Balkan, a ne Evropa

Na svojoj poleđini, knjiga Katarine Luketić “Balkan: od geografije do fantazije” najavljena je kao inauguralna studija za neku buduću balkanologiju: riječ je o obimnom djelu u izdanju zagrebačkog Algoritma, koje pred čitatelje donosi pregled socio-kulturnih teorija o Balkanu. Na početku autorica jasno kaže da njome nastoji “pridonijeti rastvaranju nekih stereotipa o Balkanu (…) koji održavaju stanje trajne identitetske neuroze ovdašnjih stanovnika zbog moguće balkanske pripadnosti”.

U knjizi je najprije dan povijesno-teorijski uvod o Balkanu i balkanistici, zatim je sve to primijenjeno na Hrvatsku. U trećem se dijelu autorica detaljnije pozabavila putopisnim i diplomatskim tekstovima o Balkanu, u rasponu od knjige Rebecce West “Crno jagnje i sivi soko” do knjiga diplomata koji su neko vrijeme proveli u zemljama bivše Jugoslavije. Kako bi pokušala prevladati općepoznati binarizam Balkan-Evropa, autorica se potpomaže klasičnim četverolistom autora koji su pisali na te i slične teme. To su Edward Said i njegov orijentalizam, odnosno kritika imperijalnog pogleda na istok, zatim najvažnija knjiga protiv balkanističkih stereotipa “Imaginarni Balkan” Marije Todorove, potom djela Ivana Čolovića i njegova Biblioteka XX vek, te nakraju radovi Vesne Goldsworthy i njezin često korišten pojam “imperijalizam mašte”. Prema tom pristupu – koji spomenuti četverolist kritizira, dakako, zajedno s autoricom – mi ovdašnji s Balkana konstituirani smo kroz akademske, putopisne, publicističke ili fikcionalne naočale zapadnjaka. Autorica tu optiku prepoznaje od Alberta Fortisa, koji je još u 18. stoljeću pisao o Morlacima, preko romantičarskog pogleda na Balkan jednog Lorda Byrona koji divinizira Grčku, pa već spomenute Rebecce West kojoj se sviđaju Srbi, do Mary Edith Durham koja adorira Albance.

Međutim, tako je bilo u vremenima pretprošlog i početkom prošlog stoljeća, u doba nevinog egzotizma, kad je situacija još dopuštala da se na Balkan gleda kao na mjesto avantura i neobičnih događaja, kao svojevrsno predvorje pravog istoka, mjesto snažnih gorštaka, hrabrih naroda i slično. Negativna slika Balkana stiže s klasičnim imperijalizmom, a imperijalizam mašte s pravim imperijalizmom, odmah po raspadu carstava, odnosno odmah po nestanku cvajgovskog “jučerašnjeg svijeta”. Autorica je vrlo temeljito pobrojala sve što ulazi u balkanski imaginarij – od vampira i Orient-Expressa do filmova i fikcije – pa to nećemo ponavljati. Knjiga je voluminozna (ima više od 450 stranica teksta) i u vezi s time navedimo jedan sitni prigovor: iako na poleđini piše, još jednom naglašavamo, da “udara temelje potencijalnim studijima balkanizma”, ne prati je uobičajena akademska oprema, odnosno nema recenzenata (ili barem nisu navedeni) i bez predgovora je ili pogovora. Katarina Luketić napisala je, kako rekosmo, nemalu knjigu, a u svemu tome izgleda nije imala ničiju pomoć. Krajnje neobično, ovako ambiciozne knjige obično su plod kolektivnog rada i, shodno tome, znaju imati i čitave stranice ispunjene eknolidžmentom.

Ali da nastavimo: najbolji dio “Balkana” je onaj posvećen Hrvatskoj. Razumljivo, jer autorica je aktivni sudionik domaće novinarske scene posljednjih deset-petnaest godina, kao urednica i novinarka “Zareza”. Recimo, dobro ocjenjuje cvijićevsko-tomašićevske dosege u manje ili više rasistički intoniranim tekstovima dvojice kolumnista “Jutarnjeg lista”. Prepoznaje dakle tu sociologiju rase i u današnjoj publicistici i novinarstvu, koju su prije Drugoga svjetskog rata (nakon kojeg su, s razlogom, u doba nove Jugoslavije bili posve zaboravljeni) provodili dvojica geografa i sociologa, Jovan Cvijić i Dinko Tomašić.

E sad, što autorica nudi kao odgovor na omalovažavajući pogled sa Zapada? Pronašli smo dvije stvari: na stranici 131. ističe polifoničnost, hibridnost, dijalog, heterogenost i višeglasje, jednom riječju – Bahtina. Ili da citiramo samu Katarinu Luketić: “Bahtinovo pojmovlje, koje unosi nered u sterilan binarni diskurs o kulturama i identitetima, mislim da može biti od velike pomoći.” Uz Bahtina, kao odgovor na rasistički pogled sa Zapada nudi i privatiziranu egzistenciju Robinsona Crusoea. Naime, na stranici 277. objašnjava da nas je nacionalistički (da ne kažemo balkanistički) usud zatekao, jer da se nismo uspjeli othrvati kolektivnim ideologijama, najprije socijalizmu, a onda i njegovom nastavku zvanom nacionalizam: “Taj su kontinuitet omogućile određene bliskosti socijalizma i nacionalizma, kao i opće strategije totalitarnih sustava. Prema riječima Nenada Dimitrijevića, te bliskosti počivaju na pretpostavci radikalne desubjektiviranosti pojedinca, odnosno to znači da su krajem osamdesetih i početkom devedesetih naši privatni svjetovi bili u povlačenju pred valom kolektivizacije.” Dakle, rješenje je u privatnim otporima nacionalizmu i svakovrsnom negativnom kolektivizmu, u afirmaciji individualizma, odnosno u zahtjevu da se privatnim identitetima suprotstavimo kolektivnima.

Još dvije stvari o kojima bi trebalo detaljnije razmisliti. Prilično paušalno, autorica problem balkanizma proglašava nadideološkim, odnosno sveideološkim. Na to, kako kaže Katarina Luketić, ne uspijeva odgovoriti čak ni marksist kalibra Fredrica Jamesona, koji je napisao da “istok govori samo rječnikom sile i represije, a zapad jezikom kulture i postvarenja”. Ali i Marija Todorova jasno pokazuje da je podjela na Balkan i ne-Balkan zapravo podjela na bogate i siromašne, na bogati centar i siromašnu periferiju. Na primjeru odnosa današnje Njemačke i južnih, pa onda i balkanskih zemalja Evrope, jasno je da je balkanizam svojevrsni akademsko-kulturni suport kriminalizaciji periferije, čime se samo opravdava svakovrsni zapadni intervencionizam, od ekonomskog do militarističkog.

Da zaključimo, zapadnoevropski rasistički tropi spram Balkana nisu ništa drugo nego dio šire geopolitike, u kojoj je zapadna inteligencija i publicistika namjerno postranila tzv. Balkan, namjerno ga je nomadirala samo da bi ga kasnije normativizirala, odnosno pripitomila. Naime, ovaj je prostor, a zemlje bivše Jugoslavije zasigurno, prošao visoku modernizaciju u svakom smislu i nikakva mu normalizacija ne treba, pa je ovaj akademsko-retorički povratak u predsocijalističko gledanje na Balkan retrogradan. Jako je vidljiv svaki izostanak jugoslavenskih tema u ovakvoj vrsti literature kod svih autora, pa ni knjiga Katarine Luketić, nažalost, tu nije iznimka. A upravo bi egalitarni i antikapitalistički jugoslavizam, prije negoli bahtinovska polifoničnost ili privatizirana robinzonijada, mogao biti adekvatan odgovor na balkanizam. Uostalom, dok smo bili Jugoslavija, bili smo svijet, otkako smo Hrvatska, postali smo Balkan.