Sjedinjene Nadzorne Države

Nekoliko dana nakon što su mediji objavili tajne dokumente koji bacaju novo svjetlo na razmjere nadzora američkih obavještajnih službi, iz Hong Konga se intervjuom za britanski Guardian javio zviždač koji je medijima doturio informacije, 29-godišnji Edward Snowden, bivši suradnik Nacionalne sigurnosne agencije (NSA).

Prvo je Guardian objavio dokument koji pokazuje da je NSA krajem travnja produžila zahtjev za pristupom podacima o komunikacijama deset milijuna poslovnih korisnika telekomunikacijske kompanije Verizon. Dokument pokazuje da kompanija pristaje “na svakodnevnoj bazi” NSA-i dati uvid u sve podatke o razgovorima korisnika koji se odvijaju “između SAD-a i inozemstva” ili “u potpunosti u SAD-u”, što je prva službena potvrda da agencija tajno nadzire i američke građane, uz državljane svih ostalih zemalja.

NSA se smatra najvećom obavještajnom agencijom na svijetu, a specijalizirana je za prikupljanje i analiziranje inozemnih obavještajnih podataka, a odnedavno, prema pisanju Washington Posta, i za kreiranje “oružja” za kibernetičko ratovanje. Formalno je dio vojske, a odgovara direktoru nacionalne obavještajne zajednice, Jamesu R. Clapperu. Sjedište joj je u vojnoj bazi Fort Meade u saveznoj državi Maryland, istoj onoj u kojoj je smješten i vojni sud na kojemu je nedavno započelo suđenje Bradleyju Manningu, 25-godišnjem bivšem vojnom analitičaru i zviždaču za Wikileaks. Uskoro bi trebao biti dovršen i NSA-in novi centar za nadzor u Utahu, za koji je bivši NSA-in analitičar Bill Binney njemačkom Spiegelu rekao da “može pohraniti ukupnu ljudsku elektroničku komunikaciju u sljedećih sto godina”. Podatke analizira takozvani Big Data sustav koji, kako je lani rekao bivši direktor CIA-e David Petraeus, “otkriva povezanosti kojih na prvi pogled nema”. Zbog tajnovitosti nije poznat točan broj zaposlenika NSA, pa se pretpostavlja da ih je između 35 i 55 tisuća, dok se godišnji proračun procjenjuje na osam milijardi dolara.

Zahtjev za prisluškivanje Verizonovih korisnika odobrio je na traženje FBI-ja takozvani Sud za strani obavještajni nadzor (FISA sud), koji djeluje u tajnosti, a na temelju Zakona o stranom obavještajnom nadzoru (FISA). Zakon je donesen 1978. godine, a ovlasti iz njega proširene su 2001. Patriotskim zakonom, čime se agencijama omogućava tajno prikupljanje podataka o bilo kojoj osobi, bez ikakvih indikacija da je upletena u ilegalne aktivnosti.

Odluka donesena u travnju odnosi se na period od tri mjeseca, no Dianne Feinstein, demokratska predsjednica senatskog Odbora za obavještajnu djelatnost, izjavila je da je “u pitanju tek posljednje produljenje nečega što postoji već sedam godina”. Rekla je i da u tome nema ništa sporno jer je sve u skladu sa zakonom, te dodala da “ljudi žele da im je domovina sigurna”. Ipak, neobičnost objavljenih informacija sastoji se u tome što je FISA sud desetljećima donosio odluke isključivo o nadzoru konkretnih pojedinaca osumnjičenih za konkretna djela. Dužnosnici naglašavaju i da ova odluka NSA-i ne dozvoljava nadziranje i pohranjivanje sadržaja komunikacija, već samo “metadata” – podataka kao što su telefonski brojevi i lokacije osoba koje razgovaraju, trajanja poziva i drugi tehnički podaci. Time se, tvrde oni, ne zadire u privatnost nadziranih, no stručnjaci civilnih organizacija napominju da takvi podaci omogućavaju postupnu izgradnju vrlo detaljnog profila nadzirane osobe i njezinih navika, ali i posredno otkrivanje drugih osobnih podataka, poput imena, adrese, broja socijalnog osiguranja, kreditne povijesti i sličnog.

Organizacija Centar za ustavna prava smatra da se ovime krši ustavom zajamčeno pravo na privatnost, te navodi da je ova odluka FISA suda “najšira odluka o nadzoru ikada izdana”. No kritike ne dolaze samo od strane civilnog društva, već i dvojice demokratskih članova Senatskog odbora za obavještajnu djelatnost, Rona Wydena i Marka Udalla, koji već nekoliko godina u šiframa pokušavaju upozoriti na razmjere nadzora. Njih su dvojica lani pisali glavnom državnom odvjetniku Ericu Holderu, zgranuti načinom na koji FISA sud interpretira zakone. Oni tvrde da administracija sporne zakonske odredbe “izjednačuje sa nalogom za uvid u poslovne podatke osumnjičenika u kriminalističkoj istrazi”, dok se ovdje radi o milijunima ljudi koji ni za što nisu osumnjičeni.

Bijela kuća proglasila je, međutim, praksu savršeno zakonitom, zaključivši da je u pitanju “alat kritičan za zaštitu od terorističke prijetnje”. Predsjednik Zastupničkog doma Kongresa John Boehner Snowdena je nazvao “izdajicom”, a James Clapper objavu dokumenata proglasio “potencijalno dugoročnom i nepopravljivom štetom (američkoj) sposobnosti da identificira i odgovori na mnoge prijetnje s kojima se suočava nacija”.

No prije nego što se predsjednik Barack Obama uspio oporaviti od udarca koji mu je objavom o nadzoru zadan uoči posjeta Kini, gdje je tamošnje vodstvo bio naumio kritizirati zbog kibernetičke špijunaže, u javnost je procurio novi dokument, ovog puta prezentacija koja pokazuje da je NSA dobila i direktan pristup serverima Googlea, Facebooka, Yahooa, Skypea i drugih.

Takozvani program Prizma direktno pristupa serverima kompanija i “usisava” povijest internetskog pretraživanja i komuniciranja. Amandmanima na FISA zakon 2008. administracija Georga W. Busha dobila je bjanko ček da nadzire komunikacije stranih državljana bez pojedinačnih naloga, ali i američkih državljana koji komuniciraju sa strancima. Zakon je u prosincu prošle godine obnovila Obamina administracija, a program Prizma, kako stoji u prezentaciji, osmišljen je zato jer je FISA sud ranije morao odobravati svaki pojedinačni zahtjev za nadzorom, što je zbog velikog broja nadziranih internetskih računa bilo nepraktično.

Obama je program pokušao obraniti, rekavši da se “ne može imati stopostotna sigurnost i stopostotna privatnost, uz nula posto gnjavaže”, te da će Amerikanci “morati napraviti neke izbore kao društvo”. Usput je ispričao i kako je zahvaljujući nadzoru interneta u Pakistanu spriječen teroristički napad u Denveru, a malo zatim medije su preplavili navodi o mnoštvu drugih osujećenih napada. No mediji su kasnije pisali kako je iz dostupnih dokumenata vidljivo da su neki od tih pokušaja napada spriječeni zahvaljujući “običnom” policijskom radu, a ne programu nadzora.

Nakon ovih tvrdnji odvjetnici uključeni u dva slučaja koje su vlasti navele kao primjere uspješnog korištenja nadzora zatražili su uvid u Prizmom prikupljene dokaze, no tužitelji tvrde da nisu dužni to omogućiti, pozivajući se na odluku Vrhovnog suda iz veljače ove godine, kada je sud odbacio zahtjev za provjerom ustavnosti nadzora. Radilo se o zahtjevu skupine novinara, odvjetnika i građanskih organizacija, no sud ga je odbacio uz obrazloženje da tužitelji nisu mogli dokazati da su nadzirani. Američki PEN centar, koji je sudjelovao u podnošenju tužbe, ovakvu je situaciju nazvao “kvakom 22”, s obzirom na to da tužitelji nisu mogli dokazati da su nadzirani upravo zato jer se program i njegove mete drže u tajnosti, dok je, s druge strane, neuspjeh da to dokažu sud iskoristio kao temelj da njihov zahtjev proglasi ništavnim. Ipak, u utorak je Američka unija za građanska prava (ACLU) podnijela tužbu protiv Obamine administracije, tražeći od nje da prestane s programom prisluškivanja i uništi snimljene podatke. Ovog puta, tvrde neki stručnjaci, tužba bi mogla dospjeti na sud jer je vlada nakon curenja program deklasificirala, a ACLU je korisnik Verizonove poslovne mreže.

U međuvremenu, u medijima je objavljen video-intervju sa zviždačem Edwardom Snowdenom, koji se bio sklonio u Hong Kong. Ovakvo javno priznanje nezabilježeno je u povijesti američkih obavještajnih “curenja”, a Snowdenovo desetominutno objašnjenje vlastitih motiva, ali i načina na koji funkcioniraju američke tajne službe, moćan je opis razmjera države nadzora o kojoj čak i neki obavještajci već govore u terminima totalitarnog društva. Primjerice, bivši CIA-in veteran i pionir na području protuterorizma Brian Jankins u intervjuu portalu Slate rekao je da je ovo što je stvoreno “temelj jedne vrlo represivne države” koja to još nije postala, ali “ako predsjednik poželi krenuti u tom smjeru, svi su alati na svome mjestu”. Jenkins kaže da “demokracija ne podrazumijeva dobrovoljno pristajanje na despotizam”, te izražava bojazan da će se “ono što sada doživljavamo kao neuobičajeno, uskoro prihvatiti kao normalno i postati temelj za budućnost”.

Sam Snowden napustio je obitelj, dobro plaćen posao i dom na Havajima, gdje je radio u konzultantskoj tvrtki Booz Allen Hamilton, NSA-inom kooperantu, jer nije mogao dozvoliti da “američka vlada uništava privatnost, internetske slobode i temeljna prava diljem svijeta masivnom nadzornom mašinerijom koju potajno gradi”. Rekao je i da su njegovi motivi zapravo sebični, jer “ne želi živjeti u svijetu u kojemu nema privatnosti, a time ni mjesta za intelektualno istraživanje i kreativnost”. Rekao je da ga je ideja o izlasku u javnost morila godinama, ali ga je dolazak Obame na vlast nakratko bio uvjerio da će doći do promjena u američkom obavještajnom sustavu. Budući da se to nije dogodilo, shvatio je da više ne može biti jedan od ljudi koji su “pomogli graditi arhitekturu represije” i da je spreman prihvatiti svaki rizik, pa i doživotno izgnanstvo. Na pitanje novinara Guardiana zašto bi ljude trebalo biti briga za nadzor, Snowden je odgovorio: “Zato što vas, čak i ako ne radite ništa loše, netko promatra i snima, a mogućnosti pohranjivanja ovih sustava konstantno se povećavaju. Morate samo nekome postati sumnjivi i, čak i ako se radi o krivoj procjeni, taj će se sustav pokrenuti unazad i pretresti sve odluke koje ste ikad donijeli, sve o čemu ste ikada s prijateljima raspravljali, kako bi se izlučila sumnja i izgradila slika krivca”.

Snowden je rekao da mu je najveći strah da se ništa neće promijeniti, te da će neki novi vođa “pod opravdanjem krize i opasnosti priskrbiti sebi još veće ovlasti, a tada više neće biti ničega što će ljudi moći napraviti kako bi se usprotivili toj tiraniji”. No da Snowden u ovom trenutku nema velikih razloga za optimizam sugerira istraživanje koje su proveli Washington Post i agencija Pew. Prema tom istraživanju, 56 posto ispitanih postojeći nadzor smatra “prihvatljivim”, a 41 posto “neprihvatljivim”, pri čemu 45 posto ispitanih misli i da bi vlada u tom nadzoru trebala ići još dalje i nadzirati internetske aktivnosti svih građana.