Bijela koža, crno srce
Adam Mansbach: Angry Black White Boy or the Miscegenation of Macon Detornay (Three Rivers Press, 2005)
“Angry Black White Boy” knjiška je verzija filmova “Do the Right Thing” ili “Bamboozled” Spikea Leeja, s tim što je Adam Mansbach obični, sredovječni bijeli Amerikanac, a njegov “gnjevni crni mladić” Macon Detornay, bijeli dječarac iz suburbijske židovske obitelji iz Massachusettsa. Tu i počinje miscegenation priča: međurasna američka, bjelačko-crnačka, kulturno-politička kopulacija bjelačke krivnje i crnačke frustracije, s ciljem stvaranja Amerikanca 21. stoljeća.
Macona se neko vrijeme poistovjećivalo s judaizmom i poviješću viktimizacije i ropstva, bio je “Židov-ne-bijelac”, ali onda se na bostonskoj hip-hop konferenciji, u svojoj 13-oj, pojavio u Malcolm X majici, jer među bijelcima nije nalazio uzore: svoju je tinejdžersku sobu oblijepio plakatima crnih heroja, izgradivši u noj hram u kojem su se zbunjeni roditelji pitali tko su ti crnci, a tko njihov sin… U rečenici “Bijeli ljudi nisu zli, ali zlo su bijeli ljudi” Macon je pronašao mjesto na kojem može biti bijel i crn, poseban i gnjevan, iznimka i revolucionar; na ramenu je istetovirao datum kada su iz pritvora pušteni policajci koji su u Los Angelesu pretukli Rodneyja Kinga i čekao da počne njegova vlastita crnačka pobuna. Stigavši u New York, počeo je voziti taksi i pljačkati bijele, bogate mušterije: mediji i policija uporno su hvatali poludjeloga crnog pljačkaša, jer svatko tko prijeti pištoljem automatski mora biti crnac. Kada je ipak uhvaćen, osniva Race Traitor Project i oko njega okuplja medije, klince, liberale s osjećajem krivnje, gangstere u nastajanju…
U biti, Macon je bio tek bijeli frajer iz srednje klase koji je krao od onih iste boje kože iz srednje klase i tako redistribuirao lovu među svojima. Ali njegova se “rasna akcija” zarolala poput grude snijega, poletjela poput kugle za razbijanje starih blokova: Race Traitor Project medijima je obznanio pokretanje Dana isprike, koji su onda odmah proglasili rasno najnapetijim danom u povijesti New Yorka.
No sada smo već duboko u divljem hip-hoperskom, subverzivnom, tragikomičnom i bolno iskrenom romanu Adama Mansbacha: rođen u liberalnoj židovskoj obitelji, Mansbach je izbačen iz židovske nedjeljne škole i nikada nije dobio bar micvu. Kao ni njegov Macon, ni on se nije našao u judaizmu, već je kao klinac od glave do pete bio uronjen u hip-hop. Bio je MC, DJ, a u New York je stigao kao grafiter napaljen na njujorške vlakove. Devedesetih je uređivao hip-hop časopis “Elementary”, pisao po raznim novinama i časopisima, napisao zbirku poezije “Genius B-Boy Cynics Getting Weeded in the Garden of Delights” i još nekoliko romana nakon “Angry Black White Boyja”, uključujući nedavno i knjigu za djecu “Go the F**k to Sleep”, o stavljanju kćeri na spavanje.
Mansbachov “Angry Black White Boy” je roman koji M. L. Kingov refren I have a dream preinačuje u I have a scream; to je politički korektna, rasno pacificirana Amerika kraja 20. stoljeća, koja i dalje živi svoju rasnu shizofreniju, i to ne samo u getima bivših robova. Nije u pitanju samo Spike Lee – “Angry Black White Boy” je lit-hop roman bjelačke crne pobune i cijeli rasni kompleks suvremene Amerike je u njemu, uključujući samog Mansbacha i sve one bijelce koji će tek postati kulturni i politički crnci. Jer, tajanstveni psihijatar koji crne generale i odvjetnike pretvara u bijelce, a bijele repere i filmaše u crnce, sve u povjerenju i na strogo psihološkoj razini, očito je – uz Colina Powella (crni bijelac) te Micka Jaggera i Quentina Tarantina (bijeli crnci) – “sredio” i Mansbacha.