Pasoš za stvarni život

Belmina Ibrišević imala je dvostruku nesreću: da se rodi nakon 12. februara ove godine i da teško oboli. Toliko da joj u Bosni pomoći nema. Njen život ovisi o ljekarima u Njemačkoj, a da bi do Njemačke došla, treba joj pasoš. E da bi dobila pasoš, treba joj jedinstveni matični broj. Tih brojeva od dvanaestog februara i odluke Ustavnog suda o usklađivanju zakona o izdavanju JMBG-a sa Ustavom, tako nekako, nema ni za jedno novorođeno dijete u Bosni i Hercegovini. Da budemo precizni: ni za jedno rođeno izvan Republike Srpske i Kantona Sarajevo, gdje se izdaju privremeni matični brojevi. Belmina je, na svoju žalost, rođena u Federaciji, ali u drugom, “krivom” kantonu, onom tuzlanskom.

Mogla je to, malo je falilo, biti još jedna novinska priča u kojoj naša, bosanskohercegovačka nesreća, ima ime, prezime i slatko lice. Takvih je, uostalom, po novinama i televiziji bilo na desetine, ako ne i stotine. No onda je proradio Facebook: poruka, status, ideja, akcija i odjednom je nekoliko stotina građana zapriječilo izlaze iz zgrade zajedničkih institucija na Marindvoru, ostavivši u njoj ministre, zastupnike državnog parlamenta, strane bankare, službenike… Sa jednim jedinim zahtjevom: hitno usvojiti zakon o jedinstvenim matičnim brojevima i omogućiti Belmini da dobije pasoš. Uskoro su dobili podršku, ne masovnu, ali podršku, jednako iz Zenice kao i iz Banja Luke.

Nisu to, kada se sve sabere, uopće bili veliki prosvjedi, ali bili su važniji nego dosadašnji. Ljutiti građani, naime, nisu tražili takvo i takvo rješenje, nisu branili poziciju svojih naroda i entiteta, glasno uzvikivali ono što njihovi izabrani predstavnici govore na pres konferencijama… Sasvim suprotno: nekoliko stotina ljudi tražilo je da se problem riješi onako kako se u normalnim, uređenim i uljuđenim društvima problemi rješavaju. Dakle, dogovorom onih čiji je posao da donose političke odluke.

“Od inicijalnih sedam građana, koji su ovo pokrenuli, sve do jednom je potpuno svejedno hoće li se ti brojevi dodjeljivati na državnom, entitetskom, distriktnom, kantonalnom, općinskom, mjesnozajedničkom ili kućnosavjetnom nivou. Kasnije su se pojavile grupe, koje su davale izjave za medije, da je jedino prihvatljivo da sve bude na državnom nivou. To nismo mi. Mi samo hoćemo JMBG za djecu. Hoćemo elementarna ljudska prava i elementarne usluge države koju plaćamo. Kako, ne tiče nas se”, napisao je u svom dnevniku objavljenom na portalu Radio Sarajeva jedan od organizatora građanske bune, Zoran Ivančić.

Činjenica da nekoliko stotina ljudi ne pokazuje ni minimum razumijevanja za famozni komplicirani politički sistem, da ih, jednostavno, boli neka stvar za nepomirljive pozicije entitetskih predstavnika i da im se živo jebe za način na koji će biti iznađeno konkretno rješenje za isti takav problem, odnosno da im ne pada na pamet izigravati stranačke odrede i boriti se za bilo koju od profesionalno zavađenih strana, izazvala je zajedničku zbunjenost onih kojima je u opisu posla da zakone donose. Tako su predstavnici Republike Srpske poručili da je “talačka kriza” na Marindvoru usmjerena protiv, normalno, Republike Srpske koja bi, ako bi se usvojili prijedlozi bošnjačkih predstavnika, gubitkom mogućnosti da dijeli matične brojeve izgubila dio svojih nadležnosti. Onih koje do februara svakako nije imala. Sa druge srane nišana, u Sarajevu, poručili su da, kao, podržavaju pravo građana na iskazivanje nezadovoljstva, ali dodali da se izjednačavanjem entitetskih granica sa granicama područja za izdavanje matičnih brojeva slabi uloga države kao takve. Vjekoslav Bevanda, predsjednik Vijeća ministara i predstavnik HDZ-a, na kraju je ponudio rješenje. Ono privremeno: Belmina je dobila matični broj i pasoš, a što se sistemskog rješenja tiče, ono će malo sačekati. Sto, dvjesto godina. Dan-dva manje ili više.

U Bosni i Hercegovini polako dolazi do zamora ljudskog materijala. Dvadesetak godina od početka rata i deceniju i pol od njegovog završetka, nekoliko stotina ljudi je zatražilo da vlasti te zemlje – rade svoj posao. Ne, dakle, da insistiraju na ostvarivanju ratnih ciljeva drugim metodama, da slabe entitete, a jačaju državu i obratno, već da se, jednostavno, bave onim što politika jeste: kreiranjem zakona koji će se provoditi na korist građana. Malobrojni demonstranti – nije, kako je rekao Ivančić, na tim prvim protestima i blokadi parlamentaraca bilo ni jedan posto građana Sarajeva – pokazali su kako, što zvuči čudno koliko i važno, priznaju vlastitu državu: nakaradno skrojenu, užasno kompliciranu, sa glomaznim i jednako nefunkcionalnim administrativnim aparatom. No oni, od takve države kakvu već imaju, traže da im ne skače na nos, već da ih servisira. Kako? Ne tiče ih se.

Borba za Belminino pravo da, prvo, bude upisana u knjigu rođenih, pa da dobije matični broj i ode na liječenje sa neizvjesnim ishodom, zapravo je borba protiv koncepta vladavine u kojem za sve neučinjeno postoji stotinu opravdanja objedinjenih u famoznom Dejtonskom sporazumu. Također, sukob je to sa sistemom u kojem se politička pozicija gradi kritikom istog tog sporazuma, da bi, nakon akumulacije moći, on postao izgovor za neefikasnost. U prijevodu: svašta bismo mi, ali oni drugi neće, a to im omogućava Dayton. I tako puta tri.

Sarajevski ustanak važan je iz najmanje dva razloga. Belmina je dobila šansu da se bori za život, a političke elite do sada najglasniju poruku biračkog tijela – njegovog malobrojnog, ali aktivnog dijela – da su priznali BiH takvu kakva već jeste i da sada od nje traže da bude servis elementarnih građanskih potreba. Na bilo koji način. Važno je samo da radi.

Historijski događaji na dnevnoj bazi, eto, doveli su do zasićenja građana Bosne i Hercegovine historijom. Rezultat su pobune sa obje strane entitetske linije, u kojima roditelji traže da im djeca imaju matične brojeve, a studenti u Banja Luci studentski dom. I ma kako ti zahtjevi zvučali, a u 21. stoljeću zvuče kao vijesti iz nesvijesti, oni su korak jedne nesretne zemlje u stvarni život. Mali, ali bitan korak. Prvi na putu iz rata vođenog mirnodopskim sredstvima.