Rafinirani erotofil
Retrospektiva Chrisa Markera na Subversive Film Festivalu
Najvredniji sastojak ovogodišnjeg Subversive Film Festivala svakako je bila retrospektiva prošle godine preminulog dokumentarističkog klasika Chrisa Markera. Marker je u povijest filma ušao kao jedna od istaknutih osobnosti lijevo orijentirane struje francuskog novog vala koja će u drugoj polovici šezdesetih lansirati tzv. radikalni politički film, no njegova poetika prostirala se daleko šire od usko shvaćenog političkog polja. Idejno blizak marksizmu, on je ipak prije svega bio pjesnik prirode čovjekove egzistencije, ljudske duše u svoj njezinoj neuhvatljivoj slojevitosti, osobito u odnosu spram vremenskih razina postojanja. Dakako, bio je intenzivno zainteresiran i za razne oblike društvenosti, za radničke i oslobodilačke pokrete, a s druge strane za tehniku, osobito za razne medijske oblike pokretnih slika, pri čemu ga je uvijek bitno zanimao odnos slike i zvuka, od poetično izgovarane naracije i komentara u offu do šumova svakovrsnog porijekla.
U SFF-ovoj retrospektivi mogli smo, među ostalima, vidjeti njegova dva najslavnija naslova, kratki igrani distopijski foto-film “Mjesto oproštaja” (“Nasip”) iz 1962., koji je gotovo 35 godina kasnije Terryju Gilliamu poslužio kao izravni orijentir za glasovitih “12 majmuna”, te dugometražni poetsko-esejistički dokumentarac “Bez sunca” (1983), međutim najveći biser ovog izbora bio je autorov slabije poznati kratkiš “Ambasada” iz 1973. godine. Uradak je to koji u filmskoj povijesti povezuje prethodeću mu “Planetu majmuna” (1968) i više od dva i pol desetljeća kasnije nastali pseudo found footage “Projekt: Vještica iz Blaira”.
Naime, riječ je pseudodokumentarcu snimanom superosmicom, koji upravo zadivljujuće glumi slučajno pronađene snimke zbivanja u neimenovanoj ambasadi u neimenovanoj zemlji u krajnje dramatično vrijeme vojnog udara, jasno sugerirajući da se radi o Pinochetovom puču u Čileu, da bi na samom kraju kamera u daljini otkrila Eiffelov toranj, postižući sličan šokantan učinak kao kad u završnici “Planete majmuna” protagonisti naiđu na Kip slobode i shvate da su zapravo na Zemlji. “Ambasada” se, međutim, ne iscrpljuje u pukoj koncepciji, njezina ekstraordinarnost proizlazi iz konkretne realizacije koncepta – iz iznimnosti teksture slike, istovremene topline i ispranosti boja (po kojoj je superosmica bila čuvena), u kombinaciji s nestabilnim kadriranjem iz ruke, slučajnim prodorima svjetlosti i naposljetku fragmentarnom montažom koja oponaša tzv. montažu u kameri, a svoj toj dokumentarističkoj poetičnosti slike komplementarna je naracija u offu koja zaokružuje fascinantne komadiće moguće buduće stvarnosti, za koju se sve do samog kraja činilo da je najnedavnija stvarna prošlost.
No što Markera najviše zanima u toj nestvarnoj stvarnosti? Lica i figure mladih privlačnih žena koje svojom prisutnošću intenziviraju i erotiziraju poetizaciju atmosfere. Srodnom vrstom erotizirajuće poetizacije Marker se služi i u “Mjestu oproštaja”, posebno kad foto-prizore djevojke u polusnu, obnažena pazuha, na trenutak pretvara u pokretnu sliku, ili kad u “Bez sunca” snima lica i poglede privlačnih japanskih i afričkih djevojaka, na potonjima, inverzno od “Mjesta oproštaja”, i zamrzavajući sliku kako bi naglasio osobnost njihove ljepote. Čak i u aktivističkom dokumentarcu “Do skora, nadam se” (1968) Marker, ušavši u domove dviju radničkih obitelji, ne propušta priliku suptilno podcrtati erotizam više ili manje samozatajnih supruga radnika, koje iz drugog plana “kradu” prizore svojim verbalno dominantnim muževima. Otkriće Chrisa Markera kao rafiniranog erotofila možda je i najveći dobitak ovogodišnjeg Subversivea.