103 prijedorske ruže

Odlukom općinskih vlasti Prijedora, nesrpskom je življu 31. maja 1992. naloženo da kuće i stanove označi bijelim plahtama, a pri izlasku iz doma na ruku zaveže bijele trake; 21 godinu kasnije bijele trake više nisu nosili samo nesrbi, nosili su ih i Srbi, odajući na taj način počast žrtvama rata u sjeverozapadnoj bosanskoj općini, u kojoj su počinjeni neki od najstrašnijih zločina. Demografska struktura prijedorskog područja danas je potpuno promijenjena. Nesrpsko stanovništvo u ratu je gotovo u cijelosti prognano, a mnogi su prošli kroz zloglasne logore Omarsku, Keraterm i Trnopolje. Više od 3.000 civila je ubijeno, među njima i 103-oje djece, neka mlađa od jedne godine. Gradska vlast ne dopušta da se postavi ikakvo spomen-obilježje za žrtve.

– Solidarnost! Želim da pokažem solidarnost, ne samo s prijedorskim nego i sa svim civilnim žrtvama u ovoj zemlji. Ne izjašnjavam se nacionalno, ali roditelji su mi Srbi. Rođen sam u Prijedoru, živim ovdje već 31 godinu i ne prihvaćam da mi netko brani prolaz mojom ulicom – govori Goran Zorić, jedan od organizatora Dana bijelih traka, koji je ove godine održan poluilegalno: zabranjen je, ali je zbog činjenice da organizatori odgovor na žalbu nisu primili u roku od 24 sata, ipak održan.

Povorka ljudi, pretežno mladih, zaustavila na gradskom trgu i ondje crvenim i bijelim ružama formirala krug. Svaka od 103 ruže imala je traku s imenom jednog ubijenog djeteta. Uz Gorana, na čelu povorke bio je i Emir Hodžić, pokretač inicijative “Jer me se tiče”, čiji je cilj borba protiv svih vrsta diskriminacije.

– Ovo je za mene izuzetno emotivan trenutak. Ovdje razbijamo tu nacionalističku priču, jer je ovo inicijativa građana koji ukazuju na besmislenost etničkih podjela. Tu su i Srbi i Bošnjaci i Hrvati, i vjernici i ateisti – objašnjava Emir, koji se odlučio angažirati lani, kada je iz New Yorka, gdje je živio, pred Omarskom htio odati počast žrtvama, među njima i svojoj obitelji koja je tu mučena; od toga ga je “odgovorila” policija, a potom je čuo da vlasti zabranjuju komemoraciju i spomen-obilježja za žrtve.

Protestirao je Emir i kada je zabranjeno obilježavanje stradanja prijedorskih djevojčica i žena – tada je s bijelom trakom na ruci, pognute glave i šuteći, sam stajao na praznom trgu ispred ruinirane robne kuće, nekadašnjeg ponosa grada. Sada mu se na trgu, nazvanom po komandantu lokalnih srpskih paravojnih jedinica, pridružilo oko 400 ljudi.

Goran i Emir čitaju zahtjeve gradonačelniku Marku Paviću, čiji je Demokratski narodni savez, paradoksalno, u koaliciji s nekoliko bošnjačkih stranaka, a podržao ga je i SDP. “Zahtijevamo da se podigne spomen-obilježje s imenima svih civilnih žrtava (…); da se omogući pristup mjestima stradanja i odražavanje komemoracija (…); da se dio objekata korištenih za mučenje i ubistva pretvori u memorijale; da se spomenik palim srpskim borcima u Trnopolju ukloni”, odjekivale su Goranove poruke, koje mnogima u Prijedoru zvuče kao svetogrđe. Aktivisti traže i da se udruge koje okupljaju Bošnjake i Hrvate financiraju putem općinskog budžeta, baš kao i srpske. Paviću su poručili i da se sve osobe dovedene u vezu s teškim kršenjem ljudskih prava u ratu premjeste iz ustanova u kojima mogu direktno utjecati na živote preživjelih žrtava, što u Prijedoru – gdje se žrtve i danas mimoilaze sa svojim mučiteljima – nije nikakva rijetkost.

Kada su se već svi razišli, pored ruža zatičemo Dževidu Trnjanin, kojoj su ubijeni otac i majka, a ona se uspjela spasiti. Tvrdi da su Bošnjaci u Prijedoru još građani drugog reda.

– Žalim što sam se vratila i molim boga da mi se sin odseli – kaže suznih očiju.

Refik Hodžić, bivši glasnogovornik Haškog suda, još je oštriji.

– Politika sadašnjih vlasti nije ništa nego aparthejd – smatra.

Potresena je i Lepa Mlađenović, jedna od osnivačica beogradske mirovne grupe “Žene u crnom”, koju je nedavno nagradila njemačka Fondacija Heinrich Böll.

– Sa žrtvama saosećamo jer nas se to tiče – kazala nam je.

– Za civilne žrtve u budžetu nema mjesta jer su one uglavnom bošnjačke i hrvatske. Ipak, osvajamo slobode koje nismo imali – smireno govori Edin Ramulić iz udruge Izvor, za koju Gradska skupština traži kazneni progon.

– Smeta im što koristimo riječ “genocid”, kažu da narušavamo sliku Prijedora u svijetu, da je zločina bilo na svim stranima, a da su logori bili tek sabirni centri – sumira potiho.

Nekoliko sati kasnije, gradonačelnik Pavić degutantno se narugao žrtvama izjavom da je povorka bila obična gej-parada.

– Umjesto da stane na čelo kolone, on daje ovakve izjave. To najbolje govori u kakvoj zemlji živimo – komentira jedan sudionik Dana, primjećujući da su skup ignorirali gotovo svi značajniji mediji Republike Srpske.

– Prijedor ipak ima potencijal postati centar u kojem će se kreirati novi narativi i diskursi u borbi za poštovanje ljudskih prava i mijenjanje odnosa prema prošlosti – misli Goran Zorić, koji je u doba uvođenja bijelih traka bio 11-godišnjak.

Emir Hodžić sjeća se kako je njegova majka na prozor vješala bijelu plahtu.

– Bitno je da dođemo do zaključka da su sve to naše žrtve, građani koji su živjeli s nama i među nama i koji su stradali samo zato što se drugačije zovu. Neprihvatljivo mi je da se ubijenoj djeci pripisuje nacionalni i religijski identitet – kaže ovaj aktivist.

Prije odlaska iz Prijedora, obilazimo opet krug od ruža.

– Šta je ovo? – upita jedan od srednjoškolaca u prolazu.

– Ma, nešto za muslimane – odgovara drugi, pa zajedno, bez zaustavljanja, produžiše dalje.