Ćele-kula na Prisavlju

 Dnevnik 2 i 3

Urednici su na male ekrane izbacili novi model Đurice Dropca s dodatnom opremom – sad je opremljen prigušivačem! Stari Drobac maknut je iz nepoznatih razloga (vjerojatno zbog kršenja pravilnika o najvećoj dopuštenoj razini buke), a novi se vratio u idealan čas, s poplavama kakve u Njemačkoj nisu viđene u posljednjih 500 godina. Ako je Milka Babović svojedobno – prema aksiomu Aleksandra Tijanića – eliminirala klasne razlike u Jugoslaviji jer je živopisnim opisima šljokica svim gledateljima stvarala dojam da imaju kolor-televizore, Drobac jednako plastično donosi osjećaj elementarne nepogode, ovaj put poplave, u svaki dom. S njim na ekranu osjećate se kao da su vam noge u lavoru. Clear and present danger – tko to more platit?

Prema novoj shemi novih šefova Prisavlja, urednik Dnevnika 2 uređivat će i Dnevnik 3, a tek treba vidjeti je li ta inovacija uvedena zato što urednik koji radi cijeli dan ima bolji pregled nad događajima ili zbog pretpostavke da će, kad odvrti Dnevnik 2, biti suviše krepan da bi u Dnevniku 3 – dosad najkritičnijoj dnevnoj informativnoj emisiji – radio neke subverzije. No smjena Petra Štefanića iz Spektra, kao i brzopotezno instaliranje Petra Vlahova, infotainment novinara poznatog po snimljenim izravnim prijenosima, ne slute na dobro. HTV sve više nalikuje na poznatu nišku Ćele-kulu, tvrđavu u čije su vanjske zidove Turci ugradili glave posmicanih neprijatelja. Ono što je ovdje neobično jest činjenica da su čistke uslijedile pred sam kraj sezone, navrat-nanos, prije no što smo vidjeli ma ijedan novi projekt, novu emisiju, kakvu-takvu, o uspješnoj da i ne maštamo. Umjesto reformi, smjene, i to farsične: Caussidière umjesto Dantona, Louis Blanc namjesto Robespierrea, sinovac umjesto strica, sve u svemu, deja vu.

 Ljubav na putu, HTV 3

Putopisna proza Matka Peića “Skitnje” našla je u seriji televizijskih dokumentaraca – nizu impresionističkih vinjeta srednjeg metra – kongenijalni format. Jugoslavenske su televizije sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća pažljivo njegovale putopise, pa smo u tom žanru dobili nekoliko istinskih remek-djela: “Hodoljublja” Zuke Džumhura, “Karavan” Milana Kovačevića i “Ljubav na putu” Matka Peića, najlokalniji ali možda i najkoloritniji među svim ovim uracima. Tomu je tako jer nam Peić (čiji je rukopis sjajno adaptirala Višnja Lasta) respektivne predjele ne opisuje samo okom kamere, nego ih doslovce proizvodi poetskom nadogradnjom, pretvarajući katkad sasvim dosadne pejzaže srcem neusporedivo romantične pripovijesti. Srž je te transsupstancije ljubav, koju utjelovljuje veliki poetski talent, likovni i jezični. Peićeva je rečenica kratka, prebujne metaforike, eruditska i čarobna: ona je jedan od živih dokaza kako stanoviti nacionalizam ne mora uvijek proizvoditi kič, iako je ideologija nacionalizma u suštini impregnirana kičem. Naš autor tu zamku izbjegava jer je vrstan stilist. On je “izronjeni barokni pjesnik prolaznosti” (Ivo Frangeš) koji, međutim, tek u fascinantnom spoju s dvoje naratora, čiji su glasovi doslovce bajkoviti (Sven Lasta i Nada Subotić), ne opisuje nego rađa, stvara čarobnu, fascinantnu povijesnu Hrvatsku. Film je, pa i dokumentarni, najkompleksnija umjetnost, i najkolektivnija.

Matko Peić iz Čabra izgleda svjetskije nego Miro Branković s rute Marka Pola, dokazujući iznova da u svim stvaralačkim aktivnostima nije presudno “što” nego “kako”. I s reprizama Treći šije Prvi, prošlost nadmašuje sadašnjost, što je ozbiljan razlog za brigu, ne samo televizijsku, nego opću, društvenu. Raskućujemo ono što su namrle generacije, a uskoro toga više biti neće, pa se ti misli kako ćeš dalje, pajdo moj.

 Dnevnik Nove TV

Da nije presudno “što” nego “kako” dokazao je, u čemernoj zemaljskoj prozi, Mislav Bago. Dok su se HDZ i SDP nadmudrivali oko vrlo teškog pitanja – koliko konj ima zuba – Bago se dosjetio jadu, pa otvorio usta konju i zube jednostavno prebrojio. Naš je junak, ukratko, usporedio proračune koji stoje na raspolaganju pobjednicima lokalnih izbora i ustanovio kako najviše peneza ima “onaj koji najviše dela” – Milan Bandić.

Bandić će, izračunao je Bago, svake godine imati na raspolaganju 6,67 milijardi kuna gradskog proračuna i otprilike toliko u Holdingu. Sve u svemu, oko 12 milijardi kuna naspram HDZ-ovih 3,11 ili SDP-ovih 2,9 milijardi. Te brojke sve govore. Sa 12 milijardi sebedarni Bandić može kupiti nekoliko stotina ljudi za novu stranku (dosad je kupio listu malo kraću od Šindlerove), a već je angažirao i starog majstora Kikaša, doktora za trampe, razmjene i prenamjene, pa nema sumnje da ćemo na političkoj sceni uskoro gledati uspon nove stare snage, jer bez peneza u Hrvatskoj politike nema.

 RTS, Bora Todorović – zauvek glumac

Zemljica Srbija nije dala puno kolektiva koji bi se mogli ravnati s najboljima na svijetu, ali ako je o glumi riječ, stvar stoji drukčije. Vedete srpskog glumišta druge polovice dvadesetog stoljeća spadaju u sam vrh profesije. Odabrati najboljeg u konkurenciji Pavla Vuisića, Mije Aleksića, Lazara Ristovskog, Danila Bate Stojkovića… ljudi čija nam je genijalnost priuštila mnoge sretne trenutke, nije moguće jer bi bilo nepravedno, a izostaviti iz skupine najboljih Boru Todorovića nije zamislivo ni u kojoj varijanti. Čovjek koji, razmišljajući o svojim najboljim ostvarenjima, mirno može u drugi plan staviti antologijske uloge u filmovima Slobodana Šijana, Dušana Makavejeva ili Branka Baletića, pa izbor suziti na ulogu Ahmeda u Kusturičinu “Domu za vešanje” i rolu Luke Labana u Kovačevićevu “Profesionalcu” – gdje je pojeo cijeli film – spada u najbolje što je srpska i jugoslavenska kinematografija dala. Todorović je usto čovjek nepomućena moralnog profila, koji si za prošlih ratova nije priuštio niti jednu mrlju.

Bilo bi, inače, zanimljivo danas izvući jednu antologiju ratnohuškačkih i šovenskih iskaza naših umjetnika, koje je Goran Marković u djetinjastom filmu “Turneja” kolektivno amnestirao od građanske odgovornosti, prokazavši ih kao neku vrstu vječno infantilne čeljadi. U epohalnoj knjizi Stefana Zweiga “Jučerašnji svijet”, najpreciznijoj topografiji propasti austrougarske civilizacije, autor opisuje slučaj Židova Lissauera, poete koji je nešto prije izbijanja Prvoga svjetskog rata napisao “Pjesmu mržnje” protiv Engleske. Pjesma je u Njemačkoj stekla ogromnu popularnost, toliku da je car Lissauera odlikovao ordenom crvenog orla. No kada su Nijemci počeli gubiti na svim frontama, “ljudi su jadnog Lissauera prikovali za sramni stup, kao jedinog krivca za bezumnu histeriju mržnje u kojoj su 1914. ustvari učestvovali svi, od prvog do posljednjeg. Svi koji su ga još 1914. veličali, ostentativno su mu okrenuli leđa 1919.” – da bi ga kasnije iz Njemačke istjerao Hitler. “I tako je jadni Lissauer umro zaboravljen, kao tragična žrtva jedne pjesme koja ga je bila tako visoko uzdigla samo zato da bi ga razmrskala bacivši ga u najdublje dubine…” Našim umjetnicima, na svim stranama, koji su pisali i recitirali pjesme mržnje, nije se dogodilo ništa slično – a trebalo bi razmisliti zašto.

Nebojša Popović napravio je odličnu emisiju koja je zbog svog gosta bila tek – prekratka.