Moleban za smrt “izdajnika”

U petak, 10. svibnja oko dvije tisuće ljudi okupilo se na mitingu “Ostajemo u Srbiji”, prosvjedujući protiv sporazuma Beograda i Prištine potpisanog nedavno u Bruxellesu. Ništa sporno, već danima traju pregovori sa Srbima sa sjevera Kosova da pristanu na implementaciju sporazuma. Sporno je nešto drugo: to što su građani Srbije ponovno dobili poruke o izdajnicima i pravdi za izdajnike, u zemlji u kojoj bi se nakon 2003. takve riječi trebale debelo vagati prije no što budu izrečene.

Na skupu koji je simbolično počeo u 12.44 (zbog rezolucije 1.244 o Kosovu, usvojene 1999. u Ujedinjenim narodima) čulo se svega, od tobože ozbiljnih tvrdnji akademika Koste Čavoškog da na sporazumu nema potpisa i da “glavari Srbije naše sunarodnike teraju da više ne budu državljani Srbije, već samozvane države kosmetskih Arbanasa”, pa sve do “šaljivih” stihova rokera Bore Đorđevića “Ko izdaju potpiše, nek’ s tim dupe obriše”. No pravi su skandal izazvala dvojica govornika, mitropolit Amfilohije Radović koji se u molebanu, uz ostalo, pomolio za “upokojenje Vlade, Skupštine i svih palih na Kosovu”, te umirovljeni vladika Atanasije Jevtić koji je, komentirajući izjavu premijera Ivice Dačića da ga zanima zemaljska a ne nebeska Srbija, rekao: “Tako je govorio i Đinđić, a kako je završio, neka Bog sudi.”

Organizatorima skupa – koji je proglašen nestranačkim premda su se mogle vidjeti radikalske i zastave Demokratske stranke Srbije, čiji je predsjednik Vojislav Koštunica stajao u prvom redu ispred bine, s predstavnicima rukovodstva svoje stranke – ništa nije bilo sporno u riječima govornika u mantijama; naprotiv, optužili su one koji su kritički istupili protiv izgovorenog da “sudjeluju u orkestriranom napadu” na Srpsku pravoslavnu crkvu i na one koji se zalažu za Ustav Srbije, koji Kosovo ima u svojoj preambuli.

Portparol Demokratske stranke Srbije Petar Petković izjavio je za medije da “DSS nikada neće bacati kamen na svoju Crkvu, ma kolika bila žestoka kampanja protiv Srbije, protiv srpskog Kosova, protiv Srpske pravoslavne crkve i protiv istine”. Zatim je pozvao patrijarha Irineja da “stane uz svoje vladike i uz istinu i srpsko Kosovo”. Sam patrijarh SPC-a Irinej izjavio je da nijedan od “mantijaša” nije imao njegovo odobrenje da nastupi na skupu, a oni koji se i inače oglašavaju, redom su osudili izrečeno: Žarko Korać govori o zaprepaštenosti, o tome da su maske pale i da se Crkva bavi politikom, vjerski analitičar Mirko Đorđević događaj ocjenjuje skandaloznim te napominje da se liturgija za umrle služi samo za mrtve, a da je ovo vrijeđanje svih kršćana “blago rečeno, zloslutnim porukama”, Vesna Pešić kaže da se odavno zna da ni Amfilohije ni Atanasije ne pripadaju kršćanskoj vjeri.

– To su pagani i nasilnici koji nanose ogromnu štetu državi i društvu već decenijama. Izrečene pretnje ubistvom današnjim političkim liderima te podsećanje na ubistvo premijera Đinđića samo potvrđuju sumnje da su oni i sami bili umešani u taj jeziv zločin – oštro ocjenjuje Vesna Pešić.

Gordana Đinđić, sestra ubijenog premijera, jasno poziva nadležne da se, kada već tvrde da se godinama bave političkom pozadinom atentata, pozabave ovim skandaloznim izjavama.

Profesor beogradskog Univerziteta i ekspert za sigurnost Zoran Dragišić u izjavi za “Novosti” daje svoju ocjenu skupa.

– Tu se skupilo sve ono što “ne može stati pod liver”. Od političara, dijela crkve, raznih opskurnih pokreta i profitera krize. Pokazalo se da im je snaga neznatna i da je to bio, zapravo, udarac ni u što. Taj miting je pokazao nekoliko bitnih stvari: pokazao je umor u odnosu na promašene teme prisutne u srpskom društvu više od 20 godina, pokazao je da te teme bespovratno putuju u prošlost i da se ljudi okreću pitanjima od kojih im zavisi život i egzistencija – kaže Dragišić, koji ne vjeruje da te snage mogu omesti implementaciju sporazuma iz Bruxellesa, jer je svaka životnost iz te politike jednostavno istekla.

– Moj bi savet Vladi i Aleksandru Vučiću bio da sad, nakon kratkotrajnog spuštanja lopte, otvore finansijske istrage koje se tiču baš nosilaca “otpora” Briselskom sporazumu na severu Kosova. Tek bi se tada videlo koliko krupnog kriminala stoji iza te grupacije i šta je pravi razlog njihove dreke – zaključio je stručnjak za sigurnost.

Vrlo slično misli i Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora u Srbiji i odnedavna članica Komisije UN-a za istraživanje zločina u Sjevernoj Koreji. Pokazalo se vrlo jasno, kaže ona, da je srpski nacionalizam izgubio mobilizacijsku snagu kakvu je ranije imao i manifestirao.

– Ima više razloga zašto je tome tako. Delom je to posledica sazrevanja srpskog društva, delom potreba ljudi da razmišljaju o egzistenciji, a delom odlučan nastup velikih sila. SPC je, očekivano, pokazao retrogradnu ulogu, ali ni on onoliko koliko je to činio pre. I u okviru SPC-a postoje značajne podele, pa oni njegovi predstavnici koji su u staroj matrici sada deluju još radikalnije. Mislim čak i da nije loše da su se javno pokazali – kaže Sonja Biserko, napominjući da treba voditi računa o “odlučnom nastupu velikih sila”, jer su ovaj put, pogotovo SAD i Njemačka, bile decidirane i jasne u svojim zahtjevima.

– Ta odlučnost nije ostavljala nikakvog prostora našoj Vladi i pokazala se vrlo efikasnom. Iskustvo je pokazalo da tek jak pritisak donosi rezultate – dodaje Sonja Biserko, koja očekuje otpore implementaciji sporazuma od strane Srba na sjeveru Kosova.

– No mislim da to neće biti ništa nerešivo. Vlada je pokazala da ima načina da stvar reši, šta pokazuje i to da u implementacijskom telu nema nikoga od aktualnih političara sa severa Kosova, a to može biti indikacija da im službeni Beograd ne veruje i da misli ozbiljno – zaključuje ona.

Možda u tom ključu treba čitati i izjave nadležnih koji su prozvani izdajnicima; okupljeni su često uzvikivali “Vučiću, ustašo!”, a Đorđe Vukadinović, urednik “Nove srpske političke misli” i jedan od govornika na skupu, izjavio je da tu nije riječ o “izdaji” nego o “veleizdaji”.

“Ovo nije obična kapitulacija, ovo je kužna, strašna kapitulacija. Nema ovde šta da se analizira, ovde je sve jasno i vidljivo. Radi se o izručenju Srba Tačiju i početku državnog sloma koji se neće završiti sa Kosovom”, rekao je, između ostalog, u svom govoru taj politički analitičar.

Aleksandar Vučić i Ivica Dačić su sve te prijetnje i optužbe da su izdajnici komentirali vrlo mlako: Vučić je izjavio da ne zamjera nikome tko je sa skupa uputio prijetnje Vladi i Skupštini te da je jasno kako su građani Srbije reagirali na kosovski skup, s obzirom na broj ljudi koji se ondje okupio – uvrijedio se, kako je ispalo, jedino na to što su mu skandirali da je “ustaša”. Jer, kaže, ustaše su mu pobile velik dio obitelji. Dačić je bio nešto konkretniji, pa je, ocjenjujući izjave pripadnika SPC-a na skupu kao neprimjerenu gestu prema državi, izjavio: “Ponekad se zaista zapitam čime je to naš dragi Bog zaslužio da ga ovakvi predstavljaju na zemlji.” Dodao je da nitko ne osporava SPC-u ni bilo kome drugome da iznosi svoje stavove, ali nitko nema pravo ikome prijetiti i ponašati se “kao u vreme inkvizicije”.

Čini se da je Vlada Srbije još prilično gluha za one koji upozoravaju na novo veliko zaoštravanje u društvu: iako je velika većina građana, po posljednjim istraživanjima, sita problema Kosova i bavi se svojim egzistencijalnim problemima, jasno je da su i tek dvije tisuće okupljenih na mitingu protiv sporazuma sasvim dovoljna snaga ako se u nekoj budućnosti (a to smo već gledali i u prošlosti) udruže s klerofašističkim i desničarskim organizacijama poput Dveri, Naših ili zabranjenog Obraza.

Nije u izravnoj vezi, vjerojatno, ali vijest koju je ovih dana objavio ruski program Radija Slobodna Evropa kaže da je srpska Sigurnosno-informativna agencija (BIA) u Beogradu uhapsila Iliju Gorjačeva, vođu neofašističkog pokreta Ruski obraz, čiji se članovi sumnjiče da su sudjelovali u ubojstvu nekoliko antifašista i jednog suca u Rusiji. Gorjačev je, inače, u Rusiji osumnjičen za organiziranje ekstremista i ilegalnu trgovinu oružjem, a kako javlja ruski RFE, u tamošnjoj je javnosti poznat i kao svjedok u slučaju ubojstva odvjetnika Stanislava Markelova i novinarke Anastasije Baburove; priznao je, naime, da je pištolj kojim su oni ubijeni njegovo vlasništvo.

Vijesti poput ove ipak bi trebale navesti nadležne da stave prst na čelo i pozabave se prijetnjama i pozivanjima na ubojstvo predstavnika vlasti. Oni koji su na meti zasad spuštaju loptu, a jedini koji se bune i traže odgovornost jesu neki zastupnici u Skupštini Srbije, no čini se da njih – iako su prijetnje upućene i njima, i vlasti i oporbi, jer je sporazum Beograda i Prištine potvrđen u parlamentu većinom glasova – nitko ne sluša ili ne želi čuti.