Neobavezni smijeh i stvarne suze

Dani satire u Zagrebu pokazali su nam ove godine svoje krajnje čudnovato lice: gledali smo mračne predstave koje sa satirom imaju malo veze, komedije lakog humora o svemu i svačemu, pa onda opet drame koje zadiru u teške društvene probleme. Teško da bi se “Čudo u Poskokovoj Dragi” Ante Tomića na bilo koji način moglo povezati s “Finim mrtvim djevojkama” ili da bi predstava “25.671” Olivera Frljića o “izbrisanima”, koja teško optužuje Sloveniju za rasizam, mogla imati ikakve veze s onom “Muškarci su s Marsa, žene su s Venere”. Bilo je i predstava koje su htjele biti satire ali to nisu: Kerempuhova bljedunjava “Svećenikova djeca”, Exitova parada jeftinog humora “Sutra (ni)je novi dan” ili pretenciozno i promašeno “Sumnjivo lice” Jugoslovenskoga dramskog pozorišta iz Beograda. Usput rečeno, beogradska predstava jedina je bila rasprodana mjesec dana prije početka festivala, uspostavivši tako tvarni satirički moment kojeg Kerempuhovi organizatori uopće nisu bili svjesni – na nju je pohrlilo puno pripadnika ovdašnje srpske zajednice, ali i puno onih koji, sudeći po aktualnim istraživanjima, s njom ne žele imati nikakve veze; ta potpuno shizofrena razdioba ljubavi i mržnje na ovim prostorima još nije zaslužila da bude ozbiljno ironizirana u teatru…

Osim ingenioznog Frljića, čije predstave ne mogu biti satira čak ni u najširem poimanju društvenog izrugivanja, jedina zaista iznimna predstava bila je “Tartuffe” Zagrebačkoga kazališta mladih u režiji Jerneja Lorencija, koja doista zaslužuje da bude nazvana punokrvnom satirom. Zašto kod nas nema u dovoljnoj mjeri istinske satire? Društveno gledano, satira ili “književni oblik u kojem se kritički ismijava pojedinca, skupinu, državu ili vlast” najbolje uspijeva u društvima u kojima je nivo slobode obilato prostran; tako oni na koje se satira odnosi taj udarac mogu ili moraju stoički podnijeti, a kazališta koja se satirom bave ne moraju lupati glavu zbog mogućih otkaza ili rezanja dotacija. Primjerice, bilo je već puno satira, krajnje otrovnih, na račun engleske kraljice, Georgea Busha, Reagana, Berlusconija i mnogih drugih, a da oni, jer tako nalažu društvene norme, ni prstom nisu mrdnuli da ih spriječe. Pokušajte u Zagrebu zamisliti javno dotirano kazalište koje bi napravilo “veseli igrokaz” o gradonačelniku Milanu Bandiću ili crnu komediju o građevinskoj i nogometnoj mafiji, korupciji u zdravstvu ili Crkvi i hrvatstvu, sa stvarnim imenima i prezimenima… Svi znamo da bi takvi pokušaji teško prošli, “zato što nije pogodan društveni trenutak” i da bi već u startu bili zadavljeni u uskim hodnicima kazališnih uprava, sa stotinama nevidljivih kapilara povezanih s onima na vrhu…

Druga važna činjenica koja ukazuje na deficit stvarne satire u našem društvu jest to što je ono već odavno prešlo crtu preko koje satira kao “kritičko ismijavanje” više ne djeluje. Kako satirički govoriti o ratnim zločinima, etničkom čišćenju i mržnji na nacionalnoj i drugoj osnovi? O privatizaciji u Hrvatskoj, koja je vjerojatno uništila isto toliko ljudskih sudbina kao i protekli ratovi? Upravo odlične predstave Olivera Frljića, tako nezgrapno ugurane u ovaj festival, govore da ako danas želite “kritički ismijavati pojedinca, skupinu, državu ili vlast”, onda morate raditi crnu tragediju i zaboraviti na puna pluća neobaveznog smijeha, kakav već godinama treniraju Dani satire.