Velebitska počivala duše

Rano izjutra, dok sunce još nije rosu popilo, ovdje duše naših sa dušama janjaca pasu. Da, ima, ima i janjac dušu, vidi tamo okolo pasu. (Aleksandra Faber: “Život velebitskog stočara i njegov odnos prema smrti”, citat kazivačice, Senjski zbornik, 1995.)

U pet soba zagrebačke Galerije Klovićevi dvori smještena je ozbiljna izložba. Postavom promišljena, ona je ovdje da ne zasjeni veliku temu, da joj bude najljubaznije uslužna, da upozori na delikatnost aspekata koje ta tema otvara, da upozori posjetitelja na njegovu mjeru skromnosti. A izložba je uspjela zahvaljujući baš pravoj mjeri skromnosti njezinih postavljača da “ne unize ali i ne uzvise” vlastiti predmet – afirmirati pojam mirila u javnosti, daleko od statusa “subspecijalnih” akademskih interesa ili marginalnih kulturnih senzacija.

Izložba “Mirila” objašnjava kulturni fenomen suhozidnih kamenih spomenika ruralne umjetnosti kojima se obilježavalo mjesto posljednjega pokojnikova upočivanja na zemlji i posljednjeg opraštanja sa suncem, prije nego što bude pokopan na groblju. Pozdrav suncu s pokojnikom uz mirila jedinstven je u svijetu, vezan isključivo uz Dinaride, područje južnog Velebita, Ravnih kotara, Bukovice i Dalmatinske zagore. U Ravnim kotarima, Bukovici i Zagori nazivaju se još i mjerila, počivala i počivaljke. Kada bi dakle na Velebitu umro član zajednice stočara, umotalo bi ga u cunju, privezalo na jednostavnu drvenu nosiljku i nosilo tri, četiri sata “doli prema groblju, koje je uvik bilo uz more”.

Odmor pri nošenju nije bio dozvoljen, jer se tijelo nije smjelo spustiti bilo kamo. Na pola puta od naselja do groblja, na mjestu koje je “najranije okupano suncem”, pokojniku se “uzima mira”. Uz dva kamena – uzglavnicu i uznožnicu – mjeri se dužina tijela i ta “mira” pokojnika personificira za vječni spomen. Na mirilima se živa duša odvaja od tijela da bi se vezala za kamen mirila i zatim preselila na drugi svijet. Tijelo u zemlji groba je bezvrijedno, a duša “namirena mirilom” dobila je utočište.

Posmrtni običaj velebitskih stočara u (evidentno) pretkršćanskoj tradiciji vezan je, dakle, uz zagrobni život duše koja luta. Izgrađeno mirilo pomaže zadovoljnoj duši da nađe mjesto odakle će “lakše poletjeti u drugi svijet”, a kad se bude vraćala, vratit će se na mirilo, ne remeteći žive. Mjesto povratka “prepoznat će po svojoj miri i ukrasima na kamenim pločama”. Radove na pločama radili su “ziđari”, svaki je rod morao imati barem jednoga: osim plitkih reljefa kršćanske motivike, kamene ploče označavaju ideogrami sa svastikom, solarnim križem, osmerokrakom zvijezdom, četverolisnom rozetom, pentagramom, trozubom… A lingvistička ljepota pojma nudi, naravno, više značenja (izmjeriti, miriti, izmiriti).

Mirila su uvijek građena kraj puta kojim se svakodnevno prolazilo, da bi svaki putnik ondje duši “dao poštu”. Na zagrebačkoj izložbi se, eto, može vidjeti deset kamenih mirila, izmještenih iz originalnih lokaliteta. Gost izložbe vidi, na prvu, “neko kamenje” u galerijskom postavu, na tren razmišlja o nasilju te dekompozicije.

– Imali smo malu nelagodu zbog izmještanja mirila, neki su nam prigovarali da uznemirujemo duše bez potrebe, ali bio je to jedini način da ukažemo na njihovu vrijednost –  govori kustosica izložbe Koraljka Jurčec Kos.

– Tradicija rituala mirila u nas je prestala oko 1960-te. Prenosila se isključivo usmenom predajom, nema zapisa u crkvenim knjigama. Znanstvena zajednica o njoj zna dulje vrijeme, ali tek sada, polako, mirila dobivaju status “pravog” znanstvenog predmeta: etnolog Mario Katić sa zadarskog sveučilišta prvi priprema doktorat na tu temu. A Josip Zanki i Bojan Gagić se na performerski način temom mirila bave već godinama – objašnjava kustosica.

Kao specifični kenotafi, mirila su do 1970-ih na Dinaridima imala mnogo važniju ulogu nego groblja, koje je lokalno stanovništvo ionako zvalo “komoračem” i uopće nije obilazilo. Ritualom opraštanja služio se i katolički i pravoslavni živalj, iako je tradicija mirila u katolika zamrla, a kod pravoslavnog stanovništva još se uvijek, na simboličan način, održava. O toj činjenici govori, u kratkom dokumentarnofilmskom prilogu izložbe (produkcija HTV-a, autorice Vlatka Vorkapić i Edda Dubravec), obrovački protojerej Saša Drča, naglašavajući da se tradicija u Dalmatinskoj zagori utoliko promijenila što se “više ne ide pješice, ne izlazi se iz auta nego na putu prema groblju sveštenik i rodbina odmole za pokojnikovu dušu kod kamena”.

– Katolički popovi branili su taj ritual jer da je poganski, a pravoslavni su uvažavali, ne miješajući se previše – objašnjava direktnije Mirjana Trošelj, povjesničarka umjetnosti, porijeklom s južnog Velebita, istraživačica mirila već 40 godina. Gospođa Mira je, zapravo, zadužila javnost za ovu temu.

– Nisam mistik, ali tajanstvenost me oduvijek privlači. Od osnovne škole sam obilazila i fotografirala mirila. “Šta izvrćeš to kamenje”, govorila mi je mater, ali me nije omela. Baba mi je objasnila da su “šare” na mirilima zato da “mirilo bude lipše, a duša zadovoljnija”. Nažalost, sad je kazivača sve manje, a oni koji su se od turizma na Velebitu obogatili, neće ni govorit, ne zanima njih to – kaže naša sugovornica.

Poanta izložbe, ali i njezin izravan povod, jest činjenica da mirila od 2007. godine imaju status zaštićene, nematerijalne kulturne baštine u Hrvatskoj, što bi zbog fondova EU-a i uz brigu nadležnog ministarstva moglo omogućiti ozbiljan znanstveni rad.

– Istraženo je svega 26 lokaliteta, ima još puno posla. Kao kulturna oaza Velebita, mirila bi trebala bi dobiti zaštitu UNESCO-a, da se konzerviraju reprezentativni primjerci, da lokalna zajednica dobije i muzej. Radoslav Katičić u katalogu izložbe piše da su mirila čudo. Dodala bih – svjetsko čudo, jer takve prakse doslovno u svijetu nema. Tradicija stećaka tek djelomice nalikuje ovom ritualu koji se, prema najnovijim istraživanjima, na našem području nalazi još od srednjovjekovlja. A ako je do turizma, stranci odavno obilaze mirila velebitskih lokaliteta, red je na domaćima – kaže nakraju Mirjana Trošelj.