Kritika filozofije i političke ekonomije

Točno 20 godina od smrti jugoslavenskog filozofa Gaje Petrovića (Karlovac 1927. – Zagreb 1993.), “Aktiv”, prilog “Novosti” za teoriju prakse, Srpsko narodno vijeće i Vijeće srpske nacionalne manjine Grada Zagreba organizirali su u Zagrebu 13. lipnja simpozij naslovljen “Gajo Petrović: Kritika filozofije i kritika političke ekonomije”.

U ime organizatora, uvodničar Srećko Pulig podsjetio je ukratko na impresivnu Petrovićevu biografiju i bibliografiju – neraskidivo vezane uz izlaženje časopisa “Praxis” i održavanje Korčulanske ljetne škole (od 1964. do 1974.) – te na ostale sudionike tih povijesnih događaja, kao i na različite sudbine učenika, nastavljača i osporavatelja ove nikada jedinstvene, a ipak prepoznatljive grupe nazvane praksisovcima.

Za uvodno smještanje cijeloga skupa u kontekst ponovnog promišljanja našeg lijevog i marksističkog naslijeđa – što je konstanta u radu “Aktiva” – Pulig se poslužio analizom Petrovićeva teksta “Jugoslavenska kultura”, originalno objavljenog u jugoslavenskom izdanju “Praxisa” br. 3 iz 1965. U tom tekstu jasno se daje do znanja tko je subjekt ove nove kulture, u socijalizmu kao društvenom procesu, koji se ne može dijeliti na kulturni i nekulturni. Taj subjekt su jugoslavenski socijalisti i marksisti, koji u dijalektici kontinuiteta i novoga, naslijeđenog i naslućenog, razvijaju složene odnose između nacionalnog, internacionalnog i nadnacionalnog. Petrović zaključuje kako su sve te kulture dostojne svoga imena u mjeri u kojoj, na svakoj od razina, posjeduju i onu nadnacionalnu, općeljudsku dimenziju, a to za jugoslavenske kulture znači izlazak na međunarodni plan. Za nas danas, zaključuje Pulig, to znači da je pitanje spada li Petrović u hrvatsku kulturu, kulturu Srba u Hrvatskoj ili neku treću, navodno bivšu kulturu, puko akademsko, ako ga sve te kulture ne žele. I obrnuto: Petrović danas pripada svima onima koji, zajedno s njime, žele kritički propitivati fenomene našega vremena, u najboljoj maniri novije izreke koja se prakticirala već u Korčulanskoj školi, da tko je ovdje, taj je odavde.

Božidar Jakšić, umirovljeni znanstveni savjetnik Instituta za filozofiju i društvenu teoriju iz Beograda, autor knjige “Praxis – mišljenje kao diverzija” (Službeni glasnik, 2012.), koju će “Aktiv” opširnije predstaviti u nekoj od sljedećih prilika, govorio je o tome kako danas treba shvatiti onodobnu ideju o kritici svega postojećeg i koji je njezin potencijal u suočavanjima s izazovima današnje krize suvremenog svijeta. Što to znači kada je predmet kritike – pozitivistima svih vrsta nezamislivo – sve postojeće, u aktu usmjerenom na revolucionarno, a to znači i stvaralačko, djelo? Je li to, uz kritiku filozofije i kritiku političke ekonomije, sažete u još jedan izraz – dijalektika oslobođenja – i vrijeme kraja filozofije? Ili se, za Petrovića, revolucija ne može ni misliti mimo filozofije? Ne treba zaboraviti da je jedna od linija političkog osporavanja Petrovićevog djela i orijentacije časopisa “Praxis” u cjelini (Vladimir Bakarić, Savka Dabčević) bila usmjerena na povijesnu nepotrebnost daljeg ustrajavanja na bespoštednoj kritici. Sada kada imamo socijalizam. Danas tu treba dodati: sada kada smo “normalizirani” tzv. euroatlantskim integracijama.

Mlađi autor Gracijano Kalebić iz Splita, koji je nedavno doktorirao na temu Petrovićeve filozofije a bavi se antikapitalističkim i demokratskim studijima, naglasio je poveznicu između tadašnjeg i današnjeg vremena. Nju čine i dalje nerazriješeni bitni problemi epohe, koji su dijelom u nas već bili sagledani 1960-ih i 1970-ih. Kada govori o nosiocima revolucionarne promjene, povezano s promjenama u mišljenju, Petrović ne govori o potrebi za izvrsnošću visokoobrazovanih, nego o tome kako je svaki čovjek, i kada nije intelektualac, potencijalno mislilac. O tome treba voditi računa kada danas pokušavamo reaktualizirati lijeve ideje i uz pomoć kritike kao metode stvarati misao revolucije kao uvjet za postojanje smislenoga društveno-stvaralačkog aktivizma, onkraj praznog prakticizma većine aktivnosti današnjega civilnog društva.

Nakon diskusije kvalificirane publike s dopodnevnim izlagačima, popodnevni dio simpozija započeo je predstavljanjem zbornika “Praxis: Društvena kritika i humanistički socijalizam”, koji je objavljen u izdanju Zaklade Rosa Luxemburg (ZRL) i njihove regionalne kancelarije za jugoistočnu Evropu u Beogradu. O tome kako je Zaklada došla na ideju da 2011. na Korčuli, kao “mjestu nastanka i razvoja najvažnije struje u jugoslavenskoj i hrvatskoj filozofiji”, organizira međunarodnu konferenciju u cjelini posvećenu Praxisu, kao i popratnu izložbu o historijatu grupe, govorio je doktorand povijesti Krunoslav Stojaković, inače s Borisom Kanzleiterom iz ZRL-a koautor više radova na temu našeg lijevog, posebno studentskog pokreta. Zatim je Dragomir Olujić Oluja – slobodni novinar i lijevi politički aktivist, šezdesetosmaška legenda i jugofuturist iz Beograda, također urednik zbornika – objasnio svoje kriterije pri sastavljanju ovoga suočenja s “prošlošću u nastupanju”. Zbornik su podijelili u tri cjeline: jednu čine refleksije i pozicije sudionika samih događaja, drugu smještanje u kontekst tadašnje filozofije, politike i kulture, a zaključni je dio posvećen “Praxisu u svijetu i svijetu u Praxisu”, tj. međunarodnoj recepciji tog pokreta. U zborniku je, pod naslovom “Arheologija budućnosti”, tematizirana i građa o Praxisu, koju Korčulanin Ante Lešaja (inače autor knjige u izdanju SNV-a o uništavanju knjiga u Tuđmanovoj Hrvatskoj) godinama skuplja i arhivira u svome domu.

Popodnevna, završna sesija simpozija započela je drugim uvodom Puliga, koji je sada problematizirao Petrovićev tekst predgovora Marxovu djelu, izišlom u njegovom izboru pod nazivom “Temelji slobode”. U tekstu “Smisao i značenje Marxovih Grundrissa” sažima se Petrovićevo shvaćanje Marxa kao cjelovite autorske ličnosti, čije je svako djelo posebno, ali i čiji opus čini neraskidivu cjelinu, bez podjela na “mladog” i “starog”, Marxa znanstvenika i Marxa filozofa itd. Što se tiče odnosa između kritike filozofije i kritike političke ekonomije, Petrović je mišljenja da glavna meta Marxove kritike nije politička ekonomija kao znanost, već je to ekonomska zbilja samootuđenog društva, koju ta politička ekonomija više ili manje adekvatno izražava.

Nastavljajući se na neke od prošlih sukoba filozofa i ekonomista u nas, primjerice prilikom svojedobnog izlaska knjige Adolfa Dragičevića “Osnove političke ekonomije” i reakcija filozofa i sociologa praksisova kruga na nju, Mislav Žitko, mladi asistent na Odsjeku filozofije Filozofskog fakulteta u Zagrebu, stao je, usprkos rezervi koje ima spram Dragičevića, na stranu ne samo naših političkih ekonomista. On je kritizirao Praxis s obzirom na njegovo nekritičko pozicioniranje u akademskom polju, te s time povezano skolastičko zaleđe. Razvijati marksističku teoriju bez inzistiranja na radnoj teoriji vrijednosti može završiti samo u manjku i na strani filozofije, kao povratku na klasična metafizička pitanja o biti čovjeka i biti povijesti. Takva radikalna kritika, primijenjena na one koji su radikalnu kritiku svega postojećeg i sami zazivali, izazvala je burnu raspravu među sudionicima i publikom, koja se ovim simpozijem nije iscrpila.

Na kraju je poznati slovenski sociolog Rastko Močnik tematizirao kritiku nacionalizma, u “Praxisu” izvršenu još 1971. Najširi problem tadašnjeg društva smjestio je u okvir između revolucije i stabilizacije, što je opet aktualno. Kako je tadašnji republički etatizam, a današnje “samostalne i suverene” države, pojeo problematiku klasnih sukoba u našem društvu, pitanje je na koje i danas moramo pronaći odgovor želimo li se uopće povijesno subjektivirati.