Nađeno negdje

Danijel Dragojević, Negdje (Fraktura, Zaprešić, 2013)

Osam godina nakon relativno opsežnog “Žamora” (2005), što u posljednjih tridesetak godina i jest otprilike prosječna perioda pojavljivanja njegovih pjesničkih knjiga, Danijel Dragojević napokon se javio novim naslovom. Kažem napokon ne tek da naglasim da nas je bilo dosta koji su ovu knjigu s nestrpljenjem iščekivali ili jer pokušavam iz pjesnika brže, na prepad iscijediti pjesme (što bi ionako teško bilo moguće), već stoga što je onima koji rijetka pjesnikova pojavljivanja u periodici prate odavno bilo poznato da korčulanski meštar ni približno nije okačio pero o klin; da je u tih osam godina itekako mnogo, pa i raznovrsno pisao, tek se iz nekog razloga, čini se, gotovo skanjivao izići s knjigom. Kontroverze koje već poslovično prate objave njegovih knjiga spadaju mahom u domenu biografizma i sociologije književnosti, i osim što podižu nešto rekla-kazala prašine u ionako sve rjeđim i malobrojnijim za to zainteresiranim kružocima te raspiruju mit o Dragojeviću kao svojevrsnom svojevoljnom izopćeniku, zapravo nisu vrijedne pažnje. Važno je ovo što upravo držim u rukama: elegantna, minimalistički opremljena knjiga tihog, otvorenog naslova; tih tvrdo uvezanih, u pet ciklusa raspoređenih devedesetak pjesama.

I, što to žamori od negdje, iz negdje, iz toga jezika? Iako u principu proizvoljan, kao i velika većina naslova pjesama i ciklusa, vrlo lakonski, stiješnjen u jednoj riječi koja je i sama na neki način semantičko siroče, označava bijeg od određenosti i nemoć pred njom, pa i nesigurnost pred navodno opipljivim i egzaktnim, naslov već vrlo dobro reprezentira dominantni ton knjige, njenu samo naizgled paradoksalnu ukotvljenost između, kako sugerira sjajna pjesma “Amebe”, negdje daleko, negdje najdalje, negdje bilo gdje, negdje nigdje. Ta je neodređenost, neuhvatljivost i nesvodivost koja stoji u samim temeljima jezika i estetskoga iskustva njezina prazna tematska jezgra, koštica oko koje su sazreli plodovi pjesma, i koji tu košticu svojim mesom sad hrane, tjeraju je da raste, preispituje se, nadjeva si različita imena i načine te time postaje iz pjesme u pjesmu drukčija, iako supstancijalno ne varira mnogo. Čitava se ta knjiga odvija u nekom između, u međuprostoru – između mora i otoka, Boga i straha, čitavog svijeta i apsolutne praznine koja se krije u prozoru. Možda bolje: to između ona, u stalnoj ali obazrivoj mijeni, svakim svojim stihom ispisuje, fingira njegov volumen.

Ne unosi ova zbirka uglavnom kraćih pjesama, u stihu ili proznome slogu i tek iznimne strofike (za razliku od, na primjer, “Kornjače” ili “Zvjezdarnice” zaista je u pitanju prije zbirka nego knjiga, rezultat duže akumulacije i tek jedne od mogućih selekcija građe) ni na tematskoj-motivskoj ni na razini formalnih postupaka ništa pretjerano novo u Dragojevićev davno skiciran pjesnički obzor – kako na jednom mjestu izriče protagonist: ja sam ni više ni manje. No to je ni više ni manje još jedna, siguran sam nipošto posljednja, sjajna i vrijedna kockica u mozaiku, ako hoćete freski koju čine pjesničke knjige za mene bez konkurencije najznačajnijeg našeg živoga pjesnika. Ne samo živućeg – živog u svakom smislu. Iako je njegov zarazni vitalizam ovdje poškropljen molovima, veselo je kao u slikovnici u kojoj bi svi jeli, / glasali se, pjevali i imali mlade i dok dolazi noć, ili kako se to već zove, taj je život u ovoj knjizi, pjesnički i kako hoćete, neporeciv.