Slike pokorenog društva

Peter Fritzsche: Life and Death in the Third Reich (Belknap Harvard, 2008)

U stalnom postavu berlinskoga dokumentacijskog centra Topografija terora, podignutog na mjestu nekadašnjeg sjedišta Gestapa i SS-a, izložena je fotografija čovjeka koji nije podigao ruku na nacistički pozdrav: u šumi podignutih ruku, strši jedna nevidljiva – usamljenog građanina koji prkosno stoji u središtu fotografije ruku spuštenih uz tijelo.

Fotografija čovjeka koji nije podigao ruku (povjesničari su ga identificirali) izvanredan je prikaz konformizma mase i nonkonformizma pojedinca. Na vrlo upečatljiv način, ona povlači pitanje odnosa Nijemaca i nacističkog režima. Otpor Hitleru bio je u Njemačkoj vrlo raširen, od komunista i socijaldemokrata, preko dijela katolika i konzervativaca, do pučističkih generala i pukovnika. No isto tako bila je raširena i potpora režimu, dobrovoljna ili prisilna.

U svojoj knjizi o uvjerenjima malih ljudi u Trećem Reichu povjesničar Peter Fritzsche podsjeća kako je nacistički pozdrav bio obavezan za službene osobe: poštare, činovnike, konduktere, učitelje… Erika Mann, kći Thomasa Manna, procijenila je u ljeto 1933. da djeca tijekom dana uzvikuju “Heil Hitler!” između 50 i 150 puta. Neki su građani dizali ruku iz uvjerenja, neki kao prijetnju, neki iz konformizma, a poneki su pozdrav mumljali ili iskrivljavali u “Heilt Hitler!” (“Ozdravi, Hitleru!”). Neko se vrijeme nacistički pozdrav prakticirao čak i unutar obitelji. Međutim, kako je poraz postajao sve izvjesniji, “Heil Hitler!” sve je više ustupao mjesto starim pozdravima “Guten Tag” i “Grüss Gott”.

Forsiranje nacističkog pozdrava u svim prilikama i na svakom mjestu bio je jedan od načina na koji je nacistički režim mijesio neodlučne Nijemce i usamljivao one koji su se odbijali prilagoditi. Među građanima koji su okružili čovjeka koji nije podigao ruku zacijelo je bilo i onih koji su je podigli nevoljko, nemarno ili iz konformizma. No podigli su je – osim jednog čovjeka – svi; narod je projicirao potporu s kojom je režim mogao biti zadovoljan.

Peter Fritzsche kaže da povjesničari još i danas broje te podignute ruke. U vrlo zanimljivoj knjizi “Life and Death in the Third Reich” on pokušava uz pomoć pisama i dnevnika rekonstruirati i objasniti odnos običnih ljudi prema nacističkom režimu. Koliko je Nijemaca, zapravo, svijet gledalo kroz rasno drugarstvo i rasnu borbu? U kojoj se mjeri Hitler mogao osloniti na potporu običnih građana? Posrijedi su neka od središnjih pitanja historiografije nacizma.

I Victor Klemperer je kao njemački Židov brojio uzdignute ruke, osluškujući stvaran glas naroda. U svom dnevniku zapisao je da se 1938., na vrhuncu Sudetske krize, našao na odmaralištu za kamiondžije: s radija je grmio prijenos partijskog okupljanja u Nürnbergu, ali – iako su svi pri dolasku i odlasku pozdravljali nacističkim pozdravom – nitko od prisutnih nije obraćao pažnju na to. Što je stvarno, što se događa, zapitao se Klemperer. Gledamo li njegov zapis kao fotografiju iz Topografije terora, možemo reći da je upravo on bio jedini koji u kasno ljeto 1938. nije digao ruku na odmaralištu za kamiondžije. I obrnuto, čitamo li je kroz Klempererov zapis, među onima koji su digli šumu ruku oko usamljenika bilo je malo onih koji su nacizam doživljavali ozbiljno.

I jedno i drugo ponajprije su slike pokorenog društva. No neosporno je da su se mase Nijemaca identificirale s nacionalnim, napominje Fritzsche, dajući time značajan legitimitet nacističkom režimu. Budući nobelovac Heinrich Böll mrzio je naciste, ali je priželjkivao njemačku pobjedu. Nakon atentata na Hitlera 1944. i nenacistički građani spontano su izlazili na ulice kako bi izrazili podršku Führeru (samo u Beču okupilo ih se 350.000!). Poslijeratne ankete koje su provodili Amerikanci potvrdile su da se velik segment njemačkog naroda slagao s osnovnim premisama nacističke politike prema Židovima.

Pitanje nije postoje li zloslutni znakovi kolektivne potpore nacističkom režimu, nego koliko je ta potpora bila dobrovoljna a koliko prisilna i do koje se razine manifestirala. Ali u konačnici, svi su zaključci tek djelić istine o fenomenu pokorenog društva. Prema Fritzscheu, jedan dio saznanja o onome što se događalo zauvijek izmiče sveobuhvatnom objašnjenju.