Murat Ertel: Saz je instrument pobune

O Balkanu kao poveznici naših društava, o modernoj Turskoj i glazbi kao instrumentu pobune razgovarali smo sa Muratom Ertelom, liderom istanbulskog benda Baba Zula, koji je u Beogradu svirao na festivalu Todo Mundo. Ertel se ne smatra potomkom Otomana, već šamanom.

 Kako se spuštamo južnije od Njemačke, tako se pomiče i granica Balkana. Šta je za vas Balkan i gdje on počinje?

Da, to je zanimljivo. U Njemačkoj mi kažu da Balkan počinje u Austriji, u Austriji kažu da je od Slovenije… Prema teoriji, Balkan na turskom znači krv i med. To je zanimljivo i zaista je tako. Često je život na Balkanu težak, ali je i vrlo sladak. Kulturološki smo svi povezani, ne samo zbog Otomanskog Carstva. Naravno, to ne treba umanjiti jer je Balkan stotinama godina bio pod njihovim uticajem, ali glazba i kultura bile su povezane i prije toga, tokom paganskih vremena. Podijelili su nas jezikom i religijom, i ta mi se podjela ne sviđa. Mislim da glazba ujedinjuje Balkan – upravo to i radimo.

 U filmu Adele Peeve “Čija je ovo pjesma” vidjeli smo suprotno. Tamo je muzika, odnosno jedna pjesma, pokazala koliko je Balkan razjedinjen.

Jezik nas razjedinjuje, a ne glazba. Glazba bi trebala ujediniti ljude i sa njom možemo samo da rušimo barijere koje su nam postavili jezikom.

 Gitara koja ubija fašiste

 Da li mislite da su Otomani pogriješili jer Balkanu nisu nametnuli svoj jezik, kao što su recimo Britanci činili u svojim kolonijama? Možda bismo se tako bolje razumjeli?

Možda, ali mislim da su Otomani bili bolji. Ne volim kolonizatore i jedino zašto mislim da su bili bolji jeste to što su dozvoljavali ljudima da žive na svoj način. Bili su tolerantniji i kada je religija u pitanju. Nakon što bi asimilirali pripadnike drugih naroda, recimo Srbe, ti su ljudi mogli biti i sultani. Englezi tako nešto nisu dopuštali, posebno ne Indijcima. Normalno je da su se narodi bunili. To je radio i turski narod.

 Zanimljivo je da je u toj pobuni saz, koji i vi svirate, imao značajnu ulogu. Bio je čak i zabranjivan?

Zašto je afroamerička muzika tako snažna? Zato što ljudi koje su doveli u Ameriku nisu imali ništa osim glazbe. Izgubili su sve i ono što im je ostalo moralo je biti snažno. Slično je sa sazom koji je vrlo važan za tursku kulturu. To je instrument stariji od Otomanskog Carstva, stariji je i od islama, pa čak i od turskog naroda, i vrlo je povezan sa turskom tradicijom. To je instrument pobunjenika i onih koji su pričali priče. Najstarije priče ispričali su ljudi koji su svirali saz i uz njih povijest nije mogla da se izbriše, što su Otomani pokušavali. Ti su ljudi bili šamani. Taj instrument pripada njima. A zbog religijskih problema morali su mijenjati ime instrumenta, jer je smatran opasnim i jer je turski narod povezivao sa njegovom prošlošću.

 Pričate o instrumentu kao o nekoj vrsti oružja?

Znate kako je zvučala akustična gitara Woodyja Guthrieja? Ona je ubijala fašiste.

 Vama saz služi gotovo kao gitara Guthrieju ili saz šamanima. Pojedine pjesme čak su zabranjivane na turskim radio-stanicama?

Ne postoji sloboda izražavanja i to se dešava već mnogo stoljeća. Inspirisan sam starim turskim pjesnicima. Njih su ubijali, jednoga su čak živog odrali. Pokušali su zabraniti ljude koji ih kritiziraju i to se nastavilo i danas. Turski novinari i studenti u zatvoru su samo zato jer žele izraziti svoje misli. Neki su studenti samo željeli besplatno obrazovanje i zbog prosvjeda završili u zatvoru. Najgore je što su zadržani u zatvorima dok suđenje još traje, a to zna trajati godinama. Ovo su opasna vremena jer mogu da ti urade što god žele, kreirajući lažne dokaze.

 To je druga strana moderne Turske o kojoj se ne priča mnogo. Rijetki su ljudi poput Orhana Pamuka ili Elif Shafak koja je zbog pisanja o genocidu nad Armenima završila na sudu. Osjećate li se slobodnim u današnjoj Turskoj?

Ne. Zaista mislim da smo u velikoj opasnosti i da nam se sutra može desiti nešto nepoželjno.

 Na strani koja ujedinjuje ljude

 Kako se boriti protiv toga?

Treba biti oprezan. Naše pjesme nisu toliko direktne. Indirektno se suočavamo sa problemima, pa sve zavisi od onoga tko sluša. Naše pjesme zahtijevaju da slušatelji budu aktivni, jer moraju interpretirati riječi.

 Da li je to razlog što pjevate uglavnom na turskom?

Pjevamo na turskom jer nam je to materinji jezik, ali neke dijelove pjesama pjevamo i na engleskom. Ponekad koristimo neke riječi iz drugih kultura. Kao što sam rekao, jezik je barijera i pokušavamo da je razbijemo koristeći druge jezike.

 Kada govorimo o barijerama, jedna je sigurno pala nakon dukumentarca Fatiha Akina “Crossing the Bridges” u kojem je predstavljena istanbulska glazbena scena. Koliko vam je taj film pomogao?

Sada nas prepoznaju širom svijeta, posebno u Japanu. Slično je i sa gradom Istanbulom.

 Niste prvi put u Beogradu. Ne znamo koliko ste svjesni da su Turci ovdje često shvaćeni kao arhineprijatelji. Osjećate li se ipak ovdje više kao kod kuće nego recimo u Francuskoj?

To pitanje sa arhineprijateljem je u podsvijesti i teško je to izbaciti. U Beograd sam dolazio i kao mali i dobro se osjećam, ali nekada se osjećam ugroženim, kao Turčin, posebno zato što se zovem Murat.

 Nećemo o tome ovom prilikom…

Da, ali istina je. Puno puta sam osjetio to, ali mi je ujedno vrlo prijatno, poznato mi je. Slično je i u Turskoj. Ljudi koji dolaze sa Balkana mogu se puno bolje razumjeti, čak i ako su neprijatelji.

 Taj nam je osjećaj vrlo poznat.

Da, i on je važan. Imamo dvije strane i uvijek moramo birati. Ja uvijek izaberem onu koja ujedinjuje ljude.