Rabljena sedmica
Presuda
Vijeće Haškoga suda – s Francuzom Jeanom Claudeom Antonettijem kao predsjedavajućim, te sucima Prangelom iz Mađarske i Trechselom iz Švicarske kao članovima vijeća – proglasilo je krivima šestoricu nekadašnjih visokopozicioniranih funkcionara samoproglašene Hrvatske Republike Herceg Bosne i Hrvatskog vijeća obrane, te je presudilo da su osuđenici bili sudionici udruženog zločinačkog poduhvata na čijem je čelu bio hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. Cilj tog zločinačkog poduhvata, prema prvostupanjskoj haškoj presudi, sastojao se u stvaranju etnički što kompaktnijeg hrvatskog teritorija u Bosni i Hercegovini, e kako bi se takav entitet zatim pripojio Republici Hrvatskoj. Jadranko Prlić, bivši predsjednik Vlade Herceg Bosne, osuđen je na dvadeset i pet godina zatvora, Bruno Stojić, nekoć ministar obrane Herceg Bosne, osuđen je na dvadeset godina robije, Valentinu Ćoriću, ratnom zapovjedniku Vojne policije HVO-a, presuđeno je šesnaest godina, Slobodanu Praljku, bivšem načelniku Glavnog stožera HVO-a, odmjereno je dvadeset godina, kao i Milivoju Petkoviću, još jednom bivšem načelniku Glavnog stožera HVO-a, dok je Berislav Pušić, nekadašnji šef hercegbosanske komisije za zatočene i nestale, osuđen na deset godina zatvora. Tužiteljstvo je, inače, za Prlića, Stojića, Praljka i Petkovića tražilo kazne od četrdeset godina, za Ćorića trideset i pet godina, a za Pušića dvadeset i pet.
Tako, dakle, glasi nepravomoćni epilog najdužeg i najopsežnijeg haškog procesa koji je trajao više od devet godina, a samo je faza glavne rasprave trajala pet godina. Sudsko vijeće, koje je u mnogim od tridesetak točaka optužnice donijelo odluku preglasavanjem, ustanovilo je da su se na prostoru tzv. Herceg Bosne od siječnja 1993. do ožujka 1994. odvijali organizirani zločini HVO-a i HV-a nad bošnjačkim stanovništvom – od ubijanja i zlostavljanja, do zatvaranja u logore i protjerivanja – te je rečenu šestoricu proglasilo odgovornima za zločine protiv čovječnosti te za planiranje i provedbu zločinačkog nauma o proširenju Republike Hrvatske na “hrvatski” teritorij u Bosni i Hercegovini. Mozak ovog plana bio je u Zagrebu – u Predsjedničkim dvorima na Pantovčaku, u Šuškovu Ministarstvu obrane i Bobetkovu Glavnom stožeru – a na terenu su ga, uz jedinice HVO-a, provodile i trupe Hrvatske vojske koje su ilegalno ulazile na teritorij druge države, pa je time ostvaren međunarodni karakter hrvatsko-bošnjačkog rata, ili jednostavnije, Hrvatska je u BiH, u spomenutom razdoblju, vodila agresivni rat. Osim toga, Republika Hrvatska je iz svog državnog proračuna financirala hercegbosanski secesionizam, u potpunosti je kontrolirala sva civilna i vojna imenovanja u Herceg Bosni, te politiku koja je provođena na tom području.
Reakcije hrvatske vlasti i političkog mejnstrima na presudu svode se na izražavanje nade da će u žalbenom postupku biti odbačena barem kvalifikacija o udruženom zločinačkom pothvatu Hrvatske u BiH. O žrtvama sulude i krvave ratne i političke avanture Republike Hrvatske u susjednoj zemlji – koju je, kako je davno napisao Predrag Lucić, Hrvatska prva priznala, a druga napala – nisu kazali ništa.
Vukovar
Potpredsjednik SDSS-a Milorad Pupovac u srijedu je, na konferenciji za novinare u Hrvatskom saboru, oštro prosvjedovao protiv letaka koje u Vukovaru, uoči drugog izbornog kruga, distribuiraju članovi Stožera za obranu hrvatskog Vukovara, inače, HDZ-ove satelitske organizacije. U fašistoidnim lecima birače se poziva da glasaju protiv “dvojezičnosti i drugih srbijanskih nedaća”, te se širi strah među Srbima za koje HDZ-ovci pretpostavljaju da će na izborima birati SDP-ova gradonačelničkog kandidata Željka Sabu. “Zašto ne reagiraju svi koji su zaduženi štititi ustavnost, ili je ponovno došlo vrijeme, kao 90-ih, da se Srbe u Hrvatskoj može nazivati najrazličitijim pogrdnim imenima, da im se mogu pripisivati najrazličitije pogrdne karakteristike i da se političke stranke mogu dijeliti na one koje su dovoljno hrvatske i one koje to nisu”, kazao je Pupovac, pozivajući Srbe u Vukovaru da iziđu na izbore i suprotstave se desničarskom totalitarizmu i nacionalnoj isključivosti.
Demanti
Na tekst koji smo objavili u broju 698. reagirala je Udruga veterana Četvrte gardijske brigade HV-a. “Osvrćući se na tezu dr. Ive Lučića iznesenu u jednoj TV emisiji, novinar Saša Kosanović je sasvim neutemeljeno u cijelu priču uveo i postrojbu čiji veličanstveni ratni put baštini i čuva naša udruga. Naime, rečenica: ‘Na Lučićevu žalost, ostaje činjenica da su brigade HV-a po Hercegovini i središnjoj Bosni 1993. ispisivale svoje najsramnije stranice, da je Četvrta brigada mostarskim Bošnjacima ostala u sjećanju kao zločinačka jedinica koja je etnički čistila zapadni dio grada i pomagala u punjenju kapaciteta Dretelja i Heliodroma’ – u cijelosti je promašena, neutemeljena, zlonamjerna te, u konačnici, klevetnička. Svima koji su malo upućeni, poznato je da je 4. gardijska brigada u navedenom razdoblju u cijelosti bila angažirana na Zadarskom bojištu, gdje je, uz velike žrtve, branila i obranila grad Zadar i njegovo šire područje. Ne postoji niti jedan dokaz u formi zapovijedi, izvješća ili kakvog drugog zapisa koji bi potkrijepio navode iznesene u tekstu, a koji se odnose na 4. gardijsku brigadu. Isto tako, boravak i borbeno djelovanje tako velike i borbeno učinkovite postrojbe u jednom gradu ne bi ostao nezamijećen i nezabilježen.
Ignorirajući ove činjenice, autor teksta je ušao u opasan prostor insinuiranja, etiketiranja, falsificiranja te, u konačnici, optuživanja bez dokaza, čime je sebe i nakladnika potencijalno izložio kaznenom progonu, jer je u navedenom citatu ispunjeno biće kaznenog dijela klevete.”