Silvia Federici: Marksističkim feminizmom protiv dogmatske tradicije

U sklopu protekloga Subversive Film Festivala – u radu Foruma i predavanjem – predstavila nam se Silvia Federici, autorica koju najkraće možemo opisati kao aktivisticu, spisateljicu i profesoricu u tradiciji radikalnog, autonomističkog, marksističkog feminizma. Njujorčanka, jedna od osnivačica Međunarodnoga feminističkoga kolektiva koji je 1970-ih pokrenuo kampanju “Nadnice za kućne poslove”, ali i dugogodišnja nastavnica u Nigeriji i suosnivačica Komiteta za akademske slobode u Africi, održala je pregledno predavanje na temu “Rod i demokracija u neoliberalnoj agendi i feminističke politike u prošlosti i danas”; riječ je o svojevrsnom presjeku njezina višedecenijskog rada. Tako je protekao i ovaj razgovor, održan nakon panela “Spol i klasna jednakost”, a prije spomenutog predavanja.

Što se tiče odnosa marksizma i feminizma, već dugo postoji problem njihove međusobne separacije, za što su zaslužne obje strane – zapravo, tih je strana i više od dvije. Ostavimo li po strani najzanimljiviji revolucionarni period do 1970-ih, kada je nekakav službeni marksizam bio vladajuća ideologija u Jugoslaviji, feminizam se razvijao u opoziciji spram njega. Možemo reći i da je neko vrijeme bio na strani stvaralačkoga nasuprot dogmatskom marksizmu, no ubrzo je, zajedno s dekadencijom socijalizma i naročito nastupanjem nacija-država, postao liberalna opozicija svakom marksizmu. Naravno, i sam je marksizam s razaranjem Jugoslavije, pa još i u njoj, doživio veliku devastaciju. Sada se, potaknuta krizom kapitalizma, događa obnova marksizma i uočava potreba za ponovnim promišljanjem feminizma te propitivanjem prirode njihove veze. U novim okolnostima obnavlja se kritika liberalnog feminizma kao buržoaskog, ali i želja za izgradnjom nekakvoga marksističkog feminizma. Što mislite o tim podjelama?

Mislim da mogući marksistički feminizam – a on već dugo postoji – danas mora započeti sa (samo)kritikom marksističke i socijalističke tradicije. Nije tu riječ samo o notornom ženskom pitanju nego i pitanju reprodukcije i, posebno, pitanju rada kao takvog. Kritika kakvu smo – ja i ženske mreže s kojima sam radila 1970-ih i nakon toga – postavile pitajući se i ponovno definirajući što je to kapitalistička organizacija rada. Trebalo je pokazati zašto, historijski i društveno-ekonomski, žene u kapitalizmu imaju toliko manje moći od muškaraca, pa i među proletarijatom. Bile smo kritične ne samo spram lenjinista nego i spram marksista, npr. spram Engelsove teze da je ženska slabost njihova isključenost iz društveno-produktivnog rada. A ta se teorija beskonačno ponavlja, do danas, u nekim oblicima ortodoksnog marksizma. Cijelo 20. stoljeće slušale smo od marksista i socijalista kako će se žene emancipirati kada se pridruže društveno-produktivnom radu. A mi smo rekle da je to potpuno nerazumijevanje kapitalističke organizacije rada, koja se zasniva na reproduktivnom radu. Ono što marksistička tradicija vidi kao neproduktivni rad zapravo je nešto sasvim drugo, najznačajniji oblik rada u kapitalističkom društvu, jer on proizvodi radnu snagu. Zato smo započele svoj rad u feminizmu i marksizmu ponovnim definiranjem kućnog rada. Ponovno smo definirale “rad u kućanstvu” kao rad koji producira i reproducira, dnevno i generacijski, radnu snagu. Daleko od toga da bude neproduktivan, on je bio stup kapitalističke organizacije rada, jer bez proizvodnje radnika ne bi postojao nijedan drugi oblik proizvodnje. Tako smo počele demistificirati shvaćanje što je rad, kritizirajući socijalističko mišljenje po kojem je rad samo proizvodnja roba, samo rad za nadnicu. Startajući od toga, mogle smo drugačije razumjeti što je kapitalizam, to da je on utemeljen na golemoj količini neplaćenog rada, puno većoj no što je to Marx ikada zamišljao. Isto tako, počele smo uviđati kontinuitet koji postoji između rada žene u kuhinji i spavaćoj sobi i onoga ljudi u kolonijama. Shvatile smo da kapitalizam kreira mnogo različitih tipova pokretnih traka, mnogo tipova plantaža. Ideologija seksizma i rasizma razvijena je da opravda, oprirodi sve te vrste eksploatacije. Tek otuda možemo pristupiti analizi nadnice.

Kapitalizam nije nužni stupanj 

Za vas je zamjena feudalizma kapitalizmom duboko ambivalentna, a ne jasno progresivna pojava, kako je to uobičajeno u marksističkom shvaćanju smjena progresivnih epoha ekonomske društvene formacije?

Apsolutno. Potpuno odbacujem ideju da postoji neki oslobađajući element u tranziciji iz feudalizma u kapitalizam. Svjesna sam da je to u suprotnosti s Marxovim viđenjem nužnosti kapitalističkog razvoja.

Većina marksista opisuje nastanak kapitalizma kroz prvobitnu akumulaciju kao mračan, ali mračno-progresivan?

Potpuno odbacujem ideju da je kapitalizam nužni stupanj na putu u komunizam, da nam je potrebna industrijalizacija rada i slično. Takav stav ignorira sve one borbe koje je kapitalistička klasa morala uništiti, ignorira razmjere destrukcije potrebne za uvođenje i opravdanje kolonijalnih poredaka, za nasilno prisvajanje bogatstava. Marxova ideja da je predkapitalistički svijet bio svijet malih proizvođača nije točna: to je bio i svijet velikih poljoprivrednih proizvođača. U Srednjoj Americi svijet je bio organiziran oko farmera. Postojali su imperiji, ali i velika područja gdje su ljudi bili organizirani u lokalne zajednice. Pa i u samoj Evropi nisu postojali samo mali farmeri i kapitalisti… To je duga priča, koja zahtijeva i puno historiografske građe, ali i dalje tvrdim kako ideja da su industrijalizacija i kapitalistička tehnologija instrument oslobađanja rada ne stoji. Nisam protiv tehnologije, ona postoji već pet tisuća godina i uvijek je postojala. Ali kapitalistička tehnologija, kao što je Marx i sam dobro vidio, uvijek je bila tehnologija koja smjera na razaranje radnika i njegovih vještina, na njihovo inkorporiranje mašinama te, i na taj način, uništavanje radničkog organiziranja. Ne možemo samo prisvojiti tehnologiju, kao što ne možemo samo prisvojiti državu, i onda ih naprosto promijeniti. Isto je s industrijalizacijom. Ne možete industrijalizirati hijerarhije, industrijalizirati reproduktivni rad. Nešto možete, ali većinu stvari ne možete. Možete primjerice industrijalizirati pranje odjeće, ali ne i skrb o bolesnima, djeci i starijim ljudima. Gledate li na kapitalizam i nastajanje novog društva s točke reproduktivnog rada, vidite drugačiju panoramu.

To je važno za ponovno promišljanje i definiranje mnogih marksističkih pojmova, pa tako i klasne borbe?

Apsolutno. Moramo ponovno definirati klasnu borbu. Proučavajući reproduktivni rad, uočile smo da je ono što ga čini nevidljivim činjenica da za taj rad žena ne postoji nadnica. A ta je lišenost nadnice uzrok ovisnosti i podčinjavanja žena muškarcima. U svome radu govorim o patrijarhalnosti nadnice, o patrijarhalnom kapitalizmu koji podupire sistem nadnica te razlikovanje plaćenog i neplaćenog rada. Gledajući to, uviđamo da su i oblici klasne borbe vrlo različiti, pa se vrlo često u svojoj borbi protiv kapitala žene moraju boriti protiv muškaraca; ne možete ići na politički skup ako vam to muž zabrani. Zato je mijenjanje odnosa u obitelji, s mužem, djecom, ključno da bismo uopće bile sposobne za političku borbu. Oblike klasne borbe vidim drugačije od Marxa: on nikada nije govorio o podjelama unutar radničke klase, točnije govorio je, ali nedovoljno. Uočio je primjerice da su očevi prodavali vlastitu djecu za vrijeme industrijske revolucije. Na isti se način crni ljudi moraju boriti protiv rasizma da bi uopće mogli imati prava. Tako da klasna borba poprima puno više složenih oblika no što su joj namijenili očevi socijalizma.

Institucionalizacija i enđioizacija

Prijeđimo na drugu temu, na problem institucionalizacije i enđioizacije (prevlasti nevladinih organizacija) u današnjem feminizmu. To je posebno izraženo u maloj, postsocijalističkoj tranziciji, no ona je samo podvrsta velike tranzicije globalnoga kapitalizma. Našu posebnu situaciju karakterizira postojanje feminističkih institucija izraslih iz autentične socijalističke revolucije, koje s vremenom zapadaju u dekadenciju. Pojava liberalnog feminizma još za nominalno socijalističke vlasti dovodi do želje za autonomijom i građenjem vlastitih ženskih kontrainstitucija, koje nisu bile antikomunističke, ali su brzo pristale na normalizaciju građanskih nacija-država, razlikujući se značajno u odnosu spram izvedbe. Uništenjem Jugoslavije stvara se dakle kontekst najprije izvana, a kasnije i od nacije-države financiranoga civilnog društva. No narasla nevladina scena ne može supstituirati loše stanje državnih institucija, koje bi ponajprije trebale brinuti o položaju žena?

Bila sam vrlo frustrirana diskusijom na Subversive Forumu (sučeljavanjem dviju generacija naših feministkinja, onih aktivnih već više desetljeća i onih mlađih, op. a.), jer je razgovor tekao u suviše uskogrudnom tonu. Enđioizacija je globalni fenomen. Pogledamo li što su nevladine organizacije učinile širom svijeta svojim administriranjem, naći ćemo puno groznih primjera. Recimo sva ta problematika mikrokredita, mikrofinancija… Nevladine organizacije postale su instrumenti usmjeravanja mnogih žena koje su izgradile sisteme zajedničkih dobara (commons) izvan države i tržišta natrag u monetarni sistem. Za mene su nevladine organizacije pravi šok-odredi neoliberalnog poretka. No to ne znači da ne možete imati neke progresivne nevladine organizacije, koje bi organizirale žene protiv vlasti svijeta novca.

Sada imamo fenomen “osnaživanja” radnica i radnika, uglavnom u sindikalnoj borbi, ali i edukacijom za neke od direktnodemokratskih metoda, od strane novih proradničkih, ali i nekih starih, nevladinih organizacija, koje na neki način zamjenjuju zabranjene, slabe ili korumpirane sindikate i uništeno samoupravljanje na radnom mjestu?

Nevladine organizacije očito mogu služiti mnogim svrhama. Mogu zamjenjivati druge nepostojeće oblike organiziranja u situaciji ekonomske krize. A pod izrazom “ekonomska kriza” ne mislim samo na ono što se dogodilo 2008., nego na ekonomsku krizu koja traje posljednjih 50 godina. Jer mi smo u stanju permanentne krize. Obitelji se raspadaju, sistem nadnica se raspada. Broj žena koje žive same s djecom enormno raste. I država se na neki način raspada, jer sada je to država totalnih mjera stezanja, koja vam ništa ne daje. Tako da nevladine organizacije u toj situaciji uglavnom imaju zadatak prevencije, primanja udara, da otpor ljudi ne ode predaleko, da siromaštvo ne dostigne nivo kada postaje eksplozivno.

U našim tzv. postkonfliktnim društvima – pacificirajući civilni izraz! – nevladin sektor ne samo da obavlja što država neće, nego nudi i nadomjesnu interpretaciju konfliktnih, recimo ratnih događaja, što državu oslobađa suočenja s odgovornošću?

Njihove interpretacije u globalnom kontekstu svode se na to da novac pokreće svijet i da uspješno poslovanje oslobađa. Bazična je interpretacija da se samo preko poslovanja i novčanih transakcija svatko može sam osloboditi. Tako se i cijela politika osnaživanja svodi na ulazak u ekonomiju novca. To oni rade: osnažiti ženu za njih nema veze sa ženama koje obrađuju zemlju ili na drugi način organiziraju održavanje opstanka, nego s upućivanjem u malo poduzetništvo i menadžerstvo. U to su uvukli tisuće i tisuće žena, koje su se kreditno zadužile i sada ne mogu vraćati kredite. Neke nevladine organizacije sada su doslovno tamničari, jer krivično progone takve nevoljnice. Postaju dijelom sistema porobljavanja i ideološke mistifikacije, prodajući ideologiju ekonomije novca kao područja oslobađanja.

Kada govorimo o primitivnoj akumulaciji, to nije samo jedan početni događaj, to je permanentna akumulacija s jedne i eksploatacija s druge strane, pomoću izvlaštenja. Sada stojimo pred novim krugom privatizacije javnih dobara?

Mislim da je vrlo zanimljivo, ali i razumljivo zašto se u diskusiju vratio koncept primitivne akumulacije u opisu restrukturiranja globalne ekonomije. To zasigurno ima veze s neoliberalnim napadom na sredstva za proizvodnju. Godinama sam radila s časopisom i kolektivom Midnight Notes; 1990. objavili smo broj na temu “novih ograđivanja”. Rekli smo da je to što se sada događa primitivna akumulacija. Bili smo u Africi i vidjeli to na djelu. To nije usporedivo s početkom kapitalizma, ali sada, naročito s procesom financijalizacije, stvorili su instrumente za proces permanentne primitivne akumulacije. Najzanimljiviji mi je politički zaključak koji iz toga proizlazi: shvatite da nakon 500 godina eksploatacije, kolonijalizacije, masakra i imperijalizma, tolikih masovnih aproprijacija, kapitalizam još treba kontinuiranu eksproprijaciju, kojom tjera svijet u bijedu.

Znamo to, od Polanyijevih analiza proizvodnih ciklusa kapitalizma do Schumpeterove teze o “kreativnoj destrukciji”…

Zato je definitivno potrebno zauzeti antikapitalističku perspektivu. Danas je antikapitalizam nužan zahtjev u svakoj dnevnoj borbi! To čini veliku, fundamentalnu razliku – vidite li svoje borbe u tom horizontu ili ne.

Država nije nestala

Potreban nam je, staromodno rečeno, povratak politikama emancipacije. Novonastajuća ljevica u našoj nasilno, pa utoliko i umjetno rascjepkanoj regiji, najavljuje borbu za demokratski socijalizam, no shvaća je ponajprije kao čuvanje tekovina države blagostanja. Je li to dostatno i je li uopće realno?

Živimo u trenutku kada si ne možemo priuštiti da ne budemo angažirani u borbama obrane javnih dobara. Ona su naše bogatstvo i mi ga moramo aproprirati. Država sada uzima naše bogatstvo za svog taoca. Tako da ne možemo reći da ćemo naprosto izaći i stvoriti zajednička dobra a da istovremeno ne organiziramo borbu oko javnosti. Jedna od glavnih diskusija u koju sam uključena vodi se o tome kako povezati borbu za zajednička dobra s borbom za obranu i promjenu javnosti. Istovremeno, vrlo je jasno da ne vjerujem kako se možemo vratiti u državu blagostanja. Brojni su razlozi tome. Prvi je da se danas susrećemo sa zidom. Kapitalistički nas sistem istiskuje na nebrojene načine. Teško je sada željeti nešto od države, usprkos svim našim borbama. Zato se moramo organizirati i na drugom nivou.

Pogledajte što se događa u Španjolskoj – demonstrira pola milijuna ljudi, a rezovi se ipak nastavljaju. Moramo se početi organizirati i na druge načine. Zato toliko mislim na problematiku zajedničkih dobara. Trebamo se ponovno zapitati što je bila država blagostanja i kako smo do nje došli. Uvijek smo pretpostavljali da je ona posljedica pobjeda radničke klase. No počinjemo uviđati da se zapravo dogodilo nešto drugo. Pogledate li borbe koje su se odvijale u istočnoj i zapadnoj Evropi i SAD-u od početka 20. stoljeća do 1940-ih, vidite da su u prva dva-tri desetljeća sami radnici i njihove organizacije, najčešće sindikati, brinuli o vlastitoj reprodukciji. O mirovinama, posljedicama nesreća na radu, zdravstvenoj skrbi i sličnom brinuo je sindikat, jer nije postojala država blagostanja. Uviđamo da su sindikati tada bili jedan bitno drugačiji oblik organizacije, puno više ukorijenjen u zajednici. Kada su ljudi krenuli u štrajk, svi su išli u štrajk, nije bilo razdvajanja između radnog mjesta i doma. U tome se krila velika snaga. A onda je došla država blagostanja, doživljena, zbog svojih garancija, kao velika pobjeda. No s njom je počelo i potkopavanje i gubljenje starih veza. Sindikati su izgubili funkcije kontrole reprodukcije. Dolazi do odvajanja javnog i privatnog, većeg no što je ikada prije postojalo. Sami sindikati radije postaju dio državne birokracije nego da budu pripojeni i odgovorni zajednici. U današnjem SAD-u vidimo kako uspijevaju samo one radničke borbe koje imaju podršku zajednice, recimo nedavni štrajk učitelja u Chicagu. Bila je to vrlo teška borba, koja je imala izgleda zato što učitelji godinama održavaju tijesne veze s različitim zajednicama. Što se više povećavaju napadi na prekarne radnike i na nadnice, uloga zajednice će rasti. A to se znalo već u pokretima Black Power i za civilna prava, da je njihova snaga u zajednici. I moć ženskog pokreta izvorno je bila u zajednici. Tako da danas puno kritičnije gledamo na državu blagostanja. Što se tiče reproduktivnih zajedničkih dobara, jasno je da trebamo prostore otpora i instrumente za preživljavanje, ali jednako tako moramo ponovno promisliti što je predmet naše brige. Država definira našu brižnost i sigurnost na određeni način, naše obrazovanje na sebi odgovarajući način. Moramo redefinirati što je nama obrazovanje, što je osiguranje, da bismo zadovoljili vlastite potrebe, a ne one tržišta rada.

Gdje je onda mjesto državi?

Mnogi od nas ne vjeruju u državu, u revoluciju kao osvajanje državne moći. S time imam problem, sa značenjem države. Iako mislim da je i Marx bio kritičan spram države.

U njega je riječ o dijalektici osvajanja i transformacije državne vlasti, preko diktature proletarijata u ne-vlast…

Država je još ovdje. No ona danas samo kažnjava ljude, proizvodi ratove, policiju i zatvore. U njoj postoje farmaceutske kompanije koje djeci daju sedative…

Zar ćemo potpuno odustati od stranačke borbe kroz parlament?

Možda je u vas, zbog drugačije pozicije, situacija drugačija. Kako da mi u SAD-u mislimo o američkoj državi kao svojoj?

Ni ja ne osjećam Hrvatsku, Srbiju ili BIH kao “svoje”, prije kao sablasti Jugoslavije…

Ljudi rade s lokalnim zajednicama, općinama… A s velikom državom? Pa ona je svjetski opresor u rukama korporativnih sila!