Stidljiva revolucija

Eh, s kakvim su velikim, skoro pa orgastičkim zadovoljstvom hrvatski poduzetnički drmatori i njihovi izvolite-što-treba medijski izvršitelji dočekali relativni neuspjeh referenduma o golfu u Dubrovniku i sindikalnih prvomajskih demonstracija u Zagrebu. Glavne perjanice Pavićevog EPH-a napisale su o tome toliko nadahnute tekstove da je od toga trenutno izdahnuo još jedan cijeli bolnički odjel hrvatskog novinarstva. U prvom novinar mudruje da je neuspjeh dubrovačkog referenduma o Srđu prekretnica kada su Hrvati definitivno odabrali kapitalizam, ne osvrćući se ni slovom na evidentan deficit demokratičnosti u njegovoj provedbi, koji priznaje i kolega u susjednoj kolumni. Pa u krajnjoj liniji ni na to da gradnja golf igrališta, dakle livade s izbušenim rupama, sve to uokvireno hrpom nekretninskog betona, vrijeđa čak i razvojnu reputaciju koju je kapitalizam barem na početku imao.

U drugom tekstu novinar koji piše i knjige, ali mu to baš ne ide, objavljuje rugalicu koja već standardno potvrđuje da mu, naprotiv, itekako ide da isprazni crijeva nad svakom akcijom koja ima i zrno subverzivnosti protiv vladajućeg ekonomskog poretka. Tako se ovaj put podsmjehuje sudionicima zagrebačkih sindikalnih demonstracija da, minimalno ću prepričati, isprde svoju revolucionarnost čim im se pod nos gurne porcija besplatnog graha. Kapitalizam zapravo i ne zna da oni postoje, naslađuje se EPH-ov specijalac za protukapitalističke izgrede. Naravno da ima nešto duboko odvratno u tome što se on ruga puzavosti prosvjednika u kojoj se sam izvještio do savršenstva. Ali ne treba bježati od istine. U tom cipelarenju onih koji začepe gubicu čim im se ponudi porcija “suhih mahunarki”, dok je njegova cijena puno, puno viša, ima napršnjak čiste, žive istine. Novinar-pisac, zapravo oni kojima on jede iz ruke, zbilja nemaju protivnika kakvog zaslužuju, u suprotnom ovakve EPH-mudroserine ne bismo ni imali priliku čitati, što najnoviji događaji stvarno i potvrđuju.

Na zagrebačkim sindikalnim demonstracijama, isto kao i na dubrovačkom referendumu, ispaljena je sva sila strelica u metu vladajućeg poretka, ali nijedna u onu crnu točku koja označava srce mete. A to je da je taj poredak kapitalistički i da se on u ova dva slučaja dosljedno držao te svoje kapitalističke premise, pa mu se prosvjednici mogu efikasno suprotstaviti jedino ako se i oni budu postavili dosljedno – antikapitalistički. No toga nije bilo ni u pilećim tragovima. U oba slučaja vidjeli smo neku vrstu stidljive revolucije, koja još i ponešto pogađa u dijagnosticiranju problema, ali baš ništa u tome kako ih riješiti. Tako sindikalni prosvjednici traže da se prestane s namjernim potkopavanjem socijalne države, što doista stoji, štoviše posljednji je trenutak da se to potkopavanje zaustavi (čak i u interesu samog kapitalističkog poretka). Ali to se može samo zahtjevom da se uspostavi socijalistička država ili, s obzirom na to da “država blagostanja” nije monopol socijalizma (izumio ju je još Bismarck), barem neki oblik kapitalističke države blagostanja (recimo švedskog tipa). Sindikati, međutim, nisu napravili ni jedno ni drugo.

S druge strane, inicijatori dubrovačkog referenduma postavili su pitanje golfa gotovo isključivo kao ambijentalno, pejzažističko pitanje, što jeste dio problema jer su se investitori okomili na Srđ i iz očitog prezira prema dalmatinskom kršu. Smatraju ga ruglom, škartom božje kreacije, koji samo oni svojom intervencijom mogu “oplemeniti”. Ali to je manji problem, veći je da njih na to ipak prije svega tjera profitna pohlepa, zbog čega bi “oplemenjivali” sve što im se nađe na putu, uključujući staru dubrovačku gradsku jezgru. Inicijatori referenduma nisu taj grabežni kapitalistički motiv stavili u prvi plan ili nisu dovoljno stavili, čime ne želim reći da bi referendum uspio da jesu. Ali bi time barem bio postavljen cilj koji je dovoljno visok i vidljiv da ga ne zaraste trava sa Srđa, nego da ga se i ubuduće može slijediti. Istinabog, sada to ne izgleda naročito politički isplativo i u najmanju ruku sliči na pišanje uz vjetar.

Pogledajte bilo koji novinski tekst koji izražava makar i malu kritiku kapitalizma, čak i samo rezervu prema njemu, i hrvatski internetski forumi otvorit će vam svu silu gnjevnih reagiranja, pljuvanja, izrugivanja. Nema veze što po statističkom prosjeku većinu takvih reagiranja pišu ljudi koji su i sami žrtve tog poretka. U ovom trenutku naprosto nema ničeg što bi kod prosječnog hrvatskog forumaša pokrenulo toliku lavinu žuči, ne računajući, hajde, Srbe, ćirilicu i sličnu mrzilačku halvu. S obzirom na to da, rekoh, gnjev dolazi odande gdje ga najmanje treba očekivati, sve ovo pomalo sliči na ono što se uvriježilo pod nazivom “štokholmski sindrom” (ljubav prema svom mučitelju).

Ali kamo sreće da je to sve, jer ne ostaje se samo na tome, nego odatle kreće spirala događaja s dubljim i dugoročnijim posljedicama. Vidjevši da mu s ulice ne prijeti opasnost, premijer Zoran Milanović poručio je zagrebačkim sindikalnim prosvjednicima da njegova vlada zadržava sadašnji smjer, što je, naravno, istodobno i poruka Bruxellesu da Hrvatska poslušno nastavlja s domaćom zadaćom privatizacije, deregulacije, ukratko sveopće liberalizacije. Zanimljivo je ovo usporediti sa Slovenijom. Ondje je protestni “ustanak” bio puno ozbiljniji nego u Hrvatskoj, doveo je i do smjene vlasti, a nova premijerka Alenka Bratušek suprotstavila se naređenoj sveopćoj privatizaciji i liberalizaciji. Zbog toga je odmah stigla kazna: Slovenija je mimo realnih ekonomskih pokazatelja bačena u kreditno “smeće”, no premijerka ne odustaje i izjavljuje da ne želi živjeti u zemlji koja bi likvidirala socijalnu državu.

Tko postupa pametnije, Milanović ili Alenka Bratušek? Bez sumnje ona. Istinabog, hrvatski premijer kupio je nešto mira od EU-administracije, iako je i to sasvim uvjetno, jer je Hrvatska još prije Slovenije završila u “smeću”. Ali na dulje staze kupio je zapravo vraga u razvezanoj vreći, jer je svoju sudbinu vezao uz tu administraciju, a njeno napuštanje socijalne države nije pokazalo ni minimum od očekivanih efekata za izlazak iz sadašnje krize. Uostalom, to već počinju priznavati i u Bruxellesu, istina više kao taktički ustupak kojim pokušavaju otupiti oštricu masovnih prosvjeda u Evropskoj uniji. Ali već i to dovoljno jasno govori da stidljiva revolucija kao ova kod nas nikome ništa ne znači, i ako se u dogledno vrijeme, što nije isključeno, bude prekrajao evropski ekonomski poredak, već sada je vidljivo što slijedi. Poslušna Hrvatska ostat će gluha periferija čak i više nego što je danas.