O Jupiteru i volovima

Kako prepoznati kompradora? Po tome što će nadugačko i naširoko objašnjavati, napuhavati, pa čak i konstruirati razne uzroke hrvatskih ekonomskih nevolja, ali će se kao vrag tamjana čuvati da ne spomene najvažniji – prejaku kunu, odnosno njen nerealni devizni tečaj. Izraz komprador dolazi od portugalskog comprat što znači kupovati, a “kompradorska buržoazija je gornji sloj buržoazije u kolonijalnim i zavisnim zemljama (trgovci-posrednici, bankari, lihvari i dio velikih industrijalaca) tijesno povezan kreditnim i drugim poslovnim vezama sa stranim kapitalistima”, kaže definicija iz Enciklopedije LZ-a. U međuvremenu, kolonijalizam je dobio nove oblike, pa su političke znanosti skovale novu sintagmu, kompradorska vlada.

Zašto je zahtjev za odustajanjem od prejake kune crvena krpa svim kompradorima? Zato što je ona nosivi stup na kojem počiva cijela konstrukcija ekonomije u kojoj je sve iz uvoza jeftinije, pa se domaća industrija, zajedno s radnim mjestima, gasi, a dohodak odliva stranim proizvođačima i trgovcima. Međutim, u pitanju nije samo strastvena ljubav iz interesa. Mnogi danas idu kompradorskim putem uvjereni da ništa drugo nije moguće, da se tako radi svugdje u svijetu ili jednostavno zato što im se čini da je riječ o teškim, ali neizbježnim rješenjima.

No upravo je logika najslabija točka svih naših kompradora. Oni objašnjavaju da slabljenje kune nema smisla, jer Hrvatska i tako nema što izvoziti. Izložili bismo se opasnosti inflacije, a ne bi se postiglo povećanje izvoza, koji bi trebao povući proizvodnju i zaposlenost. Zvuči istinito, jer je nakon dva desetljeća iste politike uništen najveći dio izvozne industrije. No čim na dnevni red dođe EU, zaboravljaju svoj vlastiti argument, pa s neskrivenim oduševljenjem sve uvjeravaju kako se sticanjem punopravnog članstva hrvatskom gospodarstvu otvaraju vrata tržišta s pola milijarde potrošača. Zašto je to važno kada nemamo što izvoziti?

Kompradori, naravno, imaju spreman odgovor. Članstvom u Uniji Hrvatska će postati atraktivna stranim ulagačima, koji će onda tu proizvoditi, pa će biti i radnih mjesta i robe za izvoz. Ali zašto se to dosad nije događalo? Sva objašnjenja svode se na isto: krivi su naši propisi (zar ih nismo prilagodili Uniji?) i spora, a ponekad i korumpirana birokracija. Tu ocjenu jednoglasno podržavaju i međunarodne organizacije, koje služe krupnom kapitalu. Kada je riječ o neokolonijalizmu, kompradori uvijek mogu računati na podršku svojih stranih principala. Tako ispada da je kočenje stranih ulaganja neka patološka opsesija hrvatske administracije, razlog zašto ona uopće postoji.

U knjizi u kojoj nekoliko poduzetnika s područja bivše Jugoslavije govori o svojim poslovnim iskustvima u susjednim zemljama (uskoro izlazi u izdanju Novog Libera) mogu se pak pročitati suprotne tvrdnje. Tako bivši direktor slovenskog Merkatora Zoran Janković (aktualni gradonačelnik Ljubljane) govori da su prilikom širenja na zemlje regije imali punu podršku lokalne administracije. “Zato smo”, kaže on, “uvijek nešto dali gradu u koji smo došli. U Beogradu smo otvorili dječji vrtić… U Velikoj Gorici smo preuzeli poduzeće Sloboda, koje je bilo u velikim nevoljama… U Zagrebu smo kupili zagađeni teren na kojem je bila kemijska industrija Kromos, pa smo ga temeljito očistili…” Na pitanje je li ih netko kočio i jesu li od njih tražili da nešto plate ispod stola, Janković kaže: “O plaćanju ispod stola nismo ni razgovarali. A prije kupnje zemljišta trebalo je unaprijed doznati može li se dobiti građevinska dozvola. I to je sva mudrost.”

Stranih trgovačkih centara u Zagrebu i Hrvatskoj ima kao gljiva poslije kiše – očito je da im je lokalna administracija išla na ruku. I oni su zahvalni, poput Merkatora, pa tako njemački Lidl sada reklamira masovna pojeftinjenja povodom hrvatskog ulaska u EU. Ali nitko od stranaca istim povodom ne najavljuje proizvodne investicije i nova radna mjesta u izvoznoj industriji. Što su stranci željeli, to su sagradili ili kupili. Kao za pivovare ili Inu, hrvatska je država u inozemstvu lako našla kupce i za banke. Uoči krize, u jesen 2007, trojica eksperata MMF-a upozorila su Hrvatsku i još neke druge zemlje na opasnost od prodaje banaka strancima. Ako dođe do krize, rekli su, strani će vlasnici izvlačiti dobit iz zemlje. To se i dogodilo i još uvijek se događa. Pa ipak, Vlada namjerava prodati i Hrvatsku poštansku banku, zadnju u domaćem vlasništvu koja ima iole važniju ulogu na tržištu.

Odgovarajući sindikatima, premijer Zoran Milanović nedavno je rekao da zbog njihovih plaća neće uvoditi zemlju u dužničko ropstvo. A što Vlada radi kada cjelokupno bankarstvo prepušta strancima? U svijetu je takva politika odavno nazvana rasprodajom obiteljskog srebra, a autor te sintagme, američki nobelovac Milton Fridman, upozoravao je da se ta imovina ne smije prodavati strancima jer to dovodi do teških ekonomskih i društvenih posljedica. Fridmana se smatra ocem neoliberalizma, što znači da je politički pripadao krajnjoj desnici. Našu se koalicionu vladu, međutim, smatra lijevim centrom.

Kakva politika preostaje nakon tolike logičke zbrke i guranja glave u pijesak? Ista kakva je nametnuta Španjolskoj, Grčkoj, Portugalu ili Cipru. Pritom nije najgora sama štednja, nego što kompradorska politika povećava nezaposlenost, produbljuje krizu i onemogućava svaki razvoj. Poruka koju je premijer uputio sindikatima u tom je kontekstu bolno iskrena i točna. Nećemo se zaduživati zbog vaših plaća. Zašto nije rekao da će plaće ovisiti o rastu prihoda zemlje ili o produktivnosti rada, kako se nekada govorilo? Vjerojatno zato što zna ili osjeća da je to na dugom štapu. Iz dana u dan, sve je jasnije da postojeća politika, koje se Vlada drži kao pijan plota, ne daje rezultate. Izbezumljeni ministri, uvjereni da rade sve kako treba, optužuju poduzetnike da nisu dovoljno poduzetni i bankare da nedovoljno bankare s privredom. Ali svi se oni ponašaju u skladu s uvjetima u kojima žive i rade. To se odnosi i na kompradore, koji sudjeluju u pretakanju meda u inozemstvo, ližući pritom pohlepno prste.

Istovremeno, bogati dio svijeta traži rješenja upravo na način koji je nama zabranjen. Da bi se oživjelo poslovanje obilato se tiska novac, a da bi se sačuvala ili povećala konkurentnost ruše se tečajevi valuta. Prije nekoliko mjeseci, Japanci su otvoreno najavili slabljenje jena, a danas su već rekorderi u toj disciplini. Prošlog tjedna, Europska središnja banka također je ostvarila jedan rekord. Srušila je kamatnu stopu na samo pola posto, što znači da je enormno povećala emisiju eura. Njegovo slabljenje prema drugim valutama neizbježna je posljedica. U svijetu se zato naveliko govori o prijetnji novog valutnog rata, kakav je harao nakon 1930-ih. Guverner Hrvatske narodne banke kaže, međutim, da ustanova kojoj je na čelu nije isto što i velike centralne banke ili, u slobodnom prijevodu, ono što priliči Jupiteru, ne priliči volu. Kompradorsku logiku ništa ne definira bolje od te stare poslovice.