Na pola puta

Prošlo je šesnaest godina otkako je Stanko Lasić u antologijskoj polemici s Igorom Mandićem otpisao srpsku književnost poistovjetivši je s bugarskom, a njegova se dvostruka balkanofobna uvreda u međuvremenu pokazala dvostruko promašenom. Ne samo što srpske autorice i autori objavljuju kod hrvatskih izdavača neusporedivo češće od svojih bugarskih koleg(ic)a – pa izlazak “Mitologije tranzicije” Aleka Popova prati raritetan aftertaste čitalačke egzotike – nego vas završna priča te knjige, “Dan neovisnosti”, može podsjetiti i na činjenicu kako je baš Bugarska, ta mračna, gluha i blatna slijepa kaldrma evropske literature iz lasićevskih sofisticiranih vlažnih snova o superiornosti zapadne visoke kulture, ušla u EU još 2007., pretekavši nas za više od pola desetljeća i ostavivši da sve do sada čekamo novac iz fondova Evropske komisije kako bismo, evo, financirali i prijevode bugarskih pisaca…

“Mitologija tranzicije” donosi, inače, Popovljeve izabrane humorističke priče i sasvim sigurno računa na uspjeh njegova romana “Misija London”, izvorno objavljenog 2001. i u međuvremenu prevedenog na petnaestak jezika. Na hrvatskom je izašao prije tri godine: dočekale su ga visoka čitanost i učestale usporedbe s prozom Ante Tomića, utemeljene u lepršavoj komunikativnosti teksta, brojnim simplifikacijama i stereotipizacijama, benignoj satiri… Humoreske iz “Mitologije tranzicije”, međutim, nešto su ambicioznije, pripovjedno riskantnije: njihova se komika često premrežuje fantastikom, groteskom i zaigranim apsurdizmom, a Popovu je naročito drag postupak kontrapunktiranja uzvišenih i niskih motiva. U jednoj od boljih pripovijetki, “Ciklusu kupusa”, recimo, naratorov otac, svemoćni pater familias, pretvara redovito godišnje kiseljenje kupusa u strog i bizaran sakralni ritual; u “Spasitelju” samoživ mladi zavodnik spašava zgodnoj radnici život ozlijedivši pritom šaku, pa zauzvrat traži seksualni provod i dvije tisuće leva, ističući pritom vlastitu plemenitost; u “Metaboličnim ljudima” Zapadna Evropa pomaže izgladnjelim narodima siromašnih postsocijalističkih zemalja šaljući im svoja govna za prehranu, da bi s vremenom izgradila i veliki govnovod, kako bi humanitarna pomoć stizala kontinuirano…

Repertoar Popovljevih narativnih strategija – kratki spojevi sublimnog i korporalnog, destiliran kafkijanski prosede, izglobljene situacije, frekventno variranje motiva smrti – širi je, dakle, nego što smo do sada mogli vidjeti, ali to ne znači i da je naročito bogat: većina se njegovih priča ipak gradi na poetici jednostavne dosjetke, kao u “Drugim svjetlostima”, gdje gradski usamljenici noću šalju jedni drugima svjetlosne signale sa krovova zgrada, ili u “Sustavu kontrole”, gdje doušnik represivnog državnog aparata naposljetku počinje sumnjati u samoga sebe pa naredi vlastito smaknuće. Takav je postupak posebno neuvjerljiv onda kada se kroz doslovnu metaforu cijepi s političkom satirom: u “Misterioznoj cisterni”, recimo, glavni lik nakon sloma socijalizma kupuje, u naivnom poduzetničkom zanosu, kamion s cisternom za pražnjenje septičkih jama i želi njime prevoziti ulje i mlijeko, ali se oni, neobjašnjivo, za vrijeme vožnje pretvaraju u govna…

Prikaz tranzicije iz naslova zbirke također je reduciran na predvidljive obrasce socijalističkog protototalitarizma i balkanskog “divljeg kapitalizma”, pa Popov, barem što se hrvatskih recepcijskih uvjeta tiče, ovom knjigom kao da zastaje na pola puta: nedovoljno je populističan da bi privukao publiku koja je voljela “Misiju London”, premalo rafiniran da bi zadovoljio ambicioznije čitateljice i čitaoce.