Pobjeda na domaćem terenu

Zemljama koje potresaju masovni prosvjedi prošlog se tjedna pridružio Brazil. Tamo je neposredni povod, poskupljenje javnog prijevoza, bio na prvi pogled u još većoj disproporciji s masovnošću prosvjeda nego, primjerice, u Turskoj, gdje su ljudi izašli na ulice zbog rušenja parka u centru Istanbula. Kao i u Turskoj, povod je bio tek okidač za iskazivanje šireg nezadovoljstva mahom pripadnika srednje, obrazovane klase, no tu ujedno i završavaju sličnosti turskih i brazilskih prosvjeda.

U gradu Porto Alegre demonstracije zbog stanja u javnom prijevozu organizirao je Pokret za slobodno kretanje mjesecima ranije, no u njima je sudjelovalo tek po nekoliko stotina ljudi. Šestog dana lipnja one su se, međutim, proširile i drugim gradovima, no prosvjednici se više nisu bunili samo protiv poskupljenja, nego zbog lošeg stanja javnih usluga, poput zdravstva, školstva i infrastrukture, visokih troškova života i političke korupcije. Dogodilo se i nešto što je samo par tjedana ranije izgledalo nezamislivo: Brazilci su protestirali i protiv činjenice da će se u njihovoj zemlji iduće godine održati Svjetsko nogometno prvenstvo, a dvije godine kasnije i Olimpijske igre.

Kada su prosvjedi zahvatili desetke gradova policija je reagirala brutalno, napadajući sudionike suzavcem, vodenim topovima i gumenim mecima. Ozlijeđene su stotine prosvjednika, četvero je ljudi umrlo, a ciljano su, zbog načina izvještavanja o prosvjedima, napadani novinari najveće privatne televizije Rede Globo. Policijska reakcija imala je suprotan učinak, pa su se sutradan prosvjednici već brojili u stotinama tisuća, a prošlog četvrtka na ulicama 80 gradova bilo je više od milijun ljudi. Upadali su u gradonačelničke urede, gradska vijeća i zgradu kongresa, a neki su dužnosnici satima bili zatočeni u svojim kancelarijama. Razbijani su prozori i blokirane ceste koje vode prema stadionima gdje su se održavale utakmice predigre Svjetskom prvenstvu – Kupa konfederacije, pa je prilaze branila vojska. Prosvjednici su poručivali da im “ne trebaju stadioni, već bolnice”, da žele “škole po FIFA-inim standardima”, da ih ne predstavlja nijedna stranka i da bi Brazil trebao prestati biti “kolonija”.

Čak tjedan dana nitko iz vlade nije reagirao, no kada se konačno oglasila, brazilska predsjednica Dilma Rousseff rekla je da se ti “glasovi, koji nadilaze tradicionalne mehanizme i političke stranke, trebaju čuti”, te da je “veličina demonstracija dokaz energije brazilske demokracije”. Njezin pomoćnik Gilberto Carvalho rekao je, pak, da bi bilo “pretenciozno misliti da vlada zna što se događa”, te da ona mora biti “svjesna kompleksnosti tih pojava”. Gradske vlasti São Paula i Rio de Janeira odmah su najavile da poskupljenja prijevoza neće biti, no demonstracije su se nastavile i danima nakon toga.

Bili su to najveći brazilski prosvjedi nakon onih 1992. godine, kada je zbog korupcije smijenjen tadašnji predsjednik Fernando Collor de Mello, a istraživanja su pokazala da ih je podržavalo čak 80 posto građana. Prema institutu Datafolha, prosvjednici su prosječno stari između 26 i 35 godina, 80 posto ih je događaje pratilo preko društvenih mreža, a u odnosu na prosjek zemlje, triput više ih ima visoko obrazovanje. No prosvjedi nisu bili usmjereni protiv konkretnih političara, dapače, predsjednicu Rousseff i njezinu Radničku partiju i dalje podržava više od polovice ispitanih u recentnim anketama. Također za razliku od europskih i arapskih prosvjeda, u Brazilu nema velike nezaposlenosti među mladima, a zemlja već godinama doživljava ekonomski i politički procvat.

Štoviše, Brazil je tijekom posljednjih 20-ak godina, a naročito za vrijeme dva mandata bivšeg predsjednika Luiza Inácija Lule da Silve, karizmatičnog sindikalnog vođe i Rousseffinog mentora, iskusio izniman ekonomski rast, financijsku stabilnost i socijalne programe koji su iz siromaštva izvukli 17 posto od 200 milijuna građana.

Prema podacima Federalnog instituta za ekonomska istraživanja, koje u svojim tekstovima spominje Arthur Ituassu, politolog s Katoličkog sveučilišta u Rio de Janeiru, od 1995. do 2008. godine iz kategorije siromaštva izašlo je 12,8 milijuna ljudi, a iz bijede 13 milijuna, pri čemu je siromaštvo definirano po mjesečnom prihodu manjem od 140 američkih dolara, a bijeda po prihodu manjem od 70 dolara. Gini koeficijent ekonomske nejednakosti pao je s 0,64 na 0,54, a tadašnje projekcije bile su da će bijeda do 2016. biti u potpunosti iskorijenjena, dok će siromaštvo biti smanjeno na četiri posto.

Ekonomske reforme započeo je još ranih 1990-ih Fernando Henrique Cardoso, tadašnji ministar financija, a kasnije i predsjednik, svojim planom kojim je zaustavljena galopirajuća inflacija naslijeđena iz vremena vojne diktature koja je trajala od 1964. do 1985. Lula je početkom 2000-ih uveo uspješne socijalne programe za siromašne obitelji, no Brazilci su to platili ogromnim porezima, a zbog tako golemog broja siromašnih patili su svi ostali razvojni projekti.

Unatoč globalnoj krizi koja je njegov ekonomski rast skresala na 0,9 posto prošle godine, Brazil je danas osmi međi ekonomijama svijeta s proračunskim i trgovinskim suficitom, malim javnim dugom i nezaposlenošću od samo 6,6 posto. No boljka je visoka inflacija od 5,5 posto, siva ekonomija koja se procjenjuje na 40 posto BDP-a, ali i još uvijek velika ekonomska nejednakost koja, unatoč svim programima, Brazil svrstava na 17. mjesto u svijetu.

Tamošnje vlade nisu uspjele riješiti ni endemske probleme loše infrastrukture, javnih usluga, kriminala i korupcije. Ituassu, primjerice, navodi da je, zahvaljujući subvencijama koje država daje automobilskoj industriji, na ulice São Paula od 2002. došlo novih 2,6 milijuna automobila i drugih vozila, što nije bilo popraćeno poboljšanjem infrastrukture, zbog čega se kretanje gradom za većinu ljudi pretvara u “svakodnevnu dramu” na koju se gubi i po četiri sata dnevno.

S druge strane, na krilima ekonomskog razvoja i poboljšanja pristupa obrazovanju koji su srednju klasu povećali za 40 milijuna ljudi, narasla su i očekivanja građana, a povećala se i njihova netolerancija na pojave koje im zagorčavaju život. Zbivanja oko Svjetskog nogometnog prvenstva, čini se, to su nezadovoljstvo sublimirala, jer su stvorila opreku u kojoj se ogleda zapuštenost javnih usluga s jedne strane, a s druge enormni stadionski projekti okaljani korupcijskim pogodbama i lošom izvedbom, a plaćeni visokim porezima.

Kada je 2007. godine Brazil određen za domaćina prvenstva, građanima su obećani novi autoput te nova laka i podzemna željeznica, no ništa od toga nije napravljeno. Te godine ulaganje u prvenstvo procijenjeno je na 2,7 milijardi dolara, da bi se sada popelo na 15 milijardi. Pri tome su neki objekti ostali nedovršeni, dok se za stadion Engenhão u Rio de Janeiru, koji je izgrađen 2007, ispostavilo da zbog konstrukcijskih pogrešaka mora biti zatvoren. Mediji navode i primjere stadiona u Manausu, najvećem gradu u državi Amazonas, čiji će kapacitet biti 43.000 mjesta, iako posjećenost nogometnih utakmica tamo ne premašuje broj od nekoliko stotina ljudi, ili, pak, Maracane u Riju, za čije je renoviranje predviđeno 500 milijuna dolara, iako je stadion već obnovljen uoči Panameričkih igara 2007. godine.

Osim stadiona, građanima su se zamjerile i same nogometne zvijezde, donedavni neupitni idoli. Kritizirali su Peléa i Ronalda, prvoga jer je prosvjednike pozvao da se “ostave demonstriranja”, a drugoga jer je rekao da se svjetska prvenstva “postižu stadionima, a ne bolnicama”. U Fortalezi, gdje se u vrijeme prosvjeda održavala utakmica s Mexicom, prosvjednici su vikali “Brazil, probudi se, jedan učitelj vrijedi više od Neymara“.

Unatoč neobičnoj činjenici da građani bijes nisu usmjerili prema vladajućoj stranci, iz njihovog ponašanja može se zaključiti da je došlo do svojevrsnog otrježnjenja od očaranosti Radničkom partijom, čiji su vodeći članovi u posljednjih 20-ak godina prevalili put od ikona gerilskog pokreta protiv vojne diktature do uvaljanosti u brojne korupcijske skandale.

Samoj Dilmi Rousseff, bivšoj gerilki koja je u vojnom zatvoru bila i mučena, zamjera se stil karijernog tehnokrata, a u nešto više od dvije godine njezinog mandata, šestero ministara dalo je ostavku zbog optužbi za korupciju. Gradonačelnik São Paula Fernando Haddad, koji je u vrijeme prosvjeda, u Parizu dogovarao još jedan megalomanski projekt za svoj grad, EXPO 2020, preko noći se od potencijalnog Rousseffinog nasljednika pretvorio u omraženu figuru na čijem su uredu kamenjem razbijeni prozori. Kada su prosvjednici blokirali urede visokih dužnosnika nisu to činili bez razloga, već zato što njihove plaće iznose i po 10.000 dolara i zato što, kako kaže Marcos Nobre, profesor filozofije sa Sveučilišta Campinas, “više ne predstavljaju sve progresivne elemente u zemlji, već su i sami postali establishment”.

Ilustrativan je primjer najvećeg brazilskog korupcijskog skandala u koji su upleteni brojni dužnosnici Radničke partije. Oni su prije šest mjeseci osuđeni, zajedno s nekolicinom biznismena, za podmićivanje parlamentarnih zastupnika u zamjenu za njihovu podršku Lulinim ekonomskim reformama. Iz državnih poduzeća izvučeno je 50-ak milijuna dolara koji su prošli kroz marketinšku agenciju Marcosa Valerija de Souze, kasnije osuđenog na 40 godina zatvora, a cijelu je shemu osmislio Lulin šef kabineta, također bivši gerilac José Dirceu. Osuđeno je dvadesetak ljudi, no Lula je nekim čudom ostao neokrznut, dapače, nakon izbijanja skandala 2005. još je jednom dobio izbore. Tvrdio je da za podmićivanje nije znao, a predsjednik Radničke partije optuživao je Vrhovni sud da je reakcionaran i želi uništiti stranku. No činjenica je da nitko od osuđenih još nije završio u zatvoru, a kongres je samo zbog demonstracija odgodio izglasavanje kontroverznog ustavnog amandmana (PEC 37) kojim bi se smanjile istražne ovlasti Državnog odvjetništva, a odluke Vrhovnog suda podvrgnule tome tijelu.

U utorak je, međutim, brazilska predsjednica predložila da se održi referendum o političkoj reformi, a kongres je toga dana, očigledno pod pritiskom demonstracija, glasao protiv PEC-a 37. Demonstracije su rezultirale i čitavim nizom drugih inicijativa, poput 20 milijardi dolara vrijednog projekta javnog prijevoza. Što se pak tiče prijedloga Dilme Rousseff da se održi referendum o političkim reformama, on će se morati nositi s brojnim oponentima koji smatraju da je prijedlog nezakonit, no vlada i prosvjednici odlučni su da se referendum održi.