Ružica Marjanović: Glupost je uvek bučnija od pameti

Od 2006. godine u Užičkoj gimnaziji se polovinom aprila okupljaju pisci iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije. Oni drže redovne časove književnosti, a uveče se organizuju javna čitanja. Pripremu festivala i kompletnog promo-materijala realizuju učenici Užičke gimnazije – piše na naslovnici sajta književnog festivala “Na pola puta”, koji je ove godine održan po osmi put. O festivalu, čiji je osnovni kriterijum “književnost bez prevoda”, razgovarali smo sa Ružicom Marjanović, profesoricom književnosti u Užičkoj gimnaziji, srcem i dušom festivala.

 Kakvi su utisci nakon netom završenog festivala?

Ovogodišnji festival je specifičan po jako dobrim predavanjima. Gosti su shvatili da imaju jako ozbiljnu publiku ispred sebe i da ne mogu tek tako da improvizuju pred klincima. Saša Stanišić nije držao klasično predavanje, nego radionicu pisanja, koja je bila i radionica čitanja jer učeći učesnike kako se koncipira priča, zapravo ih je učio i kako se čita priča. Bilo je čudesno, za nas nekolicinu profesora to je bila neka vrsta master klasa. Sjajan je bio i David Albahari i festival ćemo pamtiti po divnim gostima, ali i publici. Nikad nisam doživela takav odnos publike i gostiju. Najvažnija tačka festivala bio je upravo Saša Stanišić. Otkako sam 2009. kupila njegovu knjigu “Kako vojnik popravlja gramofon”, pokušavamo da ga dovedemo. Malo sam strepila jer sam gledala pisce koji pišu knjigu na jednom jeziku, a čitaju na drugom i to nije bilo na najvišem nivou, ali Stanišić je bio sjajan.

 Užička književna republika

 “Na pola puta” je baš na pola puta između Sarajeva i Beograda, dva grada koja su se poprilično udaljila poslednjih decenija.

Ideja nam je bila da đacima u Užičkoj gimnaziji dovedemo jedan broj pisaca iz Sarajeva kako bi čuli i videli da postoje neki dobri pisci izvan granica njihove zemlje i da se nešto zanimljivo dešava na jeziku koji oni razumeju, a nalazi im se nadomak. Ispostavilo se da deca ne poznaju leksiku komšijskog govornog područja. Razgovarala sam sa Nenadom Veličkovićem o tome i poželeli smo da napravimo nešto gde će deca čuti neke pametne ljude koji govore vrlo sličnim jezikom, a koji im iz perspektive kakvu im nudi država izgledaju strašno daleko. Dobili smo simboličnu podršku predsednika opštine jer je on studirao u Sarajevu. Đaci sve organizuju, pisci dolaze na časove i ne mistifikuju književnost, već je predstavljaju vrlo jednostavnim jezikom. Dokazuju im da nisu mitska bića koja govore šta treba, a šta ne treba da radiš… Znali smo da imamo dobar model kad su se na književnoj večeri počeli pojavljivati đaci koji nisu ni odlični, ni članovi raznih literarnih sekcija. Tako je nastala “Užička književna republika”. Užice je kroz 20. vek gravitiralo Sarajevu i logično je bilo da se ta veza reaktivira, ali nismo o tome razmišljali kad smo počeli sa festivalom.

 Da li ste pratili razvoj te dece? Ideja je da oni “sutra” preuzmu organizaciju festivala?

Ne mogu sebe da zamislim da tri godine pred penziju i dalje radim ovako. Bivši “napolaputaši”, sada već studenti, mada već ima i svršenih studenata, svi su vezani uz festival. Imamo studenata dramaturgije, književnih kritičara…, ali jednako je važno da imate inženjera elektrotehnike ili ekonomista koji su senzibilisani za ovakve stvari. Posljednjih godina lakše organizujemo festival jer imamo velik broj studenata koji se vrate na dan-dva, odlože kolokvijume i ispite da pomognu organizaciju. Očekujemo da deo te ekipe preuzme festivalsku organizaciju, ali da bi festival dugoročno funkcionisao mora se podmladiti i kadar u školi. To već ne zavisi od nas, već od politike škole.

 Jugoslovenstvo kao spas 

 Na festivalu ste prikazali i film Bore Kontića “Bez naslova” o nasleđu Ive Andrića. Jeste li uspeli odgonetnuti čiji je “naš” Andrić?

To je film o nama, o našim glupostima, nesposobnosti da delimo vrednosti i da se na njima nešto razvija. Pitanje “čiji je naš Andrić” podseća me na pitanje “čija je ovo pesma”, “čija je naša musaka”… Svi pričamo o Andriću a malo ga čitamo, a oni koji tvrde da ga čitaju ne pokazuju svojim načinom i delom da su ga ozbiljno pročitali. Nismo imali priliku da otvaramo raspravu o vrednosti Andrićevog dela, već smo raspravljali o tome kako se danas ophodimo prema njegovom nasleđu. Neophodno je uspostaviti u istoriji književnosti kriterijum jugoslovenske književnosti, što većina izbegava da uradi. To pojednostavljuje stvari i sprečava razne nesporazume. Kad uspostavimo kriterijum jugoslovenske književnosti, onda nećemo imati problem ni sa Mešom Selimovićem ni raznim drugim autorima koji su svoje delo koncipirali u vremenu kad je ta ideja bila preovlađujuća.

 Vidimo kakva se polemika vodi i oko filma “Bitka na Neretvi”, ali u Užicu, bar u tom smislu i na polju kulture, nema problema, zar ne? Već godinama postoji Jugoslovenski festival pozorišta…

Postojanje Jugoslovenskog pozorišnog festivala olakšalo je i nastajanje našeg festivala. Oni su kompatibilni i slučajno smo se pozicionirali u dva različita dela godine. Festival je zanimljiv jer je formiran kad Jugoslavije uveliko nije bilo, negde 1993. Tridesetak godina se razmišljalo o tome i uspeli su u najčudnijem periodu. Poslednjih godina je posebno opravdao taj naziv, a kriterijum je kao i naš – festival bez prevoda.

 Kako se Užice odnosi prema tom svom jugoslovenstvu, posebno u istorijskom smislu?

Verovatno kao i cela zemlja. Svi sve znamo, a ništa nećemo da pričamo. Skidanje Titovog spomenika je sličilo na rušenje u Šilerovoj ulici (kuća tzv. zemunskog klana, op.a.). Spomenik je grandiozan i temeljno napravljen. Kad su ga skidali, to je bilo strašno za gledati. Onda je nekoliko godina stajao položen iza zgrade muzeja. Sad je uspravljen iza muzeja, na mestu da ne bode previše oči, ali gosti grada prvo pitaju gde je Titov spomenik i odu to da vide. Taj odnos prema komunističkoj prošlosti u gradu podseća na kolektivni odnos prema istoj prošlosti. Ispada da niko nije bio član partije. Ipak, ima tragova te prošlosti, uključujući i fasadu na kojoj je mozaik partizanske spomenice iz 1941. Kad treba da budemo ponosni na nešto, onda spomenemo prvu slobodnu teritoriju, prvu republiku, ali ako baš ne moramo, ne bismo o tome da pričamo. U Muzeju grada postoji Titova soba jer je 1941. Tito boravio ovde, a bilo je predloga da se napravi i Dražina soba, koji nikad zvanično nije bio u Užicu. Naša sklonost ka falsifikovanju istorije je fascinantna.

 Na tom tragu falsifikata su i oni koji Predraga Lucića, jednog od najvećih prijatelja festivala, prozivaju za ustašluk?

Glupost je neuništiva i uvek je bučnija od pameti. Imali smo mini-verziju toga u Užicu kad je prvi put gost bio Boris Dežulović, pa su nas napali da dovodimo ustašu. Nazvati njega ustašom to je kao mene nazvati selektorom fudbalske reprezentacije. Takva situacija razoruža čoveka, ostavi ga beskrajno nemim pred glupošću.