Tko leti, vrijedi

Štrajk koji dok ovo pišemo još uvijek traje u Croatia Airlinesu mogao bi postati jedan od presudnih događaja u boljem formiranju svijesti našeg radničkog pokreta u nastajanju, budući da izuzetno jasno upućuje na mnoge zapretene momente, koji se i inače pojavljuju i ponavljaju u takvim situacijama. Jasno je odakle potječe velika simbolička i stvarna snaga svakog štrajka stjuardesa, pilota i osoblja koje leti. Za razliku od industrijskih radnika, čije obustavljanje proizvodnje brzo može biti sanirano uključenjem drugih izvršitelja ili preraspodjelama u radnim zadacima, pa i seljenjem proizvodnje s jednog mjesta na drugo, ovi su radnici kratkoročno, ali i srednjoročno nezamjenjivi. To im daje jaku pregovaračku poziciju spram uprave poduzeća, koja zna da velikim zaoštravanjem sukoba potpisuje svoju vlastitu propast. Tu se država, ma kakav oblik vlasništva u aviokompaniji inače bio dominantan, odmah i radikalno miješa, jer dugotrajnije nefunkcioniranje “vlastite” aviokompanije šteti javnom izgledu (public image) zemlje.

Ustvari, reći da vlada intervenira u takvu aerodromsku situaciju zavodi na pomisao da takva kompanija “po lijepom vremenu” funkcionira samostalno, što naravno nikada nije slučaj, već je operativna prisutnost vlastima podobnih kadrova pravilo. Aviokompanije su odličan primjer za ilustraciju ne samo toga da iza sjaja korporativnog svijeta, koji glumi realiziranu ideju konkurentnosti, stoje u najmanju ruku oligopoli, već i da unutar korporacija samih, dakle prema unutra, nikada ne vladaju ni fer ni nefer tržišni odnosi, već krajnje autoritarne hijerarhije, koje radne odnose za većinu drže na granici ili preko granice mobinga. To se sada događalo sa zloupotrebama medicinskog nadzora osoblja koje je zatražilo bolovanja. Da ti zaposleni nisu bačeni s posla po kratkom postupku, a uprava je odmah pokušala pravno zasnovati masovna otpuštanja koja je priredila sudjelovanjem u nezakonitom “bijelom štrajku” zloupotrebom instituta bolovanja i nepoštivanjem propisa o prijavi bolovanja, možemo zahvaliti graji koja se oko toga ipak digla.

U firmi postoje tri sindikata i taj pluralizam ne treba po sebi biti problematičan. Sindikat zemaljskog osoblja potpisao je (u ranu zoru!) novi kolektivni ugovor, dok su druga dva sindikata, ona letećeg osoblja, stjuardesa i pilota, koji nisu htjeli potpisati nove, nepovoljnije kolektivne ugovore, i dalje u štrajku. I sada nastupa važan novi moment: svjesni snage ovakvog otpora, koji je iz skiciranih razloga potencijalno prodorniji od njihovog, mnogi kolektivi (i rijetki političari) izražavaju podršku štrajku. Kakvu podršku? Ne puko deklarativnu, već sve do spremnosti na štrajk solidarnosti u vlastitim radnim organizacijama. Iako se već događalo, ovakvo je solidariziranje, nažalost, rijetkost u fragmentiranim i u pravilu izoliranim radničkim borbama. Podrška je dakle došla iz sindikata HEP-a, pa čak i – evo pomirbe na djelu, za kakvu jalovo civilno društvo najčešće nema snage – od sindikata iste vrste, onih stjuardesa i pilota, iz susjednih zemalja. Istovremeno, radnici Hrvatske kontrole zračne plovidbe i Zagrebparkinga obećavaju štrajk solidarnosti s kolegama.

Zašto se baš na primjeru ovog štrajka – a ne možda nekog klasičnije industrijsko-fordističkog – iskušavaju granice brutalizacije rada (kako pojavu zove norveški sindikalist Asbjørn Wahl, koji je stjecajem okolnosti što je u Zagrebu sudionik Subversive Film Festivala sudjelovao i na konferenciji za tisak štrajkaša), povezano je s fenomenima poput socijalnog dampinga i očitog pokušaja isključivanja. Dobro je sjetiti se kako je američki predsjednik Ronald Reagan svoj predsjednički mandat započeo brutalnim slamanjem jednog štrajka iste vrste, ali nemjerljivo većih razmjera u SAD-u početkom 1980-ih. Počinje li novi krug naše zakašnjele historije? I kako nazvati našu lokalnu verziju reganomike pred vratima? Milanović-josipovićonomika?

Vesna Leskošek, profesorica na ljubljanskom Fakultetu za socijalni rad, lijepo je opisala naša društva novih nejednakosti u svom članku o zaposlenima a siromašnima kao novoj glavnoj društvenoj kategoriji ili već klasi. Ono što je zajedničko katolicizmu, nacionalizmu i neoliberalizmu, uz sve razlike mjesta koja te pojave i načini proizvodnje zauzimaju, jest da se svi temelje na nekom isključenju. U vjernika isključene su žene, istospolno usmjereni (preventivnom napadu na njih upravo svjedoči inicijativa “U ime obitelji”), pripadnici drugih vjera. U nacionalista to mogu biti skoro svi drugi koji ne pripadaju u “organsko tijelo” nacije koja se sužava. Za neoliberale to su prvenstveno “socijalno ispali”: beskućnici, siromašni, bili nezaposleni ili zaposleni, oni koji trebaju socijalnu pomoć. Ne treba dakle čuditi što je neoliberalizam u nas sada tako izvediv. Stilske vježbe isključivanja – ma kako se npr. u etničkim čišćenjima 1990-ih činile u krivom smjeru – dobro dođu kada više ne treba odvajati Srbe od Hrvata, već zaslužne i pobjednike tranzicije od nezaslužnih i gubitnika iste. Za razliku od nacionalista, a ustvari identitetskih siledžija, koji su otvoreni rasisti, neoliberali njeguju tihi prezir i gnušanje spram svih koji nisu vulgarno materijalistički uspješni, pa su onda, po toj logici, slabi, bezvrijedni, niža bića itd. i sl. Takav odnos spram radnika njeguje i ova SDP-ova i prošla HDZ-ova vlast i u tome je istost njihove klasne vladavine. Razlika, na kojoj inzistira tzv. liberalna štampa, sadržana u tome što SDP-ovci većinom nisu nacionalisti, sada se može pokazati još kao prednost sposobnosti deklasiranja “opasnih klasa” bez obzira na vjeru i naciju.

Solidarnost je u tranziciji, pisao je o tome naš mlađi teoretičar Stipe Ćurković, bitno suženog političkog dometa jer je liberali optužuju kao kolektivizam. Socijalistički ili nacionalistički, oni se prave da ne vide razliku. A identitetsko nasilje upravo nije kolektivizam, već je način razaranja svih rudimentarnih zajedničkih društvenosti nastalih u klasnoj borbi. Navodne organske spone narodnog zajedništva ne samo da ne postoje, već se kao iluzorna zajednica upotrebljavaju da spriječe nastanke pravih klasnih savezništava. No ta šizoidna pozicija više nije održiva. Riječima spomenutog Ćurkovića: “Govoriti danas o solidarnosti znači, prije svega, prihvatiti neminovnost borbe protiv njezina institucionalnog uništenja.”

I to je najveća pouka štrajka u Croatia Airlinesu. “Tko leti, vrijedi; tko vrijedi, leti; tko ne leti, ne vrijedi”, citiraju na svojem transparentu štrajkaši Grunfa, lik letača iz popularnog stripa o Alanu Fordu. A čak i Grunfov avion, čim se digne, odmah udara u granice ovako nesolidarno zamišljene Hrvatske.