Gordana Vnuk: Eurokaz ostavlja svoju kožu i ide dalje

Eurokaz nakon ovog, 27. izdanja, prestaje biti Festival novog europskog kazališta. Kažete da se, u vrijeme pristupa EU-u, “čini da je Eurokaz kao festival zadovoljio svoje razloge i zatvorio svoja polazišta”. Prazna forma EU-a alibi je performativnog, ironija muzejskog kraja? Efekt “europeiziranog” zaključka čini se plauzibilnim za totalitarni pristup vođenja Eurokaza koji ste jasno pokazivali desetljećima, čak i kad je metonimijski zaodjenut u “Svečanu večeru” Dalibora Martinisa.

Eurokaz je uvijek bio zamišljen kao autorski projekt pa, kao i svako autorstvo, ima početak i kraj. Počeci su bili jasni. A što se kraja tiče, pristup Hrvatske EU-u lijep je simbolički trenutak (svaki simbol, po definiciji, ima stanoviti ironijski odmak) za manifestaciju koja se, uostalom, i zove Eurokaz. Koliko god se osjeća stanovita nevoljkost oko našeg pristupa EU-u, za razliku od euforije koja je vladala oko Univerzijade kada je Eurokaz začet, ova politička i formalna “ovjera” pripadanja Europi na neki način “ovjerava” i projekt Eurokaz, koji se četvrt stoljeća trudio da Hrvatsku odbaci s njenog perifernog položaja u centar zbivanja, što se kazališta tiče.

Gusta i manje gusta vremena 

Krenuli ste 1987., u godini Univerzijade, u vremenu “forsiranog optimizma 1980-ih”, kao privatna inicijativa u kulturi socijalizma, s radikalnim programom. Neoliberalizam je promijenio stvari: na koji se način ima smisla baviti teatrom?

Da, može se reći da je Eurokaz nastao kao privatna inicijativa kada sam predložila kulturnom programu Univerzijade gotov program, koji su podržali Omladinski kulturni centar i njegova ekipa. Ali nemojmo zaboraviti da su osamdesete bile dobre godine, i ne bih to nazvala “forsiranim”, kako se možda prije činilo, već projektnim optimizmom, mislilo se da će biti sve bolje i bolje. U svakom slučaju, moja generacija je tako osjećala. Moglo se raditi što se htjelo i za to je bilo volje, smjera i novca. Prvi Eurokaz je trajao tri tjedna i imao dvadeset predstava. A nije bilo loše ni Coccolemoccu i Danima mladog teatra sedamdesetih.

Programi prvih Eurokaza doista su bili radikalni, ne samo u odnosu na naše kazalište koje je još uvijek tavorilo u 19. stoljeću, već i u odnosu na Europu u kojoj je stasala nova generacija umjetnika koji su napravili pravu umjetničku revoluciju i kojoj se Eurokaz trudio poslužiti kao platforma. Imala sam privilegij promatrati, sljedećih tridesetak godina, što će se s njima desiti i koje će to posljedice imati na čitav umjetnički razvoj naše “epohe”. Neki su se s rubnih pozicija preselili u pametne i manje pametne institucije, neki su “nestali”, neki su kreativne vrhunce doživjeli vrlo rano a poslije krenuli silaznom putanjom, neki su se “zacementirali” u svom “stilu”, neki su zadržali sposobnost inovacije i u zrelim godinama. Ali najzanimljivije je bilo promatrati kako se sve ono, čemu je ta prva “herojska” generacija probijala granice, kod sljedećih generacija često izvitoperilo, postalo drugorazrednom konjunkturom, igrom površnosti i prvih dojmova. To se na primjer desilo sa stilskom formacijom “ikonoklastičkog teatra” koju je Eurokaz prvi definirao i artikulirao te pratio kroz drugu, pa i treću generaciju, dok nije došlo do ikonoklastičke epidemije i sve se raspuklo u lagodnost, nehajnost, privatnost. Ikonoklazam se u svojoj temeljnoj stvari nije razumio, da razbijanje slike nije i razbijanje smisla nego njegovo preskakanje. I danas, u Hrvatskoj, ovo djetinjasto forsiranje društvene angažiranosti ili čak upotrebljivosti teatra kao reakcije na tu kvaziikonoklastičku lagodnost djeluje jednako zamorno.

Ali tako je to s umjetnošću, kao i s cjelinom svjetske djelatnosti, uostalom. Postoje blohovski gusta i manje gusta vremena. I zato Eurokaz odlazi u produkciju. Izgleda kao da danas svi rade samo festivale, postali smo praznina ispunjena informacijom. Eurokaz bi stoga htio, umjesto u skupa gostovanja, investirati u produkciju, prije svega na nezavisnoj sceni koja sada funkcionira ispod egzistencijalnog minimuma. Iz sfere informacija u sferu spoznavanja. U djelatnost ozbiljnih namjera, van iz ove, rekosmo, epidemije smislene bezbrižnosti i reaktivnih djetinjarija.

Ima još posla na Zemlji

Eurokaz je uvijek promovirao jake autore, a neke od njih (Societas Raffaello Sanzio, Romeo Castellucci, Dragan Živadinov, Akram Khan, Branko Brezovec) gledamo u ovogodišnjem izdanju. Ne zanima nas historizacija nego sentiment: sve podsjeća na atmosferu kasnih 1980-ih, a realitet domaćeg teatra i potvrđuje da se, na reprezentativnom planu, nije mnogo promijenilo. A recept optimizma ide skoro po analogiji Dragana Živadinova koji tvrdi da jedino još ima smisla investirati utjecaj umjetnosti i humanistike u svemir.

Pa ne može se baš reći da se nije ništa promijenilo. Estetika novog kazališta u Hrvatskoj još nije mainstream, ali barem svi znaju kako s njom u Europi stoji i da se s njom nije za šaliti. Nju već zahtijeva promjena u strukturi građanske osjećajnosti, da parafraziramo Raymonda Williamsa. Prije odlaska u svemir, imamo još puno posla ovdje na Zemlji.

Pitanje neprijatelja je vrlo važno u kulturnom polju. U slučaju Eurokaza, neprijateljstvo je često bilo estetički motivirano. Danas estetika ne igra, sukobi su klijentelističko-politička stvar u kulturnom dvorištu. Ili ideološka? Dakle, ne može se etablirati pojam suradnje, uvijek proizvodnja neprijatelja: tiče li vas se to uopće?

Istina je, natovarila sam si u životu puno neprijatelja na vrat, koji me i danas uveseljavaju. Ali Eurokaz se uvijek morao boriti za temeljno prepoznavanje estetika koje je promovirao i doslovce za opstanak. Eurokaz ima nešto od zmijske prirode. Ostavlja svoju kožu i ide dalje. Od te kože živi industrija, ta je koža pokreće. Eurokaz mora biti u svom odmaknutom vremenu, ali i vrijeme koje za njim ostaje postaje hrabrije, djelatnije, manje rezignirano. Danas je ADU neusporedivo bliži Eurokazu nego nekad. Ali produkcijski zaostaci hrvatske kazališne zbilje i dalje su veliki. Ne uživam kad vidim da mlade generacije parazitiraju na dosezima prvih Eurokaza, želim da one budu ispred njegovog programa. I zato Eurokaz kao festival želi nestati da bi radio na i s produkcijom pameti svoje i hrvatske kazališne budućnosti