Andrej Pungovski: Zaintrigirao me pravoslavizam

Zagrebačka je publika u maju imala priliku vidjeti radove 15 mladih fotografa iz jugoistočne Evrope, odabranih za master-klasu profesionalnih fotografa koju su 2010. pokrenuli Vorld pres foto i njemačka Fondacija Robert Boš, a u sklopu koje se od njih tražilo da naprave foto-priče o aktualnom stanju u svojoj regiji, svojevrsni zapis o životu na Balkanu 2010. i 2011. Među njima je i rumunjski fotograf Andrej Pungovski, koji je napravio religijsku kartu Srbije, odnosno prikaz povezanosti srpskog naroda i pravoslavlja unazad nekoliko godina. Rođen u Bukureštu, završio je novinarstvo na tamošnjem sveučilištu, nakon čega je dobio Fulbrajtovu stipendiju i otišao studirati foto-novinarstvo na Univerzitet Misuri. Za svoje je radove više puta nagrađen.

Zašto ste za temu odabrali vjeru i to baš u Srbiji?

O Prije svega, zbog promjene uloge vjere u društvu unazad nekoliko decenija. Kao ključni element nacionalnog identiteta u Srbiji, Srpsku pravoslavnu crkvu proganjao je njemački okupator, pa ušutkavao Titov režim, da bi od 1980-ih doživjela snažan preporod. Danas je dio establišmenta i prodrla je u mnoga područja srpskog društva. Ta me priča privukla, sve što sam o Srbiji pročitao činilo se povezano s vjerom na više nivoa. Nadao sam se da ću promatranjem susjeda bolje razumjeti svoj rumunjski, uglavnom pravoslavni narod, koji je sa Srbima uvijek bio u prijateljstvu. Tome je pridonijelo i to što nismo ratovali jedni protiv drugih. Osim toga, u dijelu Banata oko Temišvara živi srpska manjina, s kojom smo u odličnim odnosima. Odnosi Rumunja i Mađara koji žive u nekim drugim dijelovima zemlje zavise od lokalne sredine, negdje su dobri a negdje nisu.

Posljedice dugog potiskivanja

Vaše prezime zvuči slavenski, jeste li možda srpskog porijekla?

Mnogi misle da je moje prezime slavenskog porijekla, ali ja sam Rumunj, kao i moji preci. Moj djed se prezivao Punga i kao mladić se zaljubio u jednu Poljakinju, pa svom prezimenu dodao nastavak za koji je mislio da zvuči poljski. Otišao je u rat i po povratku iz njega doznao da se ta djevojka udala, no više nije mogao promijeniti prezime. I dobro da nije, moje sadašnje prezime svakako je egzotičnije od originalnoga, koje znači “vreća”.

Kako su protekla vaša putovanja po Srbiji?

Proveo sam pet-šest tjedana u Srbiji, u dva sam navrata putovao do Beograda i Sremskih Karlovaca, a išao sam i na Kosovo, kako bih otkrio i istražio vezu između Srba i religije. Pokušao sam ići na mjesta gdje je svakodnevni život povezan s religijom, kada god je to bilo moguće. Ovim sam projektom želio protumačiti odnos između Srba i onoga što je postalo od njihove crkve; htio sam prikazati sadašnju sliku raznih slojeva srpskog društva na koje pravoslavlje ima utjecaj i načine na koje se to isprepliće. Zaključio sam, a to je i vidljivo, da se pravoslavlje nakon decenija potisnutosti ponovno proširilo Srbijom. Naravno, danas vjera za različite ljude znači različite stvari. Neki je smatraju sredstvom manipulacije masama i postizanja moći, drugi povratkom normalnom načinu života nakon socijalizma, a neki najsnažnijom garancijom nacionalnog identiteta. Ili kako mi je to jedan Srbin sažeto reka “Imali smo socijalizam, sada imamo pravoslavizam.” Ta su mi putovanja učvrstila uvjerenje o razlici između srpskog i rumunjskog pravoslavlja, i to oko ideje nacionalnog identiteta, što je snažnije izraženo u Srbiji nego u mojoj zemlji. To je rezultat historije, Srbi su često bili napadani i imaju loša iskustva. Ne mogu reći sa sigurnošću, Srbi to svakako znaju bolje, ali jedan od faktora sadašnjeg stanja vjere i crkve je taj da je religija u Srbiji dugo bila potisnuta, puno više nego u Rumunjskoj koja je itekako imala loša iskustva sa socijalističkim režimom. Sada su ljudi slobodni i prakticiraju vjeru možda i više nego što bi je prakticirali u normalnom okolnostima. Kada vam dopuste nešto što je bilo zabranjeno, to nastojite upražnjavati više nego da ste to mogli cijelo vrijeme.

Slažete li se sa spomenutom izjavom o socijalizmu i “pravoslavizmu”?

Teško je složiti se ili ne složiti, svatko ima neki svoj stav, pa i vjera za svakoga znači nešto drugo. Za jednog novinara s kojim sam razgovarao religija je kao socijalizam, ali za ljude koje sam susretao dalje od Beograda religija je način života. Sve ovisi o tome s kim razgovarate i kakve stavove ta osoba ima.

Nepovjerenje i sumnjičavost

Mnogi smatraju da se vjera u Srbiji mogla prakticirati za vrijeme socijalizma?

Ovisi s kim pričate, mnogi kažu da je bilo i krštenja i vjerskih obreda, ali da su neki svećenici bili pod represijom. Mislim da je sve zavisilo od pojedine sredine, ali činjenica je da niste mogli intenzivno pokazivati svoju vjeru. Mogli ste je upražnjavati u tišini i neupadljivo.

Kako su vas primili u Srbiji?

Na svojim sam se putovanjima suočio sa sumnjičavošću, što i nije iznenađujuće s obzirom na opći osjećaj nepovjerenja u istočnoj Evropi, pa i u mojoj zemlji, nakon desetljeća komunizma. Mislim da je u Srbiji to nepovjerenje isprva bilo čak i naglašenije nakon nedavnih dugih i mučnih ratova te bombardiranja zemlje. Putovao sam s novinarom jedne od srpskih televizija koji je radio svoju priču, ali ljudi su bili oprezni u kontaktu, jer nisu vjerovali da bi netko tumarao Srbijom u sklopu nekog projekta školovanja. A situaciju je pogoršalo i to što govorim engleski s američkim naglaskom. Bio sam i na Kosovu i ondje sam se susreo s nekim srpskim i albanskim novinarima koji su, kada su me čuli, bili uvjereni da radim za CIA-u; ni oni nisu bili načisto što zapravo radim tamo, nisu mislili da je školovanje razlog. Bezuspješno sam ih pokušao razuvjeriti i kada to nije uspjelo, rekao sam dobro, neka vam bude, kada već tako mislite. Ali mislim da su mi brojna vrata bila otvorena zahvaljujući mojoj narodnosti i vjeri, koju Srbi dobro poznaju.

Što vas je najviše fasciniralo od srpskih vjerskih običaja?

Slava, to je običaj kojeg nema u našoj zemlji. Mi slavimo svece, ali ne kao porodične obrede i zato mi je prisutnost na slavi u nekoj porodici bila zanimljivo iskustvo.

Planirate li za koju godinu ponovno navraćati do Srbije, da vidite što se izmijenilo po pitanju vjere i odnosa ljudi prema njoj?

Teško mi je reći i kakvi su mi planovi za sljedeći tjedan, ali to je svakako dobra ideja i nije nemoguće da se ostvari, makar u vlastitom aranžmanu.