Sa životom nema cjenkanja

Zagrebačka glumica Mira Furlan s pravom je u neka ranija vremena smatrana kazališnom i filmskom zvijezdom hrvatskoga i jugoslavenskoga glumišta. U Zagrebu je na početku ratova devedesetih optužena da je “pobjegla u Beograd”, iako se njezin jedini “grijeh” sastojao u tome što se zaljubila u čovjeka koji je živio u tom gradu. Za sve normalne ljude, ona je postala tegobni simbol osobe koja nije pristala na nacionalne podjele, zbog čega je morala progutati mnoge javne gadosti i mržnje koje su natopile ove prostore u posljednjih 20 godina.

Već dva desetljeća živi u Americi solidno situiranim životom, ali i s tužnom rečenicom u srcu da je “otići isto što i umrijeti”. Vraćala se povremeno i neredovito, ponešto igrala u kazalištu i na filmu, pisala za “Feral Tribune”, a onda je do nekih senzibilnih ljudi stigao njezin kazališni komad “Dok nas smrt ne razdvoji”, koji je ovih dana premijerno izveden na sceni Radionice integracije u Beogradu. Mira Furlan je i na sceni i u privatnom životu osoba koja duboko proživljava stvari oko sebe, ponekad reagira burno, ali nikada ne kalkulira, pokazujući bez ostatka da se kroz život ne može švercati i da s njim nema cjenjkanja.

Drama “Dok nas smrt ne razdvoji” priča je o njoj i obiteljskom životu koji je nije mazio: glavna junakinja zaigrana je studentica Kazališne akademije, sa strastima i ljubavima na pozornici i izvan nje, u čiji blještavi mladalački život ulazi obiteljska trauma koja će je bitno obilježiti. Hrabrost Mire Furlan da preko kazališne fikcije iskreno govori o sebi i svojoj prošlosti, kao osoba čiji su privatni život toliko puta mnogi tako odvratno silovali, primarna je vrijednost ove predstave i prije nego što je uopće započela. Ta vrijednost nije u tome što je pokazano nešto što liči na autobiografiju Mire Furlan, poznate ex-jugoslavenske glumice, nego u tome što je riječ o dubokoj ispovijedi nekoga od nas, žene koja je stala pred publiku i bez patetike rekla: “Ovo je moje iskustvo.”

Komorni komad bergmanovske atmosfere, s dvije žene koje umiru u krevetu i mladom djevojkom rastrganom između patnje, smrti, nesređene obitelji i glumačkih ideala, nije bilo moguće uprizoriti bez glumaca kalibra jedne Jasne Đuričić, Anite Mančić, Jovane Gavrilović i Predraga Mikija Manojlovića, koji je dramu i režirao. U kući koja polako nestaje majka umire od karcinoma, otac živi paralelni život, baka je nepokretna, a među turobnim zidovima ponovno se javljaju duhovi koji su im odredili život – ustaše i progon Židova, partizani i Goli otok, bježanja i sirotišta. Dok se gasi jedan svijet, koji je život posvetio plemenitim idealima i akademskom obrazovanju, glavni se junaci pitaju kakav je smisao života u kojem je nestalo ljubavi i u kojem postoje samo nedaće i neprestani smrtni bolovi? Zašto se to dogodilo baš nama i u čemu smo pogriješili? Predstava o nepodnošljivom teretu završava pjesmom “Osmijeh” Drage Mlinarca i posljednjim rečenicama Čehovljeva “Ujaka Vanje”, komada koji mlada glumica priprema za ispit: “Strpljivo ćemo podnositi iskušenja, kakva nam god pošalje sudbina. Mučit ćemo se za druge i sada i u starosti, ne znajući za odmor. A kada kucne naš čas, mi ćemo ponizno umrijeti i onda tamo, s onu stranu groba, reći da smo patili, da smo plakali, da nam je bilo teško…”

Ovom je dramom Mira Furlan opisala puni krug svoje prošlosti, ali i ovih prostora, na kojima su se ratovi umiješali u mladenačke ljubavi, a ideologije trovale međuljudske odnose. Na kraju predstave izašli smo na ulicu, na neki duboki način pročišćeni slikom ljudske patnje, prepoznavši sudbinu Mire Furlan i kao svoju. Hvala ti, Miro!