Vladimir Unkovski Korica: Jugoslaviju je dezintegrisalo svetsko tržište

Među brojnim gostima netom završenog festivala Subversive bio je i Vladimir Unkovski Korica, sociolog i istraživač, trenutačno na doktoratu na London School of Economics. Uskoro mu izlazi knjiga pod naslovom “Ekonomska borba za vlast u Jugoslaviji od Drugog svetskog rata do nesvrstanosti”. Razgovarali smo upravo o tezama iz te knjige vezanim uz početke samoupravljanja u Jugoslaviji i novim uvidima do kojih je autor došao. Koristio se Arhivom Jugoslavije, kao i radom i dijelom dokumentacije koju je posjedovala beogradska sociologinja Olivera Milosavljević.

 U knjizi ste došli do nekih novih nalaza vezano uz početke samoupravljanja i razvoja socijalizma u Jugoslaviji. O čemu se točno radi?

U svom sam istraživanju godinu 1944. i oslobođenje Beograda uzeo kao početnu tačku kad se uspostavlja partizanska, odnosno komunistička vlast u zemlji. Završavam s martom 1962. godine, sa trodnevnom sednicom Izvršnog komiteta Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije, na kojoj se vrh Partije prvi put jasno sukobio oko nacionalnih pitanja. Glavna mi je hipoteza bila da se od samog početka samoupravljačkog procesa javlja jedna ambivalentnost u vezi s tim. Naime, ta ideja pokušava kombinovati dve stvari: radničko upravljanje – dakle koristi se jedna empancipatorska ideja – i primenu tržišnih mehanizama unutar Jugoslavije, ali i na međunarodnom planu. Napetost između te dve ideje jača onako kako jačaju međurepubličke razlike unutar jugoslavenske zajednice, što posebno dolazi do izražaja kad se potpuno otvaramo svetskom tržištu. Na taj se način, među ostalim, na dnevni red vraća i nacionalno pitanje. Najviše me u radu interesovao dezintegracioni efekat svetskog tržišta, kako na samu Jugoslaviju tako i na radničku klasu.

 Razlozi uvođenja samoupravljanja

 Zašto se rukovodstvo Partije odlučilo na samoupravljanje?

Prvi cilj jugoslavenskih komunista bio je da zemlju izvuče iz siromaštva, ali ne na način na koji su to radile razvijene zemlje, dakle rast na račun drugih, siromašnijih zemalja, nakon čega bi redovito sledilo zatvaranje vrata prema svim nerazvijenima. Trebalo je, dakle, pronaći neki alternativni način da se to reši. Sovjetski Savez to je radio putem državnog administrativnog plana. Jugoslavenski komunisti na početku su takođe imali takav plan, štaviše, imali su ga prvi u Istočnoj Evropi. Plan je već unapred predviđao drugačiji tip razvoja od onog sovjetskog, ali nije predviđao kombinaciju radničkog samoupravljanja i tržišnih mehanizama. U jeku borbe protiv Staljina, dakle nakon 1948. godine, javila se ideja samoupravljanja. Da bi zadobili legitimitet za tako nešto novo, jugoslavenski su komunisti najpre predstavili jugoslavensku revoluciju kao autentičnu revoluciju koja ima podršku u masama. Problem nastaje kad se uviđa da usled spoljnih pritisaka, vojne intervencije i blokade, što je dovelo do problema sa uvozom, Jugoslavija neće uspeti da izvrši petogodišnji plan. Iako su koristili mobilizatorske mehanizme, poput kolektivizacije i organizovanja radnih brigada čime se htelo podići radnički elan, nije se uspevalo. Osim toga, takav visoki nivo mobilizacije dosta je remetio sam redovni rad, kao i rad uprave u samim firmama. Početkom 1949. godine bilo je jasno da se plan ne izvršava. Dodatni problem bio je taj da su paralelno s time radnici, pogotovo udarnici, zadobivali sve veću vlast, kako nad određenim procesima rada tako i materijalnom u smislu, budući da su uprave morale da ih isplaćuju za dobar rad. Partija se onda odlučuje okrenuti upravo tim radnicima-udarnicima, koji su na različitim forumima i konferencijama ionako stalno zagovarali izvršenje plana prema naredbama Partije i koji su kritikovali birokratizovanost uprave, da se krene s uvođenjem prvih elemenata samoupravljanja. Sredinom 1949. godine javila se ideja da se uvedu radnički saveti u industriju. Međutim, Partija je uvođenje samoupravljanja iskoristila i zato da podeli samo radništvo na one najbolje, udarnike, koji će ostati u tvornicama, i na one koji će izgubiti poslove. Uz to, Partija je shvatila da ne može da nastavi onim ranijim visokim tempom industrijalizacije i radne mobilizacije (radne brigade, kolektivizacija i radne akcije), morala je da spusti loptu na zemlju, da ne bi izgubila poverenje naroda.

 Koje su još bile posljedice uvođenja samoupravljanja?

Ideja da se poveća participacija radnika bila je iskrena. Međutim, uloga direktora ni zakonski nikada nije bila dovedena u pitanje. Svakako, jedna od ideja je bila i da se – dugoročno gledano – ukine najamni rad koji je npr. još uvek postojao u Sovjetskom Savezu. Naime, tamo je država i dalje bila glavni poslodavac, a ovdje je bila ideja ukinuti odnos zavisnosti. Ideja je bila takođe da se radnički savjeti povezuju preko lokalnih političkih zajednica, koje su se u prvo vreme zvale komune i da se takvim horizontalnim povezivanjem izgradi neki oblik tržišta. Cilj je bio da jednog dana naša samoupravna preduzeća, kao i cele grane, mogu da se plasiraju na svetskom tržištu. Tu je ideju nedvosmisleno naveo Boris Kidrič u Privrednom savetu Vlade FNRJ 1950. godine, čiji je bio predsednik.

 Bespovratna pomoć Amerike

 Vratimo se vašoj tezi o tržištu kao dezintegracionom faktoru, kako za Jugoslaviju tako i za radničku klasu. Možete li to pobliže objasniti?

Bilo je očigledno da centralizovani sistem nije funkcionisao kako je Partija htela. Drugo, naši su komunisti otpočetka pokazivali otvorenost, još od kraja rata. S jedne su strane s pravom bili ponosni da su uspeli da izvrše revoluciju, da oslobode zemlju od fašizma, posledica čega je bio osećaj da će komunizam da se širi itd. Međutim, kako smo opisali, već 1947. i 1948. Jugoslavija ima jako velike probleme: Sovjetski Savez nije joj dao para koliko se očekivalo, a sa početkom blokade presušili su i resursi potrebni kao izvori akumulacije. Naša Partija nije htela da udari po seljaštvu kao što je to uradio Staljin 1930-ih, jer su znali da im je potrebna podrška naroda protiv Staljina, tako da se kao odgovor nametao Zapad. Zapad je neposredno posle raskida Tito – Staljin odlučio da ponudi tu pomoć, ukoliko je Tito zatraži, i da pritom ne postavlja nikakve političke uslove. Međutim, bilo je jasno da će uz to otvaranje ići i određeni kompromisi. Deo razmišljanja bio je da ćemo ideju samoupravljanja kao ideju antietatističkog sistema plasirati na Zapad kao način da se diferenciramo. U tom je smislu govorio i Edvard Kardelj u decembru 1949. godine u Centralnom komitetu, kojom prilikom je prvi put pomenuto samoupravljanje na nekom zvaničnom sastanku partijskog vrha. U takvom kontekstu se prihvaća američka pomoć. Prvi kontakti o pomoći, o tome piše i Darko Bekić u svojoj knjizi “Jugoslavija u hladnom ratu”, ostvarili su se još u martu 1949, kad se kao posrednik javlja Fitzroy McLean, naš veliki prijatelj iz rata. Godine 1951. krenule su da stižu velike sume i perspektiva se otvorila. Negde do, čini mi se, 1957. pomoć je bila bespovratna. To je bila najveća američka pomoć po glavi stanovnika za neku zemlju, osim za Izrael. Bio je to naš Marshallov plan. Nakon 1957. pomoć stiže kroz kreditiranje, uz ideju da će se izvozom kompenzirati troškovi kreditiranja.

 Je li u vrijeme implementacije novog modela dolazilo do dodatnog pritiska na sam rad i radničku klasu?

Istraživanja naših sociologa 1960-ih jasno su pokazala da je stvaran sistemski pritisak na rad, koji je onda, među ostalim, stvarao podelu između onih koji su bili preduzetniji i onih koji su radili u pogonima, u samim tvornicama, dakle podelu na radništvo i menadžment. Ta podela postaje vrlo oštra posle 1965. godine, kad su uvedene dotad najradikalnije tržišne reforme. Partijski kadar koji je najviše zagovarao tržišne reforme te je 1965. konačno došao u priliku da proba sa tržišnim modelom, što dovodi do rapidnog povećanja razlika u dohotku između radnika i tehnomenadžerske strukture. Otada nadalje više se cenilo da se nešto proda nego da se nešto proizvede.

 Prema ovome što ste izložili, čini se da su naši komunisti uveli samoupravljanje iz pragmatičnih razloga?

Zašto sve to nije uspelo? Verujem da su komunisti bili iskreni kad su rekli da hoće da daju vlast radništvu. U tom smislu, nije čudno da je Kardelj nastavio uporno, čak i kad je prema nekim pokazatelji bilo jasno da sistem rađa birokraciju više nego što bi trebalo, da traži način da se samoupravni sistem samostalno izbori protiv birokracije. Ono što smatram najvažnijim za socijalizam jeste samooslobođenje radničke klase. Smatram takođe da je ideja kao što je samoupravljanje bitan element toga. Hteo sam svojom knjigom da objasnim našoj javnosti zašto to nije uspelo i drago mi je da sam mogao da pokažem da problem nije bio nedostatak tržišta nego upravo suprotno, dakle previše tržišta. Hteo sam da odbranim levu ideju od takvih napada.

Neiskorišćeni potencijal Kolubare

 U jednom ste tekstu napisali: “Marx je tokom evropske revolucije 1848. uočio da poslodavci i srednja klasa ulaze u akciono jedinstvo sa radništvom i drugim potlačenim klasama ne bi li srušili feudalnu apsolutističku diktaturu, poput carskog režima u Rusiji. Ukoliko pokret odozdo počne da poslodavcima i profesionalcima oduzima društvene privilegije, oni su spremni da povuku kočnicu i pređu na suprotnu stranu. Nešto slično se dogodilo i tokom petooktobarske revolucije u Srbiji.” Što se to dogodilo u Srbiji?

 Tu sam pisao o jednoj ideji koju je Trocki uzeo od Marxa, vezano uz revoluciju 1848. protiv autokratije i feudalizma. Naime, tada je buržoazija, uplašena od mase koju je pokrenula protiv starog sveta, prešla na drugu stranu. Izdala je revoluciju. Marx je napisao da svaki pokret može da krene kao demokratski, ali uvek završava kao klasni. Trocki je tu ideju opisao na primeru 1905. u Rusiji. Tada je buržoazija, tj. liberali, krenula kao deo revolucionarnog pokreta. Međutim, čim joj je car nešto malo ponudio, ona je stala i izdala ideje zbog kojih je krenula. Ali i car je onda odmah izdao nju, tako da je ispala potpuno nemoćna i do kraja ostala na marginama socijalnog procesa. Nakon toga, glavna borba u Rusiji vodi se između autokratske vlasti i naroda predvođenog radničkom klasom.

Slične stvari možemo da vidimo u demokratskim pokretima koji u sebi sadrže i levicu i desnicu, često i buržoaziju i radničku klasu. Smatram da je takav pokret postojao u Srbiji 2000. godine, kad se opozicija ujedinila protiv Slobodana Miloševića. Ključan trenutak petooktobarske revolucije bio je kad su rudari Kolubare ušli u štrajk. Interesantan je bio taj trenutak, kao da je sve stalo u Srbiji, kao da se samo čekalo šta će da urade rudari. Milošević je rudarima poslao svog generala Nebojšu Pavkovića da priča sa radništvom, a opozicija je poslala svog generala Momčila Perišića sa istim zadatkom. Tek kad su radnici odlučili šta će da urade, postalo je jasno tko će da pobedi. Takođe, jedna od interesantnih stvari koje je Zoran Đinđić uradio jeste da je pozvao radnike da izbace Miloševićeve ljude iz uprava preduzeća. Radnici su neko vreme čak držali te farbike, jer su isterali stare rukovodioce, imali su neku svoju upravu. Tako je na nekoliko meseci bio vraćen stari zakon o samoupravljanju još iz Titovog doba. To je sve pokazalo koliki potencijal Kolubare i radničke klase može da bude, do mere da je postojao potencijal da se otvori pitanje socijalizma. Zašto se to pitanje ipak nije otvorilo? Među ostalim i zato jer je, politički rečeno, već dugo vremena ideja komunizma bila vezana uz Miloševića i stranku JUL. Iako su radnici preuzeli stvarnu vlast na određenim nivoima društva, nikad nisu oformili nezavisnu političku opciju koja je mogla da tu revoluciju odnese dalje nego što je liberalna buržoazija želela.