Teofil Pančić: Kolonije smo koje laprdaju o samobitnosti

 Ponešto je već rečeno o tome kako je nastala vaša nova knjiga “Aleja Viktora Bubnja”: na poticaj Nenada Rizvanovića, urednika poduzeća Ljevak – suizdavač je, inače, Srpsko narodno vijeće – a riječ je o tekstovima nastalim kroz duže vrijeme, koji se bave u prvom redu Zagrebom i vama samima?

Foto: Jovica Drobnjak

Da, upravo je Nenad Rizvanović primetio da kod mene postoji već dosta tekstova s određenom autobiografskom notom, i predložio da od toga napravimo knjigu. A ona bi se bavila prvenstveno Zagrebom, mojim odrastanjem i svime što se dešavalo kasnije. Ta mi se ideja učila jako dobrom, pa smo sakupili pedesetak tekstova, priča, eseja, putopisa – neka ih zove kako ko hoće – pisanih u dugom periodu. Najstariji je nastao još 1991. godine, a ovi poslednji pre nekoliko meseci. Nenadova uloga bila je, pre svega, da ih ukomponuje tako da imaju neku jedinstvenu priču, da ne budu tek mehanički zbir raznih tekstova na jednom mestu.

 To je vaša druga knjiga koju ste objavili u Zagrebu, od njih 16. Naslovljena je po novozagrebačkoj ulici u kojoj ste odrasli, a koje više nema pod tim imenom. Ova knjiga je mogla izaći samo u Zagrebu – tako ste rekli na promociji.

I taj naslov je Rizvanović predložio, i mislim da on na sjajan način sublimira ono što se nalazi između korica. Da ta ulica i dalje postoji pod tim imenom, naslov ne bi imao tu snagu. Zapravo je i samo to ime danas tek literarna činjenica i činjenica privatnih sećanja nekih ljudi. To je taj efekat koji sam već prepoznao kod nekih čitalaca u Zagrebu. On kao takav funkcioniše samo ovde, bez obzira na to što i ovu i svaku drugu knjigu može da se čita bilo gde, naravno, no Zagreb je njeno prirodno mesto za izdavanje.

 Lični fragmenti nadličnog iskustva

 Narodnog heroja Viktora Bubnja, dakle, također su posve nedužna protjerali iz Zagreba, no simbolički, dok su vas i vašu obitelj doslovce. Makar to bilo posredno, bez direktne fizičke sile, ali svakako uz razne šire postavljene metode društvenog i političkog istjerivanja te nesretne 1991?

Moja priča možda nije tako tipična, premda se uklapa u generalnu sliku, a ona izgleda tako da su se te 1991. mnogi ljudi – neki pod izravnom, neki pod neizravnom prisilom – odselili iz Zagreba i Hrvatske. Rešili su da odu ili je to neko drugi rešio u njihovo ime. To se tako desilo i mom ocu i meni. Zato kažem da su ove priče lični fragmenti jednog nadličnog iskustva. Primećujem da to neki od prvih čitatelja prepoznaju. Ili su sami prošli kroz nešto slično ili znaju onoga ko jeste. Ili naprosto osećaju generalni spleen ove knjige, činjenicu da su se naši životi rastepli na ono do 1991. i ono posle, s tim da se mnogi od nas do danas nisu i nikad više neće u potpunosti sastaviti. Zato počinjem s tom godinom, pa se vraćam na nju, pa idem napred-nazad, pa se opet vraćam, meandriram vremenski i prostorno… Ta godina je lajtmotiv “Aleje Viktora Bubnja”.

 Spominjete nadlično iskustvo; ovom se knjigom, među ostalim, rekonstruira jedna paralelna povijest Zagreba, potisnuta i prezrena. Njome se spašava od osude na zaborav, uostalom, i Zagreb kakav pamtimo svi mi koji nismo bili tjerani iz njega, a znamo da mnogi naši sugrađani jesu. Mislim da odnos između pisca i čitatelja ovdje funkcionira i na toj razini?

Odlično ako je tako, jer to negde i jeste bila moja namera. Poslednje što bih želeo jeste da ova knjiga bude nekakav lament nad mojim ličnim problemima. Sporedno je gde žive čitatelji, bitno je da je ovo deo zajedničke istorije. Zajednička nam je i sadašnjost, samo što je posmatramo s različitih tačaka u prostoru, formalno razdeljeni. Ali malo ko može poreći činjenicu da proživljavamo slične stvari.

 Zanimljivo je da ste baš vi izbačeni iz svog doma; spočetka ne tehnički, ali konačno i suštinski svakako. Vi, dakle, koji ste u djetinjstvu često mijenjali gradove, bez obzira na svoju volju. Ima u tome i neke fine literarne ironije… Jer očito nas ni česte selidbe u vrijeme odrastanja ne mogu pripremiti na onu jednu, fatalnu?

Interesantna je to poredba. Moja porodica živela je seleći se s kraja na kraj Jugoslavije, otac je bio oficir JNA. No dete to ipak nekako lakše prevazilazi. U Zagrebu, međutim, desilo se da prvi put provedemo neki duži period i tako sam tamo i odrastao. Pustili smo korenje, tamo sam prošao kroz svoje formativno razdoblje, postao sam deo zagrebačkog društva i sredine, kako da kažem, Zagreb je postao moj i ja njegov. Zato u knjizi pišem da druga mesta stanovanja ne mogu da zovem dom kao što sam mogao Aleju Viktora Bubnja, niti ona mogu da nadomeste taj moj Zagreb. Ta selidba, koja je u svojoj suštini ipak bila prinudna, kao što rekoste, mnogo je više od pređašnjih. To je nestanak čitavog jednog prostora i društva na duže vreme, možda zauvek. Znate, sama ta činjenica da ja od 1991. do 2001. uopšte nisam bio u Zagrebu govori o tome da takvo iskustvo naprosto ne može a da ne istraumatizuje čoveka.

 Iz rakursa autobusnih ljudi

 Putopisna forma, česta u ovoj knjizi, valjda je i zato jedini mogući dominantan okvir za teme o kojima govorite. Nakon definitivnog istjerivanja iz jedinog mogućeg doma, više nema stalnog utočišta – to je okosnica stvari? I više je taj dom pitanje doživljaja nego točke u prostoru?

Ako se radi o knjizi koja mora imati suštinske elemente autobiografskog, onda ona u mom slučaju ne može da ne bude putopisna. Ja sam nekakva nomadska figura, ne samo zbog čestih selidbi i neke izbegličke sudbine, nego i zbog svog kretanja po regionu i zbog interesa da beležim neke sitne promene u njemu, koje mogu da se vide iz donjeg rakursa, rekao bih, iz pozicije malog autobusnog putnika… Mislim da je to prosto neodvojivo od priče koju sam želeo da ispričam.

 S jedne strane je problem nemogućnosti ostanka tamo gdje vam ne daju da budete, a s druge se često javlja problem otežanog kretanja onih koje tjeraju da ne mrdaju s odobrenih im prostora?

Apsolutno. Zagrebački deo jedan je sloj, a drugi je onaj koji se odnosi na sve one koji pokušavaju da se kreću, da žive i rade, da se druže. Ja ih viđam gde god da se okrenem u svojim putovanjima kroz ove naše zemlje, svestan sam ih, iako se čini sve da oni ne postoje. I oni sami često se trude da budu što manje vidljivi.

 Tako i prepoznajete kategoriju autobusnih ljudi, posuđujući onaj pjesnički naslov Vesne Bige. Oni su vaši najbliži suputnici i subraća, ali i sama duša čovječanstva? Oni često nemaju ispravne pasoše i nešto ih ili netko goni?

Jeste, veoma su mi bliski, a najfragilnija su pojava među nama. Oni stalno moraju sebe da objašnjavaju po svim tim granicama i uvek su sumnjivi. Evo, baš sam ovaj put, dolazeći na promociju knjige, gledao kako jedan Albanac – ne znam čiji pasoš ima – objašnjava policajcu da samo ide po sestričnu u Zagreb, gde dolazi u jedan, i kaže da će već u dva krenuti natrag. On smatra da će mu to što kaže, znači to da će u Zagrebu provesti samo jedan sat, pomoći u nameri da pređe granicu.

 Pa ne bi ni bilo čudno da već postoje vize na jedan sat. Ako se granice i razna ograničenja kretanja množe do te mjere, možemo zamisliti realnu situaciju kao što je ta.

Da, i to je ta zaumna priča, dok mi danas stalno govorimo o permisivnosti, o prohodnosti prostora, o Evropi kao jednoj celini, o tome kako je lepo kad između Njemačke i Francuske ni ne primetiš da si prešao iz jedne u drugu zemlju. Ovde smo živeli u jednoj državi, a sad moramo na granici svakom da pričamo kakve su nam tačno namere, da nas bilo ko ne bi onemogućio u želji da putujemo. Ja ne vozim sam, nego se najčešće koristim javnim prevozom, a to mi omogućuje da uočim takve pojave. Znate, tu se radi i o klasnoj diferencijaciji, jer ste automatski socijalno degradirani ako putujete autobusom. Ne sećam se da mi je ikad zapelo na granici ako sam se vozio u nečijem autu. Policija se ne ponaša isto prema svima. Ako si u autu, znači da si na višoj poziciji u društvu, dok su autobuski ljudi inferiorni.

 U vašim putovanjima kroz prostor i vrijeme došlo je i do jednog magičnog trenutka: ono kad u Pirotu, gdje ste kratko živjeli u djetinjstvu, nađete poštanski sandučić na kojem se još vidi vaše prezime, rukopisom vašeg oca… Pa ste povjerovali da možete poslati pismo sami sebi, jer gore u soliteru još živi onaj isti dječak s istim roditeljima?

To je bio apsolutno jedan od tih magičnih trenutaka. Trideset i nešto godina uopšte nisam bio u Pirotu, ali sam se prošetao do tog solitera, povuklo me sećanje. Mislio sam da je to prezime nekih drugih Pančića. Tad je naišla jedna stanarka i čula što govorimo i rekla: “Ne, ne, to ste vi, to je vaše.” Pogledao sam malo bolje i prepoznao rukopis svog oca, već pokojnog. To je svakako bio jedan od onih posebnih trenutaka gde se najizravnije sreću prošlost i sadašnjost.

 Lecnuo sam se čitajući vašu priču o onom golemom stablu u Trstenom kraj Dubrovnika. Vi ga nazivate baobabom, a riječ je o platani. Budući da sam tek na kraju vidio kako je tekst pisan 1991. godine, shvatio sam da ste ostali dosljedni svojoj pogrešci, mada ste u međuvremenu vjerojatno čuli o čemu se točno radi?

U mojoj tadašnjoj svesti, to je iz nekog neobjašnjivog razloga bio baobab (smijeh)… Naknadno mi je iz – kako se to lepo kaže – vrlo pouzdanog izvora javljeno da se uopšte ne radi o baobabu. Ali ja sam ga ipak ostavio tu gde jeste, jer to ionako nije svedočanstvo o nikakvom baobabu ili platanu, nego o nama, o jednom društvu i vremenu.

 O “vrhunskom hrvatskom pivu” 

 Ni ja ne spominjem to iz botaničkih nego literarnih razloga, i to pohvalnih. Naime činjenica da do samog kraja nisam posumnjao kako je riječ o najstarijem tekstu u knjizi – zapravo jedinom tako starom, predratnom – ukazala mi je na to da ste već tada pisali jako dobro, kao vrlo mlad.

Pa hvala (smijeh)… Da, tekst je objavljen u “Vremenu” 1991. i on nekako omeđuje to vreme oko kojeg se dalje plete sve u toj knjizi. Radnja je smeštena u neko prošlo doba, strašno daleko, a tekst je pisan u času kad se već sve raspalo. Osim tog, jelte, baobaba (smijeh)…

 Raspala nam se i nekadašnja industrija, kao što pišete na jednome mjestu, ali zato cvjeta proizvodnja identiteta. U čitavom galimatijasu raznih među njima, bilježite urnebesnu situaciju s pijenjem “vrhunskog hrvatskog piva” i čitanjem sitnih slova na limenci: “Proizvedeno u Srbiji, vlasnici Danci.”

Kako da ne, ta predimenzionirana priča s etničkim i konfesionalnim identitetima ovde je odavna postala priča za sebe. Ne želim time reći samo da su tom proizvodnjom nešto dobile one desno-konzervativne političke struje, nego da se proizvodnja identiteta dešava bukvalno u industrijskom smislu. I to ima svoje tržište, ima svoj marketing, svoje potrošače, cene, profit. Ta megaturbohrvatska piva, kako se otprilike diči velikim slovima na limenci, međutim, krije jedno rešenje u sitnom tekstu koji pominjete. To mi se učinilo kao već ugrađena sprdnja u sistem, sprdnja s tim čitavim identitetskim konceptom. A ja ne zamišljam samo onoga koji pije dok to čita, nego i onog radnika u Srbiji koji zna da pravi “vrhunsko hrvatsko pivo”, a radi za danskog vlasnika, dakle zna da je reč o laži u kojoj sudeluje na svoj način. Veoma bizarno, ali opet ni tu nije sve laž, jer je to ipak samo neko jebeno pivo koje neki ljudi proizvode i žive od toga. Šta god na njega napisali, ne možete do kraja da promenite istinu.

 Dobro da se još i to pivo proizvodi, da nije industrija simboličkog zgazila baš svaku drugu. O kojoj pišete da smo joj se sami često rugali, mada je ipak ostvarila mnoge uspjehe. Uostalom, s čime da je danas uspoređujemo?

To je onaj najljući paradoks: nikad nismo bili više kolonija nego što smo to danas, a nikad oko nas i među nama nije bilo toliko tog identitetluka, nikad se nije više laprdalo o samobitnosti i samosvojnosti nacije i države i sličnog! To se u Srbiji radi na jedan način, u Hrvatskoj na drugi, u Bosni na treći, ali sveukupno mi se čini da nikad nije bilo više laprdanja o tome, a manje realnih, opipljivih vrednosti od kojih ćemo da živimo po svom radu i svojoj volji. I to je jedan od glavnih ishoda te naše velike borbe, da se ta nekoć relativno velika i jaka zemlja usitni na što manje parčiće i što nemoćnije u svakom smislu.