva napadom na manjine.
Ništa novo, naravno: oprezniji komentatori već godinama podsjećaju na gospodarski kolaps Vajmarske republike koji je prethodio usponu nacizma i na desetogodišnju recesiju koja je kod nas gnojila tlo za rast nacionalizma, upozoravajući kako ne trebate biti rigidni vulgarni materijalist iz fantazmagorija liberalnih intelektualaca da biste uočili ekonomsku uvjetovanost masovnih reakcionarnih pokreta, rijetko lišenih blagoslova nadležne religijske institucije. Sada, međutim, s inicijativom za zaštitu svete institucije braka od raskalašene LGBTQ-ugroze, ovaj apstraktni model ekonomske uvjetovanosti društvene zatucanosti dobiva vrlo konkretan, skoro pa izračunljiv lik.
O čemu se, naime, radi? Najjednostavnije rečeno, o tome da crkvene oce i njihove ovce vrijedi poslušati kada kažu da je brak u Hrvatskoj danas ugrožen, jer on to uistinu jest. Samo nekoliko dana uoči početka najnovije rekonkviste, objavljeni su statistički podaci o broju vjenčanja i razvoda u posljednjih pet godina. I opet nije nužno biti materijalistički računovođa ekonomskog determinizma da bi se ustanovilo kako dinamika tih brojki nedvosmisleno prati produbljivanje krize, pa je od 2008. naovamo sklopljenih brakova sve manje, a razvrgnutih sve više. Jedan podatak precizno uokviruje taj trend: u januaru 2008 – posljednjem predkriznom – vjenčan je, tako, 1241 par, a okončan 361 razvod. U januaru ove godine, broj vjenčanja stropoštao se na 669, a broj razvoda popeo na 602. Sklopljenih je brakova gotovo dvostruko manje, rasturenih skoro dvostruko više. A slične statističke tendencije istodobno pratimo svugdje gdje ekonomska kriza nagriza ostatke ostataka srednjeg sloja, od Italije i Grčke do Španjolske i Portugala…
Brak je, dakle, poljuljan i uzdrman, ali mu ne prijeti strašna pederska soldateska, nego ga uništavaju košmari nagomilanih kredita, izgubljenih radnih mjesta i neplaćenih računa. Zašto Crkva i njen homofobni bračni zdrug ne adresiraju taj aspekt problema, iako je društvena institucija za koju se bore danas baš zbog njega ugrožena više nego ikad prije? Odgovor je jednostavan: zato što o ovom dijelu priče nisu sposobni reći ništa više od povremenih načelnih izljeva karitativne sućuti i poopćenih invektiva protiv pohlepe i gramzivosti. Akcija „U ime obitelji“ pretvara se tako u preciznu metaforu desničarskog transformiranja ekonomskih problema u pitanja identiteta. A tamo gdje sistemske poremećaje prikriva jeftina moralizacija s aromom tamjana, neizbježna je proizvodnja prijetećeg Drugog: neka visi, dakle, peder Pedro.
Slika s vješalima možda djeluje radikalno, ali nema sumnje da referendumska inicijativa zbilja jest tek donekle prikriven poziv na obračun i nasilje. Legalnost i sloboda govora na koje se pozivaju njeni predstavnici, doduše, djeluju politički korektno, ali ono što je u našem društvu politički konkretno kamenovanje je splitske Parade ponosa prije dvije godine, premlaćivanje šest djevojaka na Bačvicama prošloga juna, svakodnevni, javno tolerirani izljevi homofobije na utakmicama, misama, skupovima… Svaka inicijativa koja poziva na isključivanje LGBTQ zajednice takvim napadima daje legitimitet, svaka organizacija koja tu inicijativu podržava samo sakralizira mržnju. U konačnici, dobivamo dobro koordiniranu akciju popova i uličnih razbijača: nešto poput metode Crkve i batine.
Tako, eto, u zbilji izgleda socijalna regresija koju uzrokuje recesija: nakon desetljeća lažne gospodarske propulzije, bez koje ne bi bilo ni društvene liberalizacije ni ljudskopravaške homofrendizacije, iznova nastupa doba homofoba. Nenarodni rodni elementi prvi su na referendumskom listiću za odstrel, ali ostali već čekaju u redu: Srbi, imigranti, azilanti. Masa je siromašna, bijesna i iscrpljena sistemskom krizom bez lica; treba krivca. A takvog je najlakše naći na putu vjere. Masa je spremna za križne mjere.