Ključ je ispod otirača
Bling Ring, novi film Sofije Coppole
Prije nekoliko godina skupina tinejdžera, fascinirana visokom modom i visokim društvenim statusom, pročula se krađom odjeće, nakita i novca iz domova holivudskih zvijezda. U čitavoj priči najzanimljivije je bilo to da dotične zvijezde nisu rabile sofisticirane sigurnosne sustave, što bi se od osoba njihova ranga očekivalo, ali i to da je kradljivce lakoća stjecanja plijena toliko ponijela da nisu znali stati sve dok nisu uhvaćeni. Uhvaćeni su pak ponajprije zato što su bili toliko lakomisleni da se svojim podvizima hvale u društvu sebi sličnih, a ukradene stvari uglavnom su čuvali kod kuće, da policiji bude lakše prikupiti dokaze.
Tim likovima i zbivanjima bavi se novi film Sofije Coppole “Bling Ring”, koji je kritičare podsjetio na nešto ranije nastali rad “Spring Breakers” Harmonyja Korinea. I u potonjem su filmu u akciji bile četiri mlade cure, no nešto nižeg društvenog statusa, također fascinirane masmedijski posredovanim glamurom, no s naglaskom na specifičnom kulturno-kriminalnom backgroundu (gangsta rep i kult oružja), s kojim tri od četiri djevojke ulaze u sumanutu interakciju, dok je kod Sofije Coppole djevojačka fascinacija oružjem kratkotrajna, manjeg intenziteta i ponajviše vezana samo uz jednu, najmanje istaknutu protagonisticu. Uz ove dodirne točke, dva filma veže i minimalističko strukturiranje: Korine velik dio filma troši na (ponavljajuće) scene partijanja, a Coppola u svom uratku malo što i ima osim prizora krađi po kućama zvijezda.
Veći dio filma Sofija Coppola ne određuje se prema svojim protagonistima (uz četiri djevojke tu je i mladić spram kojeg se ipak može osjetiti pozitivan autorski angažman), no uzastopne scene noćnih pohoda – koji za te mlade ljude predstavljaju osebujno uzbuđenje kakvo im ne mogu pružiti ni seks ni droga (samo jedna od djevojaka, opet ona najmanje istaknuta, prikazana je kao izravno erotski zainteresirana) – mogu se shvatiti kao melankolična poetizacija onog jedinog što nužno oskudnoj egzistenciji mentalno oskudnih junaka daje zanimljivost vrijednu postojanja. Pritom je postavljanje kratke scene pljačke kuće – koju vidimo samo izvana u polutotalu te po paljenju i gašenju svjetala razabiremo tijek krađe – u kompozicijsko središte narativa, središte kojem prethode i slijede ga od njega različiti a međusobno više-manje istovjetni prizori krađa snimani interijerno, iznimno efektno.
Međutim, te pozitivne dosege Sofija Coppola unizila je velikom dramaturškom pogreškom, kad je na kraju filma prilično potisnuti lik jedne od djevojaka (igra je zvijezda “Harryja Pottera” Emma Watson) gurnula u prvi plan, marginaliziravši dotad najistaknutije likove pokretača krađa, gay mladića i djevojku istočnoazijskog porijekla, osobito potonju. Taj je par dotad bio srce filma, a onda je eventualni jači završni zahvat u njihov odnos žrtvovan zvjezdanom statusu Emme Watson. Njezino se izranjanje u završnici može pravdati zatvaranjem kompozicijskog okvira, s obzirom na to da je na samom početku filma taj lik također najistaknutiji, no ta je istaknutost bila vrlo kratkotrajna, pa je zahvaljujući tome zaokruženje okvira ispalo nespretno i kontraproduktivno. Da stvar bude gora, u toj je završnici Sofija Coppola posegnula za eksplicitnom ironizacijom Emmina lika, što na kriv način odudara o prethodnog neutralnog tona filma, dok je kroz lik mladića plasirala stereotipnu kritiku pogrešnih društvenih vrijednosti u današnjoj Americi.
Spomenuti “Spring Breakers” takvih problema nije imao, jer se njegov tvorac Harmony Korine pokazao koncepcijski promišljenijim, stilski potentnijim i značenjski intrigantnijim autorom, koji je uz to pokazao i više ljubavi za svoje likove, kakvi god oni bili.