Što ostaje nakon gungule

Kada novinari i kritičari prikače knjizi fikcionalne proze onaj poznati reklamni čičak da je “priča temeljena na stvarnom iskustvu”, nesporazumi se neizbježno množe; autobiografski kontaminirana i ozračena aurom navodne autentičnosti, svaka kasnija recepcija automatski pretvara izmaštanu pripovijest u prikrivenu ispovijest, a priču u prepričavanje. Nešto slično dogodilo se Hanifu Kureishiju, jednom od najrazvikanijih autorskih glasova prominentne britanske multi-kulti književne scene “postideoloških” devedesetih, piscu nagrađivanih romana “Buddha iz predgrađa” i “Crni album”, kada je 1998., nedugo nakon što je ostavio ženu i dvoje male djece, napisao kratki roman o razočaranom sredovječnom piscu Jayu koji čini isto – umoran od obiteljske rutine odavno lišene strasti i intimnosti, napušta nevjenčanu suprugu Susan i dvojicu malih sinova.

Kako je “Intima” napisana u prvom licu, dočekale su je moralizatorske optužbe zbog reduciranja kompleksnoga, traumatičnog cijepanja obitelji na perspektivu muškarca poslovično deziluzioniranog krizom srednjih godina. Uslijedilo je otvoreno pismo Kureishijeve sestre, u kojem ga je napala jer je odlomcima o Jayevim roditeljima, navodno, fabricirao vlastitu porodičnu povijest “radi javne zabave ili osobnog profita”… I tek što se skandalčić oko “stvarnosnog” aspekta “Intime” potrošio, Patrice Chéreau snimio je film pod istim naslovom, razglašen zbog necenzuriranih scena autentičnog seksa dvoje protagonista. Iako vrlo labavo utemeljen na motivima iz romana, koje je pritom “izmiješao” s rukavcima nekih Kureishijevih kratkih priča, taj je solidni laureat Berlinskog festivala 2001. dodao nekoliko novih recepcijskih barijera pred buduće čitatelj(ic)e “Intime”, pretvorivši je u percepciji tzv. šire publike u (manje-više) predložak “onog filma sa scenama seksa”.

Sada, desetljeće i pol nakon premijernog objavljivanja, dobivamo reizdanje hrvatskog prijevoda “Intime”, u međuvremenu ipak lišene dobrog dijela spomenutih paratekstualnih distorzija i zavrzlama. Možda je baš zato lakše vidjeti da je, velikoj popratnoj gunguli usprkos, riječ o sasvim prosječnom, mjestimično vrlo slabom djelcu. Razglašena “autentičnost proživljenog” ne pomaže mnogo ako pisac temu života zapelog u svakodnevnom obnavljanju banalnosti tretira na ovako banalan način: svi su odnosi i situacije u romanu postavljeni školski i šablonski. Od onog hrabrog Cheréauovog istraživanja konvencija prikaza seksualnosti ovdje pritom nema ništa; tek škrte naznake erotskih motiva.

Kureishijeva “Intima” formalno počiva na predvidljivom radu binarnih motiva. S jedne strane hladna, aseksualna Susan, njena teška narav i proračunat pristup životu; s druge impulzivna, maštovita i slobodoumna ljubavnica. S jedne strane sretno oženjeni Asif, prijatelj koji drži neuvjerljivo tezične govore o obiteljskim vrijednostima, ustrajnosti i sitnim malograđanskim zadovoljstvima; s druge tek razvedeni, razuzdani Victor, koji krstari londonskim klubovima u potrazi za jednonoćnim seksualnim eskapadama. Dodajte tome napuštene ljevičarske snove iz mladosti glavnog lika, njegovo profesionalno kompromiserstvo neinspirativnoga, zanatskog prerađivanja “ozbiljnih” književnih djela u TV-scenarije, dodajte nešto patetične generacijske patine izgubljenih ideala i nakrivo nakalemljenu mikroesejistiku amatersko-sociološkog usmjerenja i dobivate nešto poput literarne aritmetike za početnike, zbirke književnih jednadžbi za pojednostavljivanje stvarnosti. Poneki lucidni bljesak, pasaž dobro ukroćenoga pripovjednog ritma ili neočekivan stilski dribling premalo su: “Intima” je nastala iz ozbiljne ambicije da se kaže ponešto o paradoksima suvremene obitelji, ali njen se jedini paradoks sastoji u golemoj medijskoj i čitalačkoj pažnji koju je potom dobila.