Politička ekonomija depolitizacije

Nismo mi Britanci, koji – iako članovi EU-a – iza sebe imaju SAD, pa da se možemo u parlamentu poigravati euroskepticizmom, kako je ondje oduvijek običaj, kažu nam oni koje živcira već samo spominjanje činjenice da je većina stanovništva u većini evropskih zemalja, ne samo u Velikoj Britaniji, skeptična spram institucija EU-a kakve su sada. Skeptična u mjeri da bi radije da ih nema, nego da postoje. Ali, zahvaljujući pronalasku vladajućima prihvatljivoga pa onda sve više i nužnoga instituta demokratskog deficita, ta potencijalno demokratska većina, te narodne mase – baš kao u slučaju krize u Jugoslaviji, kada se dobro pazilo da ne bude referenduma na nivou cijele zemlje – neće doći u priliku da igraju glavna uloga u drami svoga života. Barem ne na institucionalnom nivou. Demokracija je nekad suspendirana da bi se ‘raspalo’ Jugoslaviju; demokraciju se sada suspendira da bi se održalo ovakvu EU. A mi smo uvijek za demokraciju!

Možda je sazrelo vrijeme da, nasuprot vladajućem ideologemu o demokratskom deficitu (koji da mi vučemo iz socijalizma), pogledamo svijet trijeznim očima. I da shvatimo – mjesec dana prije kraja višedecenijskog procesa prilagodbe uljuđenim evropskim standardima, uopće ne stojimo pred vratima Zakona. Da je cijela igra od početka bila namještena i da većinu ne čeka nikakva obećana druga obala. Makar se ona pokazivala u liku ‘realne utopije’ reda, rada i discipline, koji moraju zamijeniti razbarušeni i (spram kapitala) neodgovorni socijalizam, od čijih ostataka mi neizlječivo bolujemo, prenoseći zarazu već i transgeneracijski. Pa u korporativnu ideologiju prerađena parola “Snađi se, druže!” vrijedi sve više i za one generacije koje nikakvih drugova nemaju. Sjetimo li se još čega od osnova marksizma (koje smo mi stari dobili javno i besplatno, u obrazovnom procesu, a mladi moraju plaćati korporativnim provajderima da bi ih skinuli s interneta), znamo da nema političke slobode kao nadgradnje bez ekonomske pravde u osnovi društva. A tko danas ide u EU tražeći ekonomsku pravdu, pa onda valjda i političku slobodu, mora u najmanju ruku dobro paziti s kim se druži, ne samo u izborno vrijeme.

Kako izgleda odnos sfera ekonomije i politike, rijetkom jasnoćom dali su nam do znanja ovih dana upravo britanski poslovni lideri. Tako, naime, kapitaliste (najčešće individualizirane karakterne maske grupnoga dioničarskog vlasništva, koje je u svojoj ukupnosti opet samo karakterna maska suvremenog kapitala) sada zovu britanski i naši mainstream mediji. A ti lideri, kao Richard Branson i Martin Sorrel npr., njih 19 ukupno, u ime logike londonskog Cityja ali i britanske poslovne klase kao takve, upućuju zajedničkim pismom javni apel “političkoj klasi”, poznatim MP-ima, da se ne igraju vatrom britanskog članstva u EU-u; radi se, naime, o mogućem gubitku 92 milijarde funti (tko im je i kako radio račun, novine ne pišu), u slučaju da Velika Britanija napusti Uniju. I to ne bilo koju i bilo kad, nego ovu i ovakvu i to – sad. A to je, jadaju se zabrinuti ljudi poslovne zajednice (to je još jedan vladajući terminološki eufemizam), postalo moguće otkako konzervativci na čelu s premijerom Davidom Cameronom i nekoliko njegovih ministara obećavaju građanima referendum o ostanku, odnosno izlasku iz EU-a u roku od dvije godine, budu li, dakako, 2015. ponovno izabrani na izborima.

Ne jadaju se samo realni biznismeni. Jadaju se i oni realniji među tzv. realnim političarima, najiskreniji kada su u mirovini, pa mogu otvoreno lobirati. Tako nekadašnji ministar u vladi Margaret Thatcher, lord Geoffrey Howe (naravno, također konzervativac) piše u novinama kako je Cameron izgubio nadzor nad svojom strankom (i to govori o demokratskim standardima!). Elite viču da je takvom politički vladajućom anti-EU demagogijom sada otvorena Pandorina kutija i da će biti teško natrag pospremiti sve što je poispadalo. Priče o novom ugovoru s EU-om za britanske su dobitnike ovakvih evropskih integracija priče za malu djecu. Oni, doduše, žele da ih britanska vlast zaštiti od uplitanja evropske velevlasti u ‘slobodno-tržišno’ poslovanje londonske burze; žele da njihovi političari, štiteći London kao svjetsko i evropsko središte spekulativnoga kapitala, ne dopuste uplitanje središnjih evropskih institucija, najčešće u liku Evropske banke, u ograničavanje visine bankarskih bonusa. Pa to je protiv vladajuće doktrine, jesmo li se zato borili, pište ‘evropski integrirani’ bankari jednako u Britaniji i u Hrvatskoj. I onda to još zovu ‘nacionalnim interesom’!

No, za analizu je najzahvalniji zaključak iz ove intervencije-pisma vladajućih poslovnih elita Britanije onima institucionalno-političkima – tu se članove parlamenta otvoreno pita žele li to oni staviti politiku ispred ekonomije? Jer, “koristi članstva značajno nadilaze troškove, a tvrditi suprotno, znači stavljati politiku ispred ekonomije”, izvučeno je u opremi pisma koje je Independent uredno objavio čim su mu ga najmoćniji poslovni ljudi Britanije uputili. Teško je u posljednje vrijeme pronaći bolji primjer od ovoga za ilustraciju validnosti stare lenjinističke teze da su današnje buržoaske države samo još nadzorni odbori vladajućih klasa. U njima poslovne elite to (svoju instrumentalizaciju ograničeno-demokratski izabrane vlasti) više ni ne skrivaju. Ostaje još samo diskretni šarm, sadržan u činjenici da tamošnji kapitalisti pišu pisma novinama koje u pravilu posjeduju, premda su to za njih, kao u nas, mogli odraditi i ‘profesionalni novinari’. Pa ipak, činjenicu da odnos između ekonomije i politike vladajući danas shvaćaju u maniri najžešće dogmatske teorije odraza (politika mora biti odraz ekonomije), treba primiti s oprezom, više kao namjerno izazvan kratki spoj nego kao intimno uvjerenje vladajućih. U njihovoj političkoj ekonomiji izgleda kao da je politika sada sluga ekonomije. A ekonomija propada!? Istina je, naravno, da propast vidimo samo poistovjetimo li se s gubitničkom većinom. Manjina u krizi profitira više nego ikad! Tim demagoškim manevrom vladajućih postiže se dvostruki dobitak: umjesto politizacije ekonomije – njena depolitizacija, najčešće oprirodnjenje neoklasične ekonomije, kojoj kao da nema alternative. I još k tome, kao bonus: napad na cijelu političku sferu, kao u biti nepotrebnu, za sve što nadilazi puko odražavanje ‘nacionalnih ekonomskih interesa’.

Takva vrsta ‘analize’ odnosa moći u društvu, jer ona stoji iza političkih odluka i u ekonomskom polju, govori o bijedi simbolne politike, koja danas vlada u političkom i medijskom mainstreamu. Da tomu može biti tako, da u slici personaliziranih elita nedostaju makar i obrisi stvarnih pokretačkih sila u društvu, govori se u realnom uspjehu ‘tržišnih sila’, koje su politiku kao klasnu borbu zamijenile simbolnom igrom simptomima našega propadanja a svoga  uspjeha. Ta paradoksalna politička ekonomija depolitizacije zapravo je i sama simptom postojanja depolitiziranog i od svakog radikalizma uspješno očišćenog radničkog pokreta. To je Evropa u koju ulazimo.