Protiv sahrane nordijskog modela

Štrajk prosvjetnih radnika u Danskoj trajao je čak četiri tjedna. U štrajku je bilo gotovo 70.000 učitelja, što je rezultiralo time da u tom razdoblju 875.000 djece od šest do šesnaest godina nije pohađalo nastavu. Spor je nastao oko duljine radnog vremena, odnosno prijedloga novoga kolektivnog ugovora prema kojem bi ravnatelji škola mogli određivati koliko će vremena učitelji biti na nastavi, a koliko se baviti individualnim radom i pripremama. Danski model javnih službi, i općenito tržišta rada, specifičan je po tome što poslodavci i zaposleni dogovaraju uvjete rada i potpisuju kolektivni ugovor bez uplitanja centralnih vlasti, odnosno vlade. U konkretnom slučaju, to znači da su potpisnici kolektivnog ugovora bili Kommunernes Landsforening (KL), asocijacija koja zastupa općine koje zapošljavaju učitelje, i Sindikat danskih učitelja (DLF).

Po starim pravilima, učitelji su u školi predavali 25 od ukupno 37 radnih sati tjedno, a ostalo su koristili za pripremanje nastave. Učiteljski sindikat nije želio pristati na nove uvjete, tvrdeći da će novi model, koji podrazumijeva samovolju ravnatelja, produljiti radno vrijeme njihovim članovima, a plaće će im ostati iste; rezultat će biti pad kvalitete nastave i time erozija čitavoga obrazovnog sustava. Štrajk je okončan intervencijom vlade koja je stala na stranu KL-a, dakle prihvatila da će ravnatelji određivati radni tjedan učitelja. Iz Sindikata poručuju kako pregovori nikada nisu ni zaživjeli, jer je druga strana znala kako ima podršku vlade i kako spor ne mora riješiti dijalogom. Takav jednostran vladin akt u zemlji poznatoj po socijalnom dijalogu i velikom utjecaju sindikata čini se kao novost, a danski se javni službenici nadaju da će ostati izoliran slučaj, a ne postati buduća praksa. Gotovo 30.000 prosvjetnih radnika izašlo je na ulice Kopenhagena i prosvjedovalo protiv najavljenih izmjena u kolektivnom ugovoru.

Prosvjedi protiv mjera štednje i rezanja prava posljednjih su godina vrlo česti u europskim zemljama. Navikli smo već na prosvjede na jugu Europe, u Španjolskoj, Grčkoj ili Portugalu, a primjer danskih profesora pokazuje kako ni nordijske zemlje nisu imune na financijsku krizu i događanja u ostatku Europe. Skandinavski model welfare države u direktnoj je koliziji s neoliberalnom politikom Europske unije. Drugim riječima, ne može se štedjeti, otpuštati radnike, zaposlenima smanjivati prava i istodobno imati državu blagostanja. Skandinavske zemlje u boljoj su poziciji od ostatka EU-a, pa i goleme većine svijeta, ali su isto tako uključene u europske i svjetske trgovinske tijekove. Politička i monetarna Unija iz današnje se perspektive čini kao institucionalizacija neoliberalizma u Europi. Postavlja se pitanje trebaju li Danska, Švedska i Finska kao članice te zajednice slijediti takvu politiku ili bi EU trebala propagirati državu blagostanja kao civilizacijski doseg poslijeratne Europe?

Okolnosti poslijeratne Europe, podijeljene na kapitalistički i komunistički blok, stvorile su welfare državu. Vlade su morale dobiti podršku radnika u Hladnom ratu i dokazati im sve blagodati kapitalističkog sistema i puta u odnosu na sovjetski blok. Globalna situacija podijeljenosti stvorila je državu blagostanja, isto kao što je sada može potpuno izbrisati. A sve upućuje na to kako takva država, odgovorna prema svojim građanima, polako ali sigurno ide svome kraju. Radnički prosvjedi i nezadovoljstvo građana zasad nisu bili smetnja političkim elitama koje nastavljaju po svome. Europa smanjuje radnička prava zbog recesije i krize, smanjujući tako i potrošnju i uvodeći sistem u još dublju krizu: 1980-ih počela je neoliberalna ofenziva u liku britanske premijerke Margaret Thatcher i američkog predsjednika Ronalda Reagana, a žetvu takve doktrine imamo danas u krizom pogođenoj, gospodarski i politički slaboj Europi. Kriza nije naodmet onima najbogatijima, dapače, dobro će doći kao katalizator i pročišćivač radničkih prava i sloboda što samo smetaju slobodnom protoku kapitala. Više se nikoga ne mora uvjeravati kako je to jedini i ispravan sustav, koji će donijeti prosperitet i blagostanje, pa je tako pala i maska kapitalizma s ljudskim licem. Danas se svim europskim državama nameće jedan model, jer samo tako mogu funkcionirati zajedničko globalno tržište i ujedinjena Europa. No kome će taj model donijeti napredak i bolji život?

Na Dan Europe, 9. svibnja, na ulicu su izašli i španjolski prosvjetni radnici, koji su u puno goroj situaciji od svojih danskih kolega. Deseci tisuća ljudi na ulicama Madrida i drugih španjolskih gradova izrazili su svoje nezadovoljstvo obrazovnom politikom koju provode vlasti. Iz najvećeg sindikata prosvjetnih radnika u Španjolskoj, CCOO-a, tvrde kako je od 2010. do danas posao izgubilo čak 60.000 prosvjetnih radnika, a obrazovnim institucijama je ukinuto 6,7 milijardi eura. Do 2015. Španjolska bi trebala smanjiti izdatke za obrazovanje sa 4,3 na 3,9 posto BDP-a. Usporedbe radi, Danska troši gotovo devet posto BDP-a na obrazovanje. No jednomjesečni štrajk danskih učitelja jasna je poruka vlastima da neće tolerirati nagrizanje kvalitetnog i besplatnog obrazovanja. To je jedna od najvažnijih poruka u najnovijem valu europskih štrajkova.

Da je “umijeće življenja više poput hrvanja nego poput plesa”, na svojoj koži svakim danom osjeća sve više Europljana. Kada i ako ovoj krizi jednom dođe kraj, upitno je hoće li španjolskim i danskim profesorima (ali i svima ostalima) biti vraćena prava koja su im pod izgovorom te krize oduzeta; vjerojatnije je očekivati da će se tada države ponašati kao distributeri nafte, koji su dizali cijene kada je barel na svjetskom tržištu rastao zbog, kako su govorili, jasne tržišne logike, no tu istu logiku nisu dosljedno primjenjivali kada je cijena barela padala.

Europski sud pravde ograničio je sindikatima pravo na štrajk, a kolektivni ugovori se zanemaruju čak i u socijalno najosvještenijim državama EU-a, kao što je Danska. Paradoksalno, dok se o Europi najviše govori, ona je sve dalje od stečevina koje su je tradicionalno razlikovale od Sjedinjenih Američkih Država: socijalna država, u kojoj besplatno obrazovanje ima golemu ulogu, važan je dio europskog identiteta, koji je danas u nestajanju. Državu blagostanja političke elite doživljavaju kao pojam iz prošlosti, a nadu da tome nije tako daju radnički prosvjedi i narodna nezadovoljstva širom Staroga kontinenta.