Koncesionar Sektora jug

Javnosti je već neko vrijeme poznato kako je tvrtka Adriatik gradnja, u vlasništvu umirovljenog generala Ante Gotovine i njegovog prijatelja Željka Dilbera, dobila višemilijunske podizvođačke poslove na gradnji plinskog sustava Zadra, nakon što je koncesija za gradnju plinske mreže i distribuciju plina na području cijele Zadarske županije 2009. dodijeljena austrijskoj energetskoj kompaniji EVN.

Poznato je i kako je Adriatik gradnja prigodno osnovana tek sredinom 2010. godine i da je te poslove dobila iako ni ona ni njeni vlasnici nisu raspolagali nikakvim iskustvom u tom biznisu, a Gotovina je, k tome, još uvijek bio u haškom pritvoru. Kao što se malo-pomalo otkrivalo u medijima, austrijski EVN je nakon dobivanja županijske koncesije za izvođača radova na plinskoj mreži angažirao veliku hrvatsku tvrtku Montmontažu, koja se tim poslovima doista specijalizirano bavi. Potom je Montmontaža dio poslova izgradnje koji se odnose na gradsko područje Zadra dijelom prepustila tvrtki Diklo gradnja u vlasništvu Gotovinina prijatelja Viktora Grancarića, a dijelom izravno Gotovininoj i Dilberovoj Adriatik gradnji.

Ono što, međutim, javnosti dosad nije bilo poznato, jest to da je i tvrtka dvojice ratnih drugova, kojoj je direktor bio Dilber, u cijelosti ustupila dobivene poslove daljnjim podizvođačima i da na plinofikaciji Zadra u izvođačkom smislu zapravo nije radila ništa. Da je Adriatik gradnja bila samo još jedan od posrednika u neobičnom lancu prepuštanja poslova vidljivo je iz financijskih izvještaja te tvrtke za 2011. i 2012. godinu. Tamo, primjerice, stoji da je tvrtka 2011. ostvarila prihode u iznosu od 5,2 milijuna kuna obavljajući usluge na izgradnji plinovodne instalacije u Zadru, a da je imala 5,14 milijuna kuna rashoda, od čega se pet milijuna kuna, ili 97,32 posto svih rashoda, odnosilo na troškove kooperanata.

Drugim riječima, Adriatik gradnja dobila je poslove od Montmontaže vrijedne 5,2 milijuna kuna koje je stvarnim izvođačima prepustila za pet milijuna kuna, uzevši sebi pritom razliku od 200 tisuća kuna, otprilike četiri posto od vrijednosti posla. Od toga su 129 tisuća kuna činile godišnje plaće dvoje zaposlenih, još malo je otišlo na druge troškove i poreze, dok su 44.183 kune preostale kao profit vlasnika tvrtke.

Sljedeće, 2012. godine, učinjena je ista stvar, samo što je posao naglo prekinut sredinom godine, kada je, kako stoji u financijskom izvještaju, prebačen s Adriatik gradnje na neku drugu, nama zasad nepoznatu tvrtku. No iz manjeg dijela posla koji je lani obavljen preko Adriatik gradnje vidljivo je kako je on postao još profitabilniji. U prvoj polovici 2012. godine Adriatik gradnja ostvarila je 1,55 milijuna kuna prihoda, dok je kooperantima plaćeno 1,34 milijuna kuna. Iako je obim posla bio manji, dobit tvrtke nakon oporezivanja iznosila je lani 78.367 kuna.

Iz tih financijskih izvještaja vidljivo je kako je jedina svrha osnivanja i postojanja Adriatik gradnje bila preuzimanje dijela poslova na plinofikaciji od Montmontaže, s obzirom na to da od svojeg osnivanja do prebacivanja tih poslova sredinom 2012. na nepoznatu drugu tvrtku ona ništa drugo nije ni radila. Iako je činjenica da su ti višemilijunski poslovi bili dodijeljeni baš novoosnovanoj tvrtki Gotovine i Dilbera bila izazvala pažnju javnosti, razlozi za takvu poslovnu odluku Montmontaže nikada nisu propitivani. Što se tiče Grancarićeve tvrtke Diklo gradnja, ona je barem postojala prije početka plinofikacije Zadra, imala je i ranije višemilijunske prihode i blizu 15 zaposlenih, a iz financijskih izvještaja vidljivo je i kako ima mehanizaciju i sama izvodi radove. Njeni prihodi lani su iznosili 8,7 milijuna kuna, a preklani 12,1 milijun kuna, no nepoznato je koji udio su činili prihodi od prepuštenih poslova Montmontaže.

“Novosti” su pokušale od Željka Dilbera, koji je vodio ove poslove dok je Gotovina bio u Haagu, doznati više detalja o poslovanju Adriatik gradnje, no na molbu za razgovorom koju smo mu uputili preko HDZ-a, čiji je član predsjedništva, nije nam stigao nikakav odgovor. Pokušali smo također od Mladena Antunovića, koji je do početka 2012. bio predsjednik uprave Montmontaže, dobiti pojašnjenje o razlozima zbog kojih je Montmontaža odlučila angažirati Diklo gradnju i Adriatik gradnju, upitavši ga i na čiju je inicijativu ili preporuku došlo do sklapanja tih poslova i koje su reference pritom uzete u obzir. No Antunović nam je odgovorio kako o tom poslu više nije ovlašten davati izjave, pa nas uputio na sadašnju upravu Montmontaže, od koje također nismo dobili nikakav odgovor.

Prema pisanjima lokalnih medija, Grancarićeva Diklo gradnja i ranije je bila angažirana na nekim velikim javnim projektima koje je provodila bivša HDZ-ova vlast, poput čuvene zadarske ceste nazvane “Kalmetina”, građene u vrijeme ministarskog mandata Božidara Kalmete, kada su izbile sumnje o načinu dodjeljivanja poslova izvođačima. Način na koji su se sada prepuštali poslovi oko gradnje plinske mreže u Zadarskoj županiji – tako da je koncesija najprije dodijeljena specijaliziranom inozemnom distributeru, pa se njegov novac za izgradnju preko zagrebačke Montmontaže preusmjerio na tvrtke s lokalne, zadarske razine, gdje se politički i odlučivalo o davanju koncesije Austrijancima – pobuđuje sumnje iste vrste.

Premda još nije poznato tko je podnio kaznenu prijavu i s kojim točno sumnjama, policija i Državno odvjetništvo započeli su istraživati poslove plinofikacije Zadarske županije, za što su mediji saznali koncem prošle godine, nakon što je policija počela izuzimati dokumentaciju od županijskih službi. Iako je policija potvrdila da provodi istragu, o njoj nije htjela davati nikakve informacije, no iz načina na koji je pristupila prikupljanju dokumentacije i po tome što je ispitala čitav niz osoba koje su bile uključene u županijska tijela za provođenje natječaja i dodjelu koncesije, vidljivo je da je pod sumnjom i sama dodjela koncesije austrijskom EVN-u.

Naime, prvi natječaj za koncesionara distribucije plina i izgradnje plinske mreže bio je raspisan početkom 2008., a na njega je stiglo osam ponuda, pri čemu je ona talijanske tvrtke GS Gas Rimini bila najbolje bodovana od strane povjerenstva. No natječaj je poništen s formalnim obrazloženjem da svih osam ponuda ima tehničke nedostatke, da bi se na ponovljeni natječaj javio samo EVN, koji je 2009. i dobio koncesiju. Kada su informacije o pokrenutoj policijskoj istrazi dospjele u javnost, iz EVN-a su početkom ove godine poručili da nikome nisu davali nikakve provizije za dobivanje posla i da ih policija još nije kontaktirala. Tom prilikom od EVN-a se moglo čuti i da će u cijeli posao tijekom sljedećih godina biti uloženo oko 20 milijuna eura, a da je samo 2011. i 2012. bilo uloženo 3,5 milijuna eura, što je nekih 26 milijuna kuna. Kako vidimo, velik je novac u igri, a prema objavljenim brojkama, uočljivo je i kako je udio koji su u tim poslovima dosad dobile tvrtke Gotovine, Dilbera i Grancarića bio vrlo velik.

Koliko je EVN-u trebalo nečije “kumovanje” da bi dobio poslove plinofikacije u Zadarskoj županiji teško je utvrditi, a ispostavilo se da je nakon tog uspjeha lako dobio koncesije i u Šibensko-kninskoj i Splitsko-dalmatinskoj županiji, gdje se konkurencija također nije javljala na natječaj. Sam EVN početkom ove godine raspisao je svoje natječaje za glavne izvođače u nastavku radova u Zadarskoj i Šibensko-kninskoj županiji, vrijedne 39 milijuna kuna i 43 milijuna kuna, koje je ovog puta dobila tvrtka Zagreb Montaža, koja vlasnički nije povezana s Montmontažom.

Prema pisanju “Slobodne Dalmacije”, mogući povod za policijsku istragu plinofikacije Zadarske županije je pismo tadašnjeg zadarskog dožupana Stanka Zrilića, kojim je on početkom prošle godine upozorio niz državnih institucija na manipulacije različitim vrstama koncesija, sve do dodjela koncesija za tunogojilišta. Zanimljivo, nakon oslobađajuće pravomoćne presude i povratka u Hrvatsku u studenome prošle godine, upravo je to vrsta biznisa kojoj se sada okrenuo umirovljeni general Gotovina.

Gotovina je ovog puta tvrtku, nazvanu Pelagos net farma i registriranu za uzgoj tuna, osnovao s prijateljem Milanom Mandićem, inače jednim od jačih igrača na tom tržištu. Zajedničku tvrtku osnovali su u siječnju ove godine, a sve pretpostavke da se započne s unosnim poslom ostvarene su u rekordnom roku, bez obzira na to koja je institucija trebala donijeti odluku i koja je politička opcija u pitanju. SDP-ov ministar poljoprivrede Tihomir Jakovina donio je u veljači odluku o raspodjeli kvota za ulov tune u 2013. godini, koja je bila vrlo povoljna za Mandićevu tvrtku San-Žak, čiji je brod “Carica” dobio kvotu od 40,45 tona za ulov tune za uzgoj. Istovremeno je bio u tijeku natječaj koji je HDZ-ova Zadarska županija raspisala za dodjelu koncesije za uzgoj tuna na pomorskom dobru, na koji se Pelagos net farma javila kao jedini ponuđač, pa joj je u ožujku koncesija i dodijeljena.

Osim što je vlasnik ribolovne tvrtke sa 12 radnika San-Žak, čiji se godišnji prihodi kreću između tri i osam milijuna kuna, Mandić je ušao i u vlasništvo tvrtke Jadran-tuna, čiji je također direktor i čiji godišnji prihodi često premašuju 60 milijuna kuna. Kada je prije nekoliko mjeseci u biogradskoj poslovnoj zoni Jadran-tuna dovršila novu hladnjaču i pogon za obradu ribe, objekte je svečano otvorio ministar Jakovina, a među uzvanicima se našao i generalov brat Boro Gotovina. To znači da za plasman novouzgojene tune u Japan već postoji uhodana poslovna infrastruktura. Blagoslov novim poslovima umirovljenog generala prošlog su mjeseca posjetom njegovom novom tunogojilištu došli udijeliti i SDP-ov premijer Zoran Milanović i ministar obrane Ante Kotromanović, a iako posjet nije bio služben, informacija o njihovom druženju suptilno je puštena u medije, valjda kako bi bilo jasno da HDZ, u čiji je vrh Tomislav Karamarko kooptirao Dilbera, nije jedini pokrovitelj generalove poduzetničke rehabilitacije.

Gotovinin prijatelj Mandić donedavno je bio i vlasnik tvrtke Dalmacija Projekt, koja je prebačena u vlasništvo Ante Maksana, još jednog Gotovinina prijatelja i ratnog druga. No sadašnja, novoosnovana tvrtka Pelagos net farma Gotovine i Mandića nije prva u koju su njih dvojica bila zajednički uključena, s obzirom na to da se Mandić još od 1997. vodi kao član nadzornog odbora tvrtke Mediteran union tuneli (MUT), za koju je Ljubo Ćesić Rojs 2010. otkrio da ju je osnovala skupina hrvatskih generala, uključujući i Gotovinu. “Novosti” su o toj tvrtki opširnije pisale prije dvije godine, kada nam je Gotovinin odvjetnik Luka Mišetić demantirao bilo kakvu uključenost Gotovine u taj projekt, iako je on sam, Mišetić, registriran kao odgovorna osoba američke tvrtke Agram International, stopostotnog vlasnika MUT-a.

MUT je koncem 1990-ih počeo dobivati unosne državne poslove u cestogradnji, iako su neki ugovori bili raskinuti padom HDZ-ove vlasti 2000. godine, a tvrtka je 2008. završila u blokadi nakon što joj je godinu dana ranije vlada Ive Sanadera oduzela koncesiju za gradnju tunela kroz Biokovo, koju joj je 2003. dodijelila Splitsko-dalmatinska županija. Nakon tunela kroz Biokovo i plinofikacije Zadra, tunogojilište između otoka Vrgade i otočića Gire zapravo je treći koncesionarski posao Gotovine i njegovih drugova.