Kronika

U Šibeniku se ne zna jesu li zadovoljniji domaćini ili gosti

Zahvalni turisti iz Srbije

Turistički djelatnici trljaju ruke. Kažu da stranci “počesto prebiru svaku kunu, a naši ljudi, gosti iz Hrvatske, Srbije i BiH – znaju uživati”

Sunce je neumoljivo pržilo, a Bojan Zečević, profesor turističkog marketinga na Ekonomskom fakultetu u Beogradu, sklonio se pod natkrivenu ležaljku i ugodno zavaljen uživao u odmoru na plaži šibenske hotelske kuće Solaris. Supruga i djeca osvježenje su potražili u moru. Razgovor, smijeh, cika i karakteristična ekavica su odzvanjali plažom, no nitko od domicilnih stanovnika kojima je Solaris omiljeno mjesto za odlazak na kupanje nije se niti osvrnuo. Tko je odakle, koje nacionalnosti, kojim jezikom govori, tu se ne gleda.

Kako kaže i sam Zečević – “ruše se barijere”.

Šibensku rivijeru svakoga ljeta ispune tisuće gostiju srpske nacionalnosti iz Srbije i BiH. Većinom dolaze kod obitelji, rodbine, prijatelja, a mnogi izbjegli u Oluji imaju na području Šibensko-kninske županije kuće. Manji dio ih je u hotelskom smještaju. No, poželjni su gosti gdje god se pojave i turistički djelatnici zadovoljno trljaju ruke podsjećajući da stranci počesto prebiru svaku kunu, a “naši ljudi”, što će reći gosti iz Hrvatske, Srbije i BiH, naučili su uživati, pa na odmoru jedu, piju, i troše. Zadovoljni su jedni i drugi. U Solarisu smo razgovarali s više gostiju iz Srbije koji odreda uživaju i osjećaju se odlično.

– Vrlo smo zadovoljni. Ljudi su susretljivi i nikakvih neugodnosti nismo imali. Prije je bilo drugačije, odnosi su bili zategnuti, znalo nas se krivo gledati, no to se promijenilo. Što se tiče turističke i ugostiteljske usluge problema nema, a kad počneš razgovarati, svaka barijera pada – veli Bojan Zečević.

Osim uslugom zadovoljan je i cijenama koje, smatra, s obzirom da je riječ o turističkoj destinaciji nisu pretjerano skupe. Osim šibenskog područja obitelj Zečević proteklih je ljeta obišla i druge turističke destinacije po Jadranu otkud također nose lijepe uspomene.

– U Opatiji smo bili prije dvije godine. Uživali smo. U Dubrovniku lani. Ljudi su više nego prijatni. Što god smo trebali i što nas je zanimalo sve su nam rekli, pomogli na koji autobus da idemo. Nikome nije smetalo što smo iz Srbije. Sa prijateljima smo lani otišli i jahtom po otocima. Tu smo, eto, imali jedan slučaj. Trebali smo se jahtom zaustaviti na Braču i momak koji je trebao prihvatiti konop da se privežemo to nije htio učiniti kada je čuo kako govorimo. Njegov problem. Mi smo nastavili dalje i pristali u drugoj uvali – priča Zečević, dodajući da je poneki sporadični incident uvijek moguć.

Upitan o hrvatskom turizmu s obzirom da je profesor turističke ekonomije i marketinga, ne nalazi većih zamjerki, ali ističe previsoke cijene u Dubrovniku jer je bez obzira o kojoj se destinaciji radi, zaključuje, “nenormalno je da u kafiću pivo Guinness košta 20 eura”. Primjećuje da se Split počeo mijenjati i turistički razvijati, ali pritom treba pripaziti, savjetuje, da ne dođe u opasnost pretjerane “turistifikacije”.

Snježana i Anica Đaković također ne kriju zadovoljstvo odmorom na šibenskoj obali. Zatekli smo ih u trenutku paljenja automobila beogradskih registracija, spremne za odlazak iz Solarisa. Dolaze ovamo posljednjih desetak godina svakoga ljeta i osjećaju se kao kod kuće.

– Imamo obiteljsku kuću kod Knina ovdje pa svaki dan automobilom odemo na kupanje. Nikada nikakvih problema. Potpuno smo opuštene i uživamo. Sve je odlično – rekla je Snježana.

Koliko je točno turista iz Srbije na obali nitko sa sigurnošću ne može reći. Jer, osim onih službeno prijavljenih gostiju, mnogi imaju svoje kuće na šibenskom, drniškom, skradinskom i kninskom području, djeca posjećuju roditelje, stižu prijatelji. Riječ je o individualnim gostima, no i ako su u svojim kućama, kod obitelji i prijatelja, svakodnevno dolaze na kupanje na šibensku rivijeru. Po ugostiteljskim objektima, kažu zaposlenici, potroše više od stranaca. Turistički djelatnici priželjkuju ih još i više i nadaju se da će napraviti proboj na srpsko tržište.

– Turista iz Srbije ima sve više. Ono što mi priželjkujemo jest više agencijskih organiziranih dolazaka grupa. Za sada ih nema mnogo. Glavninom je riječ o individualnim gostima. Barijere od rata još uvijek postoje, ali to se mijenja, sve manje se osjeća. Što se tiče samoga turizma, gosti iz Srbije su uvijek dobrodošli. Oni su poželjni gosti. Što se tiče potrošnje, to su gosti koji su uvijek trošili. Nadam se da će broj gostiju iz Srbije nastaviti rasti i ubuduće – kaže Dino Karađole, direktor Turističke zajednice Grada Šibenika.

  •  

Porast registriranih gostiju od 267 posto

Iako je špica sezone, u kojoj se ostvaruje glavnina turističkog prometa, tek počela, čak i podaci iz predsezone pokazuju pozitivne pomake što se tiče broja gostiju iz Srbije.

U periodu od siječnja do kraja lipnja na području Turističke zajednice Grada Šibenika boravilo je 230 gostiju iz Srbije što je naspram lanjskih 86 porast od 267 posto. Istovremeno, lani su ostvarili 402 noćenja, a ove godine 1502 ili 374 posto više. Turistički djelatnici priželjkuju da će postoci tako rasti i u narednim godinama, a posebice u špici sezone i da će stanovnici Srbije sadašnje omiljene destinacije poput Crne Gore i Grčke zamijeniti Hrvatskom.

Goran Plavšić

Mirko Matić, omiljeni poštar u Vrginmostu 

Da je bolji, ne bi valjao!

Ne znam što bi mi bez Mirka. Ne samo da uvijek uruči poštu, već kad ga neki nemoćni mještanin zamoli za uslugu, Mirko to obavi odmah – kaže Nedjeljka Lapčević iz Blatuše

Kada samo jedan dan trojica poštara u Vrginmostu ne bi uručivali poštu u brojnim i udaljenim selima i zaselcima ovog dijela Korduna, nastala bi prava zbrka. Problem ne bi nastao toliko zbog neuručenih pošiljaka, koliko zbog brige mještana za njihove listonoše koji su mnogima od njih jedina veza sa svijetom.

Već 8 godina poštar Mirko Matić, zimi i ljeti, na kiši i snijegu, svakodnevno, poput poznatog Kevina Kostnera u još poznatijem naučno-fantastičnom filmu, motorom praši pedesetak kilometara zapetljanim prašnjavim i blatnjavim seoskim putevima. Matić odlično poznaje kraj, još više njegove rijetke stanovnike. Ako putnik namjernik u Vrginmostu treba neku informaciju, nije mu potrebno tražiti Turistički ured – dovoljno je pronaći Mirka i sve će saznati iz prve ruke.

– Volim svoj posao i zbog toga mi nije težak, iako bi mnogi odustali već prvoga dana. Vrginmost nije problem, dostavu uglavnom obavljam brzo. Neke ljude nađem na tržnici, neke u kafiću, neke jednostavno sretnem na ulici, ostale pronađem kod kuće i posao je brzo obavljen. Problem predstavljaju udaljena sela i zaseoci. U ovih 8 godina upoznao sam sve prečice i sokake, točno znam gdje tko živi i kako doći do njega, no često vremenski uvjeti otežavaju uručenje pošiljki. Najgore je zimi. Mnogi putevi nisu odmah očišćeni pa se teško probijam do primatelja. Jednom zgodom sam zaglavio u snijegu i ledu negdje prema Podgorju. Ni naprijed ni nazad. Jedva sam se izvukao, a u jednom trenutku sam pomislio da ću u toj pustopoljini morati provesti noć, jer nije bilo niti signala za mobitel. Posao obavljam na motoru koji na prvi pogled i nije nešto, ali sam se uvjerio da je to pravi mali div koji me mnogo puta izvukao iz neugodnih situacija. Da imam automobil, do mnogih vrata ne bih mogao doći – kaže poštar Mirko.

Malo je ljudi za koje će gotovo svi mještani, uglas i bez zadrške, reći da su njima zadovoljni. Koga god u Vrginmostu pitamo za poštara Mirka, uvijek isti odgovor: “čovjek i po”.

Nedjeljka Lapčević iz Blatuše na gradskoj tržnici prodaje svoje proizvode i kad je ona u pitanju, poštar Mirko najlakše je nađe za njenim štandom.

– Ja ne znam što bi mi u Blatuši bez Mirka. Ne samo da nam uvijek na vrijeme uruči poštu, već i kad ga neki stariji i nemoćni mještanin zamoli za uslugu, Mirko to obavi već sutradan, bez ikakve naknade. Napojnice neće da primi, a nezgodno je što ne pije, pa ne možemo zahvaliti niti čašicom rakije. Da je bolji, ne bi valjao! – tvrdi Nedjeljka Lapčević, koja usput napominje da Mirka zna kad je “bio ovoliki”, spuštajući dlan na koljeno.

Dragica Čiča i Zorica Lapčević iz Podgorja kažu da svog poštara ne bi mijenjale nizašto.

– Uporan je, uvijek nas pronađe, a toliko dugo već nosi poštu po ovim brdima da točno zna gdje smo u koje vrijeme. Da li na tržnici, da li u kući, na polju ili u šumi. Gdje god bili, Mirko će nas pronaći – kažu Dragica i Zorica.

Junak naše priče očito poznaje sve i svakoga u kraju gdje dostavlja poštu, a li isto tako, nema stanovnika koji ne poznaje Mirka.

– Nema kuće u kojoj nisam bio. Ljudi su vrlo gostoljubivi i zimi me obavezno pozivaju u kuću da se malo ogrijem i popijem čaj. Nađe se ponekad na stolu malo kobasice ili slanine, pa ako zaključim da ću sve obaviti na vrijeme, znam i prezalogajiti. Zanimljivo je da sam u najsiromašnijim kućama najbolje primljen. No, to je valjda takvo pravilo odvajkada u cijelom svijetu, pa i u ovim našim brdima – kaže Mirko.

I Mirkovi kolege kažu o njemu sve najbolje. Milan Čehulić, poštar iz Kutine koji tri godine dostavlja poštu na području Vrginmosta, kaže kako je Mirko dobar prijatelj i vrlo uporan u poslu.

– Sjećam se, jednom sam imao slučaj nepotpune adrese u Dugom selu lasinjskom. Dva tjedna sam bezuspješno tražio primatelja. Onda sam za pomoć zamolio kolegu Mirka i stvar je brzo bila riješena i pošiljka uručena – kaže Milan Čehulić, koji nerijetko na svom motoru napravi i više od 70 kilometara dnevno.

Jo Kempen, voditeljica Odjela za odnose s javnošću Hrvatske Pošte, iako ima ured u Zagrebu, itekako dobro poznaje rad poštara na terenu.

– Većina poštara su doista predani i omiljeni na rajonima na kojima obavljaju dostavu. Svoj posao odrađuju odgovorno i predano, uz, naravno, dobru volju i s puno ljubavi. Svi ti dečki na motorima su izuzetni. Svoj posao obavljaju s puno ljubavi, jer drugačije ne bi niti mogli. S terena, od naših korisnika dobivamo uglavnom pohvale na njihov račun. Vremenski uvjeti i teška dostupnost nekih naselja njima ne predstavljaju probleme, već izazove koje uvijek savladaju. Ne samo da bi odradili svoj posao, nego i da bi korisnici bili zadovoljni s uslugom. – kaže Jo Kempen.

Nedavno preimenovanje Gvozda u Vrginmost nije poštaru Mirku i njegovim kolegama donijelo nikakve probleme.

– Nama je svejedno piše li Vrginmost ili Gvozd. Pošta će biti uručena. Ne bavimo se politikom, već dostavom pošte, a što se tiče života u ovim krajevima, jednake probleme imaju Srbi i Hrvati. Po mom mišljenu, mogu ih riješiti samo zajednički. – razmišlja Mirko Matić.

Vladimir Jurišić

Boro Rkman, dožupan Sisačko-moslavačke županije

Ljudima vratiti dostojanstvo

Ljudi su povučeni u sebe i teško ih je pridobiti za javni angažman, pogotovo za nešto što je na nacionalnom planu

Kakvi su prvi utisci nakon preuzimanja dužnosti dožupana Sisačko-moslavačke županije?

Saradnja je izuzetno dobra. Naišao sam na korektan i profesionalan prijem od županice i dvojice njenih zamjenika do pročelnika i svih ostalih županijskih službi. Oni su mi bitan segment u realizaciji onoga što želim na ovoj funkciji ostvariti, a to je sveukupna konsolidacija Srpske zajednice na prostorima Sisačko-moslavačke županije. To je i osnovni opis mog radnog angažmana, što je regulisano i Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina, da se manjinski dožupan bavi svojom zajednicom, koordinacijom i jačanjem manjinskih institucija.

Jeste li već poduzeli neke korake u tom pravcu?

Napravio sam plan aktivnosti koji ću predočiti županici, a koji sam predočio i stranačkom Izvršnom odboru SDSS-a koji ga je prihvatio. Plan je sastavljen od desetak tačaka. To su prije svega, stvaranje osnova za jačanje i poboljšanje komunalne infrastrukture, pomno praćenje ostvarivanja prava iz Ustavnog zakona, pogotovo u sferi zapošljavanja,te jačanje veza sa Srpskom pravoslavnom crkvom i jačanje međuljudskih veza među sunarodnjacima jer mi se čini da iz toga proističe sve ostalo jer nismo dobro povezani i uvezani, dok koordinacija među našim institucijama nije baš najbolja.

Kakav je položaj srpske zajednice u županiji?

Nema velike razlike između položaja Srba ovdje i u ostalim povratničkim županijama. Ako to usporedimo sa istokom države, onda su to dva različita svijeta. Prije svega u ekonomskom i socijalnom smislu i u infrastrukturi, jer još ima povratničkih sela bez dobrih putova ili bez vode, kao Staro selo u sastavu grada Siska koje nema vodu u 21. vijeku, a ima i naselja bez struje. Ono što je simptomatično kod dobrog dijela srpskog stanovništva je da prevladava osjećaj letargije. Sve što se dešava u zadnje vrijeme, na primjer sa pokušajima iz raznih izvora nametanja kolektivne krivice, dovodi do toga da su ljudi povučeni u sebe i teško ih je pridobiti za javni angažman, pogotovo za nešto što je na nacionalnom planu. Zadatak je vratiti dostojanstvo ljudima, a onaj među nama tko je za nešto kriv – taj mora i odgovarati. Moramo vratiti ljudima ponos jer Srbi na ovim prostorima žive više od 300 godina.

Je li stanje ponegdje bolje, a negdje lošije?

Trebam obići cijelu županiju i na terenu se uvjeriti u pravo stanje stvari. Prije toga na sastanak ću pozvati dvojicu općinskih načelnika i zamjenike da se dogovorimo o pravcima i modalitetima saradnje, da razgovaram sa predstavnicima pododbora SKD Prosvjeta i sa predsjednicima manjinskih vijeća pa da svi vidimo kako dalje. Moramo djelovati koordinirano, a ne svatko za sebe. Razlike postoje, a bolje je tamo gdje je Srba više i gdje su na vlasti, kao u Vrginmostu, Dvoru pa i u Glini, i bolje je u urbanim sredinama.

Kako ćete djelovati pošto SDSS nema vijećnika u Županijskoj skupštini?

Velik problem će nam biti to što nemamo naših vijećnika. Manjinski dožupan koji radi bez svojih vijećnika ima puno manje manevarskih mogućnosti i skučen mu je prostor djelovanja, a ruke su mu na neki način vezane. Nadamo se razumijevanju županice. Ne treba, naime, zaboraviti da su Srbi u najvećem broju i sami glasali za koaliciju oko SDP-a, a posebno za županicu Marinu Lovrić.

Izloženi ste paljbi medija i političkih protivnika koji vas optužuju da ste imali nečasnu ulogu u ratnim zbivanjima?

Ne želim o tome govoriti niti želim komentirati te napade. Za sada. Znao sam da će biti napada, ali nisam pretpostavljao da će biti u tom obimu. I mi bi mogli povući paralelu i postaviti ista pitanja, o huškačkom novinarstvu i slično, no ne bih o tome.

Milena Cimeša

  •  

Zastoj u povratku imovine

Na saborskoj raspravi o Zakonu o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu RH, Milorad Pupovac naglasio je važnost prevladavanja rascjepkanosti ovlaštenja u upravljanju nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske.

– Želimo da se postigne veći stupanj efikasnosti upravljanja i raspolaganja imovinom, da se izbjegnu preklapanja u ovlastima odlučivanja i da se postigne što veći stupnjevi usklađenosti i preciznosti pojedinih odredbi u zakonskim aktima, da bi se raspolaganje imovinom obavljalo jasnije i prezentnije – kaže Pupovac. Smatra kako je sramota da u RH ne postoji jedinstven registar nekretnina u vlasništvu države.

– Važno da se napravi izvještaj o stanju državne imovine u RH, da se zna što se dogodilo s državnom imovinom i u kakvom je stanju. Vlada ima pravo da preuzme odgovornost na sebe kako će upravljati državnom imovinom, ali Sabor ne smije iz toga biti isključen te bi mu se u konačnici trebao podnositi izvještaj o raspolaganju državnom imovinom. U zakonu bi trebalo uvesti i odredbu o zabrani raspolaganja svom imovinom koja je predmet Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine – navodi Pupovac.

Smatra da je potrebno da se ispravi nepravda po pitanju dionica u postupku privatizacije u kojem povratnici srpske nacionalnosti nisu mogli sudjelovati. Isto vrijedi za povratak imovine institucijama srpske zajednice u RH.

– Dvije su ključne institucije: Srpsko privredno društvo “Privrednik” i Srpsko kulturno društvo “Prosvjeta”. Nažalost, povratak imovine je u zastoju jer nismo pronašli adekvatan način ni u slučaju jasnog vlasništva kao što ga ima “Prosvjeta” – kaže Pupovac.

Na istoj raspravi, Mile Horvat je naveo kako će na ovaj zakonski tekst, koji će regulirati raspolaganje ogromnom imovinom koja je u medijima procijenjena na oko 30 milijardi eura, SDSS dati dva amandmana.

– Tražimo da se Izvještaj o provedbi Plana upravljanja imovinom RH za prethodnu godinu nužno dostavlja Saboru, kako bi se vidjelo postupanje te raspravljalo o raspolaganju imovinom. Drugim amandmanom želimo da se izuzme od raspolaganja imovina koja je predmet Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, za koje su određene institucije fizičke i pravne podnijele zahtjeve za povrat, kako bi se zaštitila do okončanja postupka te bila vraćena nasljednicima vlasnika – naveo je Horvat.

  •  

Više romske djece u školama

Saborski Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina raspravio je Izvještaj o provođenju Akcijskog plana “Desetljeće za uključivanje Roma 2005.-2015.”. Smatra kako je napredak ostvaren u području obrazovanja.

U predškolskom obrazovanju, broj djece povećan je s 350(2006.) na 811(2013.). U osnovne škole broj upisane romske djece zadnjih sedam godina se upeterostručio (s 1013 na 5173 učenika), a povećao se broj i upisanih u srednje škole. Protekle školske godine njih 480 godina upisano je – 15 u gimnazije, 77 u 4-godišnje strukovne škole i 316 u 3-godišnje. U tom razdoblju je i broj romskih studenata povećan s 10 na 29 njih. No, Odbor naglašava kako treba poduzeti i dodatne mjere za povećanje obuhvata romske populacije u obrazovnom sustavu.

Ocijenili su kako se u rješavanje problema zapošljavanja mora uložiti najviše napora. Iako se kontinuirano radi na poboljšavanju uvjeta stanovanja i zbrinjavanju Roma, pa su stvoreni su uvjeti za legalizaciju 14 lokacija naseljenih Romima, Odbor upozorava da je većina mjera i uloženih sredstava koncentrirana samo na Međimursku županiju.

Mirna Jasić

  •  

Obilježavanje prve partizanske akcije na Baniji u Banskom Grabovcu

Više dostojanstva za žrtve

Program se prvi put odvijao na udaljenoj bini, a ne na samom mjestu pokolja što je bilo ocijenjeno nepriličnim

Ovogodišnje obilježavanje 72. godišnjice prve oružane akcije u Hrvatskoj u selu Banski Grabovac u noći s 23. na 24. jula 1941. i masakra 1.285 Srba, mještana tog banijskog sela koji je narednih dana uslijedio kao ustaška odmazda, proteklo je u nešto primjerenijoj scenografiji nego ranijih godina. Udovoljeno je traženju srpskih organizacija, pa se program odvijao na udaljenoj bini, a ne na spomeniku koji je na mjestu pokolja. Umjesto toga, pred spomenik su položeni vijenci, a tu je i paroh petrinjski Slavko Šarac služio parastos.

Predsjednica antifašista Petrinje Zrinka Ćorić, spomenula je da je “u tom selu šačica hrabrih ljudi krenula u otvorenu borbu s neprijateljem koji je provodeći rasne zakone Velikog Reicha, nemilice uništavao i ubijao po banijskim selima”.

– Shvatili su da se jedino oružjem i organizirano mogu zaštiti od ustaškog terora, rekla je Zrinka Ćorić, ističući da su 24. i 25. jul bili najstrašniji dani u kronici tog sela.

Stav da je antifašizam prečesto prigodničarski i deklarativan, ponovio je u ima Saveza antifašističkih boraca i antifašista Juraj Hrženjak.

– Ustanak nije buknuo iz obijesti ili spontano već zbog ustaških zločina, rekao je Hrženjak i dodao da nacističke ideje nakon poraza svojih tvoraca nalaze uporište među onima koji ne prihvaćaju da je njihovo pravo ograničeno pravom drugih.

– Sljedbenici ustaških ideja i nosioci jačanja mržnje prema antifašizmu su primitivci i pored svog formalnog obrazovanja, rekao je i naglasio potrebu postojanja organizacija kao što su SNV ili Documenta koje se zalažu za očuvanje tekovina antifašizma.

Bivši borac i komesar u Sedmoj banijskoj udarnoj diviziji Adam Dupalo govorio je o okolnostima akcije i činjenici da je Gaćeša bio čovjek iz naroda koji je izabran, a ne nametnut kao vođa. Naglasio je da je sramota što se u Hrvatskoj nije govorilo o godišnjicama bitke na Neretvi i Sutjesci, iako su u njima učestvovali brojni Banijci.

N. Jovanović

72. godišnjica povijesnog savjetovanja na Abezu

Začetnici otpora

Na području Korduna je bilo oko 700 komunista pa je 1941. donijeta odluka da se krene s organiziranim otporom 

U šumi Abez i ove je godine obilježena godišnjica partijskog savjetovanja na kojem je prije 72 godine donesena odluka o dizanju ustanka na Baniji i Kordunu. U to vrijeme Komunistička partija je imala oko 3500 članova, a na ovom području je bilo oko 700 komunista pa je donijeta odluka da se krene s organiziranim otporom.

S ovog područja ustanak se prenosio dalje na Žumberak, Pokuplje, Moslavinu i Kalnik. Sudionik ovog savjetovanja bio je nedavno preminuli general i narodni heroj Rade Bulat a jedini živući sudionik je narodni heroj Milutin Baltić koji zbog bolesti nije mogao prisustvovati, ali su prisustvovala djeca generala Bulata, kćer Jagoda i sin Ivan.

Prisutne goste pozdravili su Vaso Tepšić, predsjednik vrginmošćanskih antifašista i Branko Jovičić načelnik općine. Načelnik općine Jovičić je rekao da se Srbi devedesetih nisu pobunili protiv nove hrvatske države, već iz bojazni da se ne ponovi 1941. kada su pokazali lojalnost tadašnjoj NDH, ali su svejedno masovno ubijani.

Iskazao je nezadovoljstvo što je ovaj kraj zaostao usprkos velikom doprinosu pobjedi nad fašizmom pa tako put do Abeza ni danas nije asfaltiran. Historičar dr. Đuro Zatezalo je podsjetio na neke činjenice u vezi sa savjetovanjem na Abezu te na i dalje sveprisutnu praksu falsificiranja povijesti.

– Abez je historijsko mjesto za cijelu RH. Rade Končar je iz Beograda došao u Karlovac tri dana prije savjetovanja, dakle 16. jula i primio ga je Josip Kraš. Dolazak tako visokih partijskih funkcionera značio je da se samo u ovom kraju odmah može krenuti sa oružanim otporom – kazao je Zatezalo.

M. C.

Splitski gradonačelnik primio predstavnike manjina

Na poziv ureda gradonačelnika grada Splita Ive Baldasara, održan je sastanak sa predstavnicima nacionalnih manjina sa područja grada Splita. Pozivu su se odazvali predstavnici vijeća nacionalnih manjina Slovenaca, Srba, Crnogoraca, Bošnjaka, Mađara i Makedonaca, kao i predstavnici udruženja Židova, Poljaka, Rusa,Talijana i Albanaca.

U vrlo prijateljskoj atmosferi, svi nazočni predstavnici manjina iznijeli su probleme sa kojima se susreću a koje je gradonačelnik pažljivo saslušao i rekao da će ih gradska uprava nastojati uskoro otkloniti.Gradonačelnik je pozvao predstavnike manjina da se aktivno uključe u manifestacije u gradu i na taj način obogate gradsku kulturnu ponudu posebice u turističkoj sezoni, rekao je član predsjedništva županijskog VSNM-a Dušan Stojanac, ističući da bi se slični sastanci trebali održavati svaka tri mjeseca. Po riječima Stojanca, Baldasar je ovim potezom nastavio kontinuitet stvaranja dobrih odnosa i u uvažavanja predstavnika manjina u gradu.

N. J.

“Put jednakosti” u Belom Manastiru

Zagrebačko Hrvatsko debatno društvo (HDD) tokom mjeseca jula provodilo je projekt i karavanu “Put jednakosti” s deset aktivnosti u deset hrvatskih gradova s većim postotkom romske manjine (Zagreb, Čakovec, Sisak, Kutina, Slavonski Brod, Beli Manastir, Rijeka, Pula, Vodnjan i Motovun). Glavni ciljevi projekta su podizanje svijesti o važnosti sudjelovanja mladih u društvu, razbijanje predrasuda o romskoj manjini te poticanje uključivanja mladih Roma u život lokalne zajednice. U Belom Manastiru su, pored ostalih aktivnosti, na Trgu slobode održani Sajam organizacija civilnog društva, dječje kreativne radionice te fotoradionica, a bio je postavljen i zid želja, na kome su posjetioci mogli zapisati svoje želje.

J. N.

  •  

Rješenje Teslinog spomenika u Zagrebu

Na obilježavanju godišnjice rođenja slavnog naučnika Nikole Tesle, 10. jula pred Teslinim spomenikom u centru Zagreba gradonačelnik Milan Bandić najavio je konačno rješavanje spora koji se vodi oko ovog spomenika. Predstavnici Instituta Ruđer Bošković u kome se taj spomenik nalazio do prije nekoliko godina tražili su da se skulptura, rad Ivana Meštrovića, vrati u krug instituta pored one “Ruđerove”. Tom prilikom Bandić je obećao da će se u skorom vremenu skulptura vratiti u institut jer je to i bila želja Ivana Meštrovića kad je polovinom prošlog vijeka donirao skulpturu, a na tom mjestu će biti postavljena replika. Tim rješenjem svakako neće biti prezadovoljni arhitekti i umjetnici koji smatraju da je Meštrovićev rad ipak preglomazan za tu lokaciju za koju nije ni rađen i da je umjesto te skulpture, na brzu ruku postavljene 2006., trebalo postaviti neki drugi rad.

N. J.

  •  

Nezadovoljstvo na vukovarskoj pijaci

Fiskalizacijom do nove “socijale”

Prodavci na vukovarskoj pijaci uglavnom su stariji ljudi kojima malo nedostaje do penzije 

Protestima protiv fiskalizacije koje su organizovali početkom jula, prodavci na vukovarskoj pijaci izborili su se za moratorijum od mesec dana, ali nakon toga svi koji podležu zakonu moraju imati fiskalne kase i izdavati fiskalne račune ukoliko ne žele imati posla sa inspekcijom. Fiskalna kasa i uključenje koštaće oko tri hiljade kuna.

– Ko zna kad će nam se to isplatiti. Da ima posla možda bi i moglo, a ovako…kako god bude… Ako budemo mogli raditi, radićemo, a ako ne bude išlo, zatvorićemo obrt, kaže jedan od prodavaca. Prodavci na vukovarskoj pijaci uglavnom su stariji ljudi kojima po nekoliko godina nedostaje da bi ostvarili pravo na penziju. Strahuju i od toga kako će rukovati s fiskalnom kasom plašeći se pogrešaka koje bi ih mogle stajati problema sa poreznom upravom. Pijaca će izgubiti i svoju čar jer više neće biti cenkanja na koje su kupci uvek računali.

– Ja moram prodati robu po ceni koju sam zadužio jer mi je po njoj obračunat PDV. Ako je snizim, to mi je čist gubitak, pojašnjava nam jedan od trgovaca. Neki od prodavaca na vukovarskoj pijaci, iako nevoljko, ispoštovali su zakon i od početka jula izdaju fiskalne račune. Nije im, kažu, jasno kako su se njihove kolege usudile dočekati 1. jul na pijaci bez potrebnog uređaja. Drugi se žale da kupci često nemaju vremena da sačekaju račun čime dovode u nezgodnu situaciju sebe i trgovce.

– Uzeli smo blagajne ranije i od 1. jula se uključili u sistem. Iako je vreme prilagođavanja  produženo na još mesec dana, mi već izdajemo fiskalne račune. Sam taj trošak kupovine blagajne je ogroman i svi ostali rashodi koji idu uz to. Biće jako teško i čini mi se da će biti još više socijalnih slučajeva u državi, smatra 30-godišnja prodavačica.

– Svesni smo bili da nećemo napraviti puno tim protestima. Nije slučajno da je fiskalizacija provedena kroz tri etape. Tako su vlasti izbegle masovne proteste kojima bi se fiskalizacija mogla odgoditi za bolja vremena, komentarišu trgovci.

Mlada prodavačica ističe da je promet isti kao i pre fiskalizacije, ali da je najveći problem što kupci ne žele čekati račun.

– Računu treba 23 sekunde da izađe, a mnogima je to predugo, pa se okrenu i odu. Upozoravam ih da su po zakonu obavezni uzeti račun, a oni mi govore šta će im račun koji na suncu izbledi za nekoliko dana ne razmišljajući da mogu platiti kaznu od 200 do 2000 kuna, te i mene dovesti u isti problem, priča mlada Vukovarka.

I dok polako ističe jednomesečni moratorijum, razloga za brigu nemaju jedino prodavci voća i povrća koji su registrovani kao poljoprivredna gazdinstva jer se fiskalizacija na njih ne odnosi. Negoduju zbog toga ostali prodavci ili preprodavci ove vrste robe.

– Mi koji imamo obrte u neravnopravnom smo položaju u odnosu na ostale jer svi kupujemo voće i povrće na istom mestu, a vlasnici OPG-a koji te proizvode prikazuju kao svoje imaju prostora za snižavanje cena, kažu neki od njih, smatrajući da je reč o nelojalnoj  konkurenciji.

Dragana Bošnjak

  •  

Neuspeo drugi pokušaj konstituisanja Gradskog veća Vukovara

Sve bliži novim izborima

Sednica Gradskog veća potrajala je svega nekoliko minuta. Iduća treba biti održana u zakonskom roku od 30 dana

Ni drugi pokušaj konstituisanja Gradskog veća Vukovara nije uspeo, a sazvana sednica potrajala je svega nekoliko minuta. Nakon što je predstavnik Ureda državne uprave u Vukovarsko-sremskoj županiji Damir Grizelj prozvao svih 24-ero budućih većnika i otvorio prvu tačku dnevnog reda – izbor mandatne komisije, ponovio se scenario sa prošle sednice. Svoj predlog za sastav te komisije dostavila je samo koalicija HDZ-a i HSP-a Ante Starčević čijih je 12 većnika glasalo za, 9 SDP–ovaca je, kako se i očekivalo, bilo protiv dok su trojica većnika SDSS-a bili suzdržani.

– Imali smo određene razgovore, ali nismo postigli dogovor. Verujem da ćemo u trećem pokušaju uspeti i da do novih izbora neće doći. Mislim da nijednoj političkoj opciji novi izbori nisu u interesu, kaže Željko Pinjuh, predsednik Kluba većnika SDP-a.

– Radi se o borbi dve najjače političke opcije. HDZ bi više želeo da se Gradsko veće formira kako bi eventualno mogli srušiti gradonačelnika kod izglasavanja budžeta te bi se onda morali održati izbori za Gradsko veće i za gradonačelnika. Što se tiče SDSS-a, mi nismo imali nikakvog političkog prostora za neke ozbiljnije razgovore da bi podržali formiranje mandatne komisije jer do izbora predsednika Gradskog veća sasvim sigurno ne bi došlo, prokomentarisao je Srđan Milaković, zamenik gradonačelnika Vukovara iz redova srpske zajednice.

Iduća sednica trebala bi biti održana u zakonskom roku od 30 dana. Ukoliko se ni  na toj sednici Gradsko veće Vukovara ne konstituiše, u roku od 90 dana moraju se raspisati novi izbori za ovo predstavničko telo.

D. B.

  •  

11. susreti na Baniji u Malom Gradcu

Furiozno finale svih sudionika

Na kraju su se svi učesnici Susreta na Baniji popeli na binu, složno zapjevali i zaigrali kolo s publikom

Kao i svake godine do sada, i ovogodišnji, 11. Susreti na Baniji koji se održavaju u Malom Gradcu kod Gline okupili su velik broj folkloraša, muzičara i pjevača iz brojnih “Prosvjetinih” pododbora. Njima su se priključili članovi ženske i muške pjevačke sekcije KUD “Zora” iz Kragujevca, ali i velik broj posjetilaca iz banijskih mjesta, čiji je broj je po procjenama bio nešto manji od 1.000.

Gradonačelnik Milan Bakšić istakao da su Susreti i ove godine, kao i svih do sada, odlična manifestacija. Generalni sekretar “Prosvjete” Srđan Tatić podsjetio je na 53 pododbora s 2.500 članova koji djeluju u Društvu, pri čemu su Susreti jedna od najvećih manifestacija po broju učesnika, gledalaca i kvaliteti programa. Susrete su otvorili folkloraši iz bijelog Brda, nakon čega je slijedio skoro trosati program koji je izvelo 12 ansambala i grupa, neki s po dvije koreografije.

Voditeljica Mirjana Gruborović kao članica “Zore” uspješno se snašla i u ovoj ulozi, dok su učesnici dali sve od sebe. Izuzetno uspješno predstavili su se mladi članovi koreničkog pododbora koji su prvi puta učestvovali na Susretima i koji su uz pomoć i podršku publike uspješno predstavili lička kola i ojkane. Kostajničani su ugodno iznenadili izborom običaja kosidbe na Metohiji.

Nakon furioznog finala u kome su se svi učesnici popeli na binu i složno zapjevali “nema rada bez rodnoga kraja” i onda zaigrali kolo s publikom, slijedilo je druženje do ponoći. Program su financirali Savjet za nacionalne manjine RH, Sisačko-moslavačka županija, Grad Glina i VSNM grada Zagreba, a svoj doprinos dali su i lovačko društvo “Maja”, Dušan Metikoš i Đuro Dabić.

Na turniru malog nogometa učestvovalo je devet ekipa, od toga dvije iz Srbije. Najbolja je bila ekipa “Delije” iz Dvora čiji je član Marko Vujčić bio najbolji strijelac, a najbolji igrač je bio golman Goran Milić. Drugoplasirana je bila ekipa Zavičajnog udruženja Beograd, a treća “Vukovi Glina” čiji je igrač Nikola Malbaša proglašen najboljim igračem turnira. Nagrada za fer plej pripala je ekipi “Zavičaj – Šušnjar”.

N. J.

Krsna slava i Dan VSNM Karlovačke županije

Zastrašivanje ne prestaje

Zadatak VSNM-a je ponovo pod jedan krov okupiti sve srpske organizacije i institucije, rekao predsjednik Rade Kosanović

U Krnjaku su po deseti put obilježeni Dan vijeća i Krsna slava Županijskog vijeća srpske nacionalne manjine Karlovačke županije. Prije svečane sjednice, održana je svečana liturgija u manastiru Bogorodice Trojeručice u Donjem Budačkom. Inače, 17. jul je i Krsna slava Gornjokarlovačke eparhije, a Vijeće i eparhija su ovaj dan uzeli za svoj Dan i Krsnu slavu u znak sjećanja na episkopa Gornjokarlovačkog Savu Trlajića stradalog u logoru Jadovno.

O položaju Srpske zajednice u Karlovačkoj županiji govorio je Rade Kosanović, predsjednik ŽV SNM Karlovačke županije koji je nedavno ponovo izabran za jednog od četvorice potpredsjednika SNV-a.

– Nemamo se baš čime pohvaliti jer obnove gotovo i nije bilo, malo je vraćeno stanarskih prava, a ni stambeno zbrinjavanje nije osobito. Nije bolje stanje ni u pitanju ostvarivanja drugih prava ni na području sloboda, jer se naš narod i dalje zastrašuje, kao sada u Trpinji ili u slučaju zastave u Krnjaku. Predstoji nam daljnja borba za prava, posebno sada nakon ulaska u EU i pitanje je hoće li nam biti bolje. Zapošljavanja nema, ekonomske kriza i dalje traje, a bez jačanja privrede neće biti skorog izlaska iz krize. Prisutan je stalan pad broja naših sunarodnjaka pa nam je perspektiva vrlo neizvjesna. Mi kao vijeće tu sami vrlo malo možemo učiniti pa je naš zadatak vrlo težak – ponovo pod jedan krov okupiti sve srpske organizacije i institucije i zajednički krenuti iz početka kao i dvije hiljaditih godina -kazao je Kosanović.

Stanko Janjić iz SNV-a je kazao da se postiglo onoliko koliko se u datim okolnostima moglo te da u EU postoje mehanizmi kako rješavati naše probleme i da ćemo se morati prilagoditi novim okolnostima.

– Uz pomoć SNV-a trebat će nuditi projekte za financiranje i boriti se za njih na razne načine. Stvorili smo institucije pa je sada na redu ekonomija, zaključio je Janjić.

M. C.

  •  

Na Kordunu održana Ljetna škola demokracije

Upoznavanje demokracije i zavičaja

Na Ljetnoj školi demokracije, u organizaciji Centra za civilne inicijative, sudjelovalo je ukupno 150-oro djece 

U organizaciji Centra za civilne inicijative ( CCI ) iz Zagreba i njegovog ureda u Karlovcu i uz pomoć partnera: Ženske grupe Vojnić, Humanitarne organizacije “Breza” iz Krnjaka, “Mosta” iz Perne i LAG-a Petrova gora, na Kordunu je proteklog tjedna u pet mjesta iz Karlovačke i Sisačko-moslavačke županije održana Ljetna škola demokracije.

Kroz svojevrsni kamp prošlo je više od 150-oro djece od 10 do 15 godina. Domaćini su bili Sjeničak, Vojnić, Vrginmost, Topusko i Krnjak, a dnevno je u kampu bilo do 90-oro djece. Djeca su kroz igru, druženje sa vršnjacima i volonterski rad učili o aktivnom sudjelovanju u zajednici, zaštiti ljudskih prava i procesu demokratizacije, o tome što je demokracija i što je zavičaj. Djeca su bila iz redova povratnika, useljenika i ona koja su preko ljeta došla u posjet svojim rođacima. Bile su organizirane brojne sportske, kulturne i zabavne aktivnosti. Sudionicima su bili osigurani besplatan prijevoz autobusima kao i doručak, dvije užine i ručak. Cijeli projekt je financiran sredstvima EU u sklopu projekta “U potrazi za demokracijom”.

Od voditeljica ovog projekta iz karlovačkog Ureda CCI-a Jelene Kljajić-Šebrek i Ivane Neralić saznajemo da su kampu prisustvovača djeca iz Karlovca, Sjeničaka, Krnjaka, Vojnića, Topuskog, Tušilovića, Vrginmosta i drugih naselja. Djeca su bila dobro raspoložena i poslušna te pažljivo pratila predavanja. Aktivno su sudjelovala u “parlaonicama” organiziranima na razne teme.

– Prije nekoliko godina na inicijativu Dušanke Mađar Lončar, voditeljice knjižnice u Vojniću, pokrenuli smo projekt “U potrazi za demokracijom” sa idejom pomoći povratnicima u ostvarivanju prava. U sklopu tog projekta svim povratnicima i ljudima slabijeg imovnog stanja, osigurali smo besplatnu pravnu pomoć koja djeluje u pet kordunaških općina. Kruna tog projekta je ovaj kamp. Čekali smo ljeto kako bi okupili svu djecu koja po ljeti dolaze u mjesta rođenja svojih roditelja, a koja sada žive izvan ovog područja, kao i djecu odavde. Želja nam je bila upoznati djecu sa zavičajem svojih roditelja, a možda ih i potaknuti na povratak kao i upoznati djecu useljenika sa njihovim sadašnjim zavičajem. Kao što smo radili i sa odraslima na integraciji, to želimo učiniti i sa djecom, da im pokažemo i da ih naučimo što je to demokracija, da im pokažemo da svi trebaju imati pravo da kažu svoje mišljenje bez obzira na eventualne različitosti i položaj u društvu – kazala je Mirela Despotović, predsjednica CCI-a iz Zagreba.

Sve ovo, pojašnjava Mirela Despotović, željeli su približiti kroz različite aktivnosti, a ne klasičnim školskim predavanjima. Na ovaj kamp čekalo se više godina zbog financiranja EU a i sama je država mogla nešto davno prije učiniti jer se ne radi o velikim novcima dok se na sredstva EU mora čekati više godina.

Ukupni troškovi iznosili su 50 hiljada kuna od čega na prijevoz autobusima otpada 17 hiljada kuna i na prehranu 25 hiljada kuna. U Sjeničaku su djeca gledala dva filma, a potom crtala velike plakate na temu tih filmova. Potom su uređivali okoliš oko Doma 13. proleterske brigade Rade Končar i takmičili se u streličarstvu. Drugog dana u Vojniću su obišli Centralnu partizansku bolnicu, posjetili su i spomenik na Petrovcu i saslušali predavanje o značaju Petrove gore u Drugom svjetskom ratu. Nakon ručka su slikali spomenik i izrađivali njegov model od gline.

U Vrginmostu su gledali filmove o ekologiji i međunarodnim volonterima i slušali predavanje o kompostiranju, biovrtovima i gradnji prirodnim materijalima. U Perni su obišli mlinove i stari grad te sadili cvijeće, dok se na edukacijskoj radionici govorilo na temu: “svi smo različiti, ali i jednaki”. Zadnjeg dana u Krnjaku su sudjelovali u čišćenju i uređivanju izvora Ilidža te saznali zašto je reciklaža važna. Sa kordunaškom tradicijom u plesu i pjesmi upoznali su ih članovi pododbora SKD Prosvjeta.

  •  

“U školi nismo učili o Petrovoj gori”

Dragan Carević (12) iz Gornjeg Sjeničaka: Završio sam šesti razred osnovne škole u Skakavcu i želio sam nešto više naučiti o svom kraju. Saznao sam mnogo o tome što je Petrova gora značila u Drugom svjetskom ratu i vidio gdje su se pod zemljom liječili ranjenici. Upoznao sam mnogo novih dječaka i djevojčica i sprijateljio se sa njima.

Denis Jurin (12) iz Vrginmosta: Drago mi je što sam ovdje jer sam upoznao mnogo novih prijatelja. Bolje da sam ovdje i da nešto naučim nego da sam kod kuće. Naučio sam da moramo raditi, biti vrijedni i dobri jedni prema drugima.

Danica Kresojević (13) iz Niša: Rođena sam u Nišu, a roditelji su mi sa Korduna. Prvi put sam u Vojniću, na Petrovoj gori i u Sjeničaku za kojeg sam sada prvi puta čula. Ovdje mi je prelijepo i upoznala sam mnogo novih cura i momaka. Čula sam mnogo toga o Petrovoj gori i o ovom kraju i drago mi je zbog toga.

Irena Peleš (14) iz Gornjeg Sjeničaka: Za ovaj kamp sam čula od prijatelja i drago mi je što sam se prijavila na njega. Mnogo sam novih stvari saznala o Petrovoj gori jer o tome u školi nismo učili. Završila sam osnovnu školu u Skakavcu i upisala gimnaziju u Karlovcu. Rođena sam u Kraljevu 1999. kada su se roditelji i vratili u Sjeničak. Upoznala sam mnogo novih prijatelja a najviše se družim sa Danicom iz Niša.

Milan Cimeša

Sisački režiser Silvije Vadla postavio Nušićevo “Sumnjivo lice”

U jeziku se dobro razumijemo

“Sumnjivo lice” odigrano je bez prijevoda na hrvatski jezik. Sisačka publika je pokazala koliko je željna dobrog humora

Sisačko Amatersko kazalište Doma kulture “Kristalna kocka vedrine”, u režiji Silvija Vadle, premijerno je izvelo predstavu “Sumnjivo lice”, svevremensku komediju Branislava Nušića. Razgovarali smo sa sisačkim režiserom i glumcem Vadlom, koji je 1984. godine diplomirao na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, Odsjeku pozorišne i radio režije, te se iste godine zaposlio u tadašnjem sisačkom Centru “Vladimir Nazor”, a sada Domu kulture KKV, Gradsko kazalište Sisak. Vadla navodi kako u životu ima tri specijalnosti – kazalište, predstave i glumce.

– Nušić je nevjerovatno duhovit, komediograf kakvih nema mnogo u svjetskoj literaturi. Cijeloj ekipi bilo je interesantno vratiti se Nušiću i tekstu kojeg imamo sreće pratiti neokrnjenog prijevodima. Riječ je o fenomenalnom tekstu, duhovitom i svježem kao da je nastao jučer, a ne davne 1888. godine – navodi Vadla.

“Sumnjivo lice” odigrano je u izvornom obliku, bez prijevoda na hrvatski jezik. Sisačka publika je pokazala koliko je željna dobrog humora – popunila je kazališnu dvoranu, kao i lajkovima stranicu Fejsbuka.

– Treba pokrenuti stvari i reći “Car je gol”, i ne titlovati. Prevoditi predstavu je nešto što aspolutno ne treba raditi, posebno kad već imamo imamo sreću da se tako dobro razumijemo u jeziku. Velika je sreća i prednost za kazališne autore da mogu predstave raditi u originalu. Nekome vjerojatno jest neobično što se izvodi na srpskom jeziku, ali nama glumcima je bilo sjajno i odlično smo se zabavljali – kaže Vadla.

Nušićev scenski jezik je ‘jezik bez psovki’, a pritom nevjerovatno izražajan i precizan, od poštapalica do samog načina govorenja. No, sisačkim glumcima koji su se bili iznimno koncetrirani na tekst to nije stvaralo problem te su predstavu izveli bez grešaka u izgovoru.

– Nažalost, u hrvatskom jeziku nedostaje scenskog jezika – onog koji je stiliziran i prilagođen govorenju na sceni. Veoma je efikasno što Nušić akcentuira govornu radnju, a na takvo što smo već navikli kao na ono dobro u srpskom i bosanskom scenskom i filmskom jeziku. Da bi takvo što postigli u Hrvatskoj prvo se trebamo dogovoriti kojim jezikom i narječjem govorimo, ali i da se ne onda u njemu ne posvađamo oko neke riječi ili izraza, jer takvo što se u druga dva scenska jezika ne događa – smatra Vadla.

“Sumnjivo lice”, komedija je za sva vremena, koja ismijava nesposobne vlasti. Kako Vadla ističe, riječ je o odličnom tekstu koji govori o paranoji, neukosti, zatucanosti i nesposobnosti vlasti – priča današnja i ovdašnja.

– Nušić se smijao svima kojima se trebao smijati, iskreno i jasno. I sada je još aktualna poruka da se trebamo smijati svim glupim stvarima koje postoje, jer one nisu tako loše kako izgledaju, one su zapravo lošije.

Krajem augusta Amatersko kazalište sisačkog Doma kulture KKV planira izvoditi reprize “Sumnjivog lica” i gostovanja kod prijateljskih kazališta širom Hrvatske. Na jesen pak kreću u pripremu još jednog humornog Nušićevog djela, “Ožalošćene porodice”.

– Cilj nam je da budemo pravo gradsko kazalište – od građana za građane. Kod nas igra pedesetak Siščana, a za koje sugrađani nisu ni znali da u njima čuči glumački nerv. Dosad smo radili “Balkanskog špijuna” Dušana Kovačevića, “Policajce” Slawomira Mrozeka, “Dom Bernarde Albe” Federica Garcie Lorce, Homerov “Boj žaba i miševa”, kao i “Rekonstrukciju”, prema tekstu Edwarda Albeeja i “Jaču”, prema tekstu Augusta Strindberga. Nakon toga smo se vratili čuvenom ‘scenotrescu’ Nušiću i postavili “Sumnjivo lice” kao njegovu, možda, najbolju komediju – zaključuje režiser Silvije Vadla.

Mirna Jasić

  •  

Stogodnjak (173)

26. 7. – 2. 8. 1913: sve češća hapšenja ilegalnih emigranata i njihovih nemilosrdnih vodiča na području Zagreba motiviralo je stanovitog Grujicu da u novinama ispriča svoju priču o tome kakva je stvarna sudbina brojnih bjegunaca u Ameriku. Vrlo upućeni Grujica, za koga se pretpostavlja da je i sam jedno vrijeme bio krijumčar ljudi, otkrio je mnoge detalje ovog prljavog posla u kojem se, kako kaže, „okreću milijuni kruna“. U priči s naslovom “Malo o iseljavanju i o načinu kako se izvodi” navodi uz ostalo i ovo: “Našem je čovjeku dovoljno da prebjegne hrvatsku granicu, pa mu je otvoren put za Emeriku. Ne samo da u Švajcarskoj, Holandiji i Belgiji može bez putnice kartu kupiti, već i u drugojoj polovici naše monarhije, recimo u Insbruku… Vi ste zabilježili par slučajeva kako ove gulikože sa putnicima Zagreb obilaze, a meni je poznato hiljadu ovakvih i ništa nije smješnije nego čitati statistiku o iseljavanju i useljavanju, gdje se na primjer kaže, da se mjeseca aprila o. g. iselilo bez putnice 346 osoba, a meni je poznato da ih je toga mjeseca bilo više od 1200 i to samo na jednom mjestu prelaska. Pouzdano znam da je u prvom polugodištu ove godine preko 10.000 ljudi otišlo u Ameriku samo preko Švajcarske. Samo dva posto od njih imali su prave putnice… Kako se to radi u okolici Zagreba? Skoro svako selo ima organizirane bande koje se isključivo tajnim iseljavanjem bave. I nije se čuditi da ove bande otvoreno rade, kad se s njima odviše blago postupa… Iz usta putnika čuo sam da su jednom neznancu dali, zato što ih je iz Velike Gorice u Podsused pješice preveo, po 70 kruna tobožnje kapare, a kako ih je 80 ljudi na okupu bilo, to je taj gulikoža u času zaslužio 5.600 kruna… Ljudi znadu da je bez putnice teško kroz Zagreb proći, pa zato siđu s vlaka u Velikoj Gorici ili Odri, a odavle idu kolima ili pješice za Savski Marof ili Podsused. Kirijaši koji se najme da ih prevezu zasluže obično lijepe pare. Kočijaš uzme po desetak ljudi u kola koji mu podvoz unapred plate, pa pošalje jednog svoga komšiju ili rođaka dva-tri kilometra iza sela. Ovaj se skrije za kakav grm blizu ceste i kad naiđu kola s putnicima in iskoči iza grma i poviče: ‘Bježte ljudi, eto žandara!’ Siromasi u strahu da ne budu pohvatani pobjegnu iz kola na sve strane, a kirijaš se vrati u selo s lako zarađenim novcem…”

* kako iz siromaštva? To se pita Jovo Bosanac iz Malog Grđevca i odmah ovako odgovara: “Za svaki napredak najbolje je društvo u zemljoradničkoj zadruzi. Zato, gdje ima naprednih i valjanih Srba, onde se osnivaju i srpske zemljoradničke zadruge, kao što je i naša, osnovana u Malom Grđevcu, u bjelovarsko-križevačkoj županiji…”

* u potoku Ljubina u Rujevcu pronađena je polumrtva Đurđija Radojčić, a pored nje mrtvo tek rođeno muško dijete. Kad je nesretna žena došla k svijesti ispričala je tužnu priču: “Imam devetero djece. Ovo, deseto, nije mi trebalo. To sam shvatila tek kad se radilo. Zato sam htjela presuditi i sebi i njemu, pa sam s djetetom u naručju skočila u najdublji dio potoka…”

Đorđe Ličina