Zoran Janjanin: Moj je izbor budućnost

Foto: Jovica Drobnjak

Karlovački pisac Zoran Janjanin, rođen 1980., sa 16 godina napisao je prvi roman “Varijacija na tim”, objavljen četiri godine kasnije; uslijedili su roman “Hazmat” i zbirka kratkih priča “Zašto očajavati”, a nedavno mu je izašla i zbirka “Crno na crno”.

U samo četiri godine objavljene su vam tri knjige. Kako ste zapravo počeli?

Uvijek su mi padale na um situacije različite od shvaćanja drugih. S desetak sam godina napisao prve radove: čitanje lektire bilo mi je iznimno dosadno, pitao sam se što ljudi vide u tim djelima. Kad sam pročitao SF roman “Sfera” Michaela Crichtona, bio mi je to svijetli primjer inteligentnog i zanimljivog romana, iako ne spada u tzv. ozbiljnu književnost. U srednjoj sam se školi počeo razvijati kao pisac, jer sam postajao zreliji. Tome su pomogli i događaji 1990-ih, kakve nisu imali moji vršnjaci druge nacionalnosti. Prve tri priče, za koje sam dobio i honorar, izašle su mi u posebnom broju “Mladog svjetla”, karlovačkog ogranka Matice hrvatske. SF roman “Varijacija na tim” o pustolovini u džungli Kostarike objavljen je nakon natječaja Grada Karlovca: bio sam zbog toga sretan, sve dok nisam shvatio da sam bio jedini prijavljeni.

Daleko od pukog prepričavanja

Neki za vas kažu da ste pisac naučne fantastike i underground scene?

Nakon prvih objavljenih priča, spojio sam se sa SF ekipom. Darko Macan, koji je tada uređivao “Nedjeljni zabavnik”, objavio je dosta mojih SF minijatura, a priče su mi izlazile i u godišnjim zbirkama društva SFera. S njima sam uvijek imao pozitivno iskustvo: imaju korektan odnos, kažu mladim piscima što misle o njihovim radovima, pa me i to ohrabrilo da nastavim. Iako mi je SF tematika bliska odmalena, ne smatram se piscem naučne fantastike, jer to su neka namjerna ograničenja, a i pišem o događajima koji nemaju veze sa SF-om. Svrstavaju me i među alternativne pisce, premda kod nas jedva postoji mainstream publika, a kamoli underground. Moderna hrvatska književnost dosadna mi je upravo zato što se i pisce i knjige može staviti u određene ladice, većina se bavi samo prepričavanjem stvarnosti. Ljudi pišu o stvarnosti, o onome što proživljavaju, no to svi znamo, pa ne razumijem zašto bi onda to i čitali. Stvari o kojima ja pišem daleko su od pukog prepričavanja.

Znači, vaša djela izlaze izvan okvira realnosti, a pritom je objašnjavaju?

Zanimljivo mi je pisati priče koje su imaginarne i koje se odvijaju u našoj bliskoj budućnosti, a proizlaze iz sadašnjosti. Netko je rekao da ljudi koji ne razmišljaju o budućnosti te budućnosti ni nemaju. No kod nas se svi vole baviti prošlošću i svatko ima neku svoju istinu o njoj. Mnoge nije briga, pa onda nije ni čudo što nam se događa u državi. Upravo zbog šutnje o stanju u društvu mogao bi se dogoditi apsurd kao u mojoj priči “Kažem vam zadnji put”, koja se odvija 2090. u vrijeme izbora: ništa osim njih više ne postoji, no ljudi od njih bježe, pa ih na silu dovlače na birališta, a glasači su svjesni da će ih, kad glas daju jednoj stranci, druga ubiti…

Nisam pesimist, samo sam realan

Odmak od stvarnosti prisutan je i u vašem romanu “Hazmat”, a priče iz zbirke “Zašto očajavati” idu od sadašnjosti prema budućnosti?

U “Hazmatu” se isprepliću dvije priče: jedna je o grupi studenata koja ubija odgovorne za stanje u državi, a druga prati ženu čija kći stradava u jednoj njihovoj akciji. Roman se može okarakterizirati i kao stripovski, ali i kao samorefleksija koja je prošla kroz ogledalo i razbila ga. Pišem svojevrsnu angažiranu književnost uslijed frustracije što se ništa u današnjem društvu ne može promijeniti. I nisam pesimist, samo sam realan. U zbirci “Zašto očajavati” devet je kronološki posloženih priča, među njima i nagrađene “Primarna zdravstvena” i “Quare desperamus?” čija se radnja odvija u paklu.

No mnoge priče iz zbirke “Crno na crno” vraćaju se u prošlost, do posljednjega i Drugoga svjetskog rata?

Fascinantna mi je ta opsjednutost Drugim svjetskim ratom i da svatko ima svoju verziju istine. Priču “Babe (Director’s Cut)”, o babama koje ratuju, neki smatraju bezobraznom jer sam sve opisao crnim humorom. No nema tu nikakve šale, bilo mi je strašno što su neki ljudi pravdali ratna ubojstva starica, tvrdili da su babe od 80 godina ubili u samoobrani jer su skrivale kalašnjikove pod suknjama… U mojim je pričama dosta cinizma, pa je ironija kad ih netko ne shvaća. Primjer je priča “Nije nego” u kojoj idem do apsurda: glavni lik ubiju i mrtvom mu govore da je sve u redu. Iako danas situacija nije tako drastična, društvo nam je u groznoj situaciji, a uvijek nam netko govori kako sve funkcionira i kako će biti bolje.

Što muči mlade pisce u Hrvatskoj?

Najveći im je problem što nemaju podršku: ako pošalju sinopsis knjige nekom većem izdavaču, u 99 posto slučajeva neće dobiti odgovor. Nemaju nikakvog feedbacka na svoje tekstove, dobrog ili lošeg. Ne postoji nitko tko bi im konkretno i argumentirano iznio mišljenje o onome što su napisali, za razliku od nekad, kad su se pisci okupljali oko književnih časopisa, pa su im pomagali savjeti kolega. Na sreću, ja sam u drugačijoj situaciji, spojio sam se s ljudima koji su objavili moje dosadašnje knjige. Riječ je o malim izdavačima, koji su bili spremni riskirati s nepoznatim piscem. U vrijeme “eksperimenta” Ivana Sršena, kad je u jednoj knjizi objavio sve priče koje su mu stigle na natječaj, među kojima i moju “Volim sve što vole mladi”, profilirala se jedna skupina autora koji su pozvani da objave priče u sljedećem zborniku. To je propalo, ali me Sršen spojio s Milanom Šarcem iz Konzora, pa je moja novela “Alternativna akcija”, pisana za nikad objavljenu zbirku, postala roman “Hazmat”. Šarac je ostao moj urednik na sve tri knjige; mislim da je bitno da s piscima rade urednici kojima je stalo do njihovog rada, a takvih je ovdje još malo.