Nacionalnost je stvar osobnog izbora

Ivan Sobol nije se razlikovao od svojih vršnjaka. Na pragu tridesetih, živio je u selu Miljevcima, desetak kilometara udaljenom od Slatine, zajedno s još tristotinjak sumještana. Ondje je radio, zasnovao obitelj, a o svojim slovačkim korijenima nije razmišljao. Odmalena mu je bilo jasno da je Slovak, no nacionalnom se pripadnošću nije puno bavio – sve do prije dvije godine, kada su se Slovaci iz njegova sela odlučili organizirati, a da bi dobili i određenu financijsku potporu, udruženje je moralo brojati barem 20 Slovaka. Krenuo je tada Ivan Sobol s još 35 sumještana u Ured državne uprave u Virovitičko-podravskoj županiji, da se njihova nacionalna pripadnost i službeno zavede. Međutim, to je pošlo za rukom svega njih 26-oro, a ostali su odbijeni. Među odbijenima bio je i Sobol.

– Mom su Ivanu rekli da se već jednom izjasnio kao Hrvat i da to ne može promijeniti. Branko Giba, predstojnik županijskog Ureda državne uprave, pronašao mu zahtjev za vjenčanje na kojem se izjasnio kao Hrvat i tvrdio je da se tu više ništa ne može napraviti – ispričao nam je Đuro Sobol, Ivanov otac, inače predsjednik miljevačke Matice Slovaka.

– Bezuspješno je tražio od Gibe da preispita svoju odluku. Pozivao se na hrvatske zakone, na ustavna prava, ali predstojnika ništa nije pokolebalo. Tih smo dana i mi s njim razgovarali, tražeći logično objašnjenje. Zvučao je nepokolebljivo, potpuno siguran u ispravnost onoga što je odlučio. “Takva su pravila i protiv toga ne mogu. Ako postoji pismeni trag da se osoba izjasnila kao Hrvat, onda se to ne može mijenjati. Zamislite kako bi to izgledalo da netko dođe i kaže da je Indijanac, pa za dva tjedna da je Mađar, a onda, dva dana prije izbora, hoće biti Nijemac”, govorio je tada Giba, pozivajući se i na zakone. “Kada se rodite, nacionalnost upisuju roditelji, a kada postanete punoljetni, možete to jednom promijeniti. I to je to”, tumačio nam je – prisjeća se Ivanov otac.

I on se pozivao na Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, koji kaže da se svaki hrvatski državljanin ima pravo “slobodno izjasniti da je pripadnik neke nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj”. I dok Sobol smatra da mu upravo taj članak daje za pravo da se izjasni kao Slovak, Giba mu je tumačio da je upravo oblik glagola “izjasniti” ključan: kada bi pisalo “izjašnjavati”, tvrdio je, osoba bi to mogla činiti više puta – ovako može jednom i gotovo!

Koliko god takvo tumačenje zaprepastilo predstavnike manjina, one koji se bave ljudskim pravima ili pravnike, tadašnje Ministarstvo uprave, kojem je na čelu bio HDZ-ov Davorin Mlakar, smatralo je to ispravnim stavom. Naime, odgovarajući u lipnju 2011. godine na upit potpisnika ovih redaka, objašnjeno je da pripadnici nacionalne manjine imaju etnička, jezična, kulturna i/ili vjerska obilježja različita od drugih građana te da ih vodi želja za očuvanjem tih obilježja. “Iz navedene zakonske odredbe neosporno je da se radi o hrvatskim državljanima koji se razlikuju od ostalih građana po svojim obilježjima i različitostima koje žele očuvati. Kako se radi o trajnim različitim obilježjima, koja se s jedne generacije prenose na drugu generaciju radi očuvanja istih, Zakon ne propisuje niti predviđa mogućnost mijenjanja nacionalne pripadnosti ovisno o potrebi pojedinca. Tim više što pripadnici nacionalnih manjina ostvaruju niz prava po osnovi pripadnosti određenoj nacionalnoj manjini”, rastumačio je tada Pavao Matičić, državni tajnik Mlakarovog Ministarstva.

No vlast se promijenila, a s njom i mnogi ključni detalji ove priče. Giba više nije predstojnik županijskog Ureda državne uprave; Vlada ga je u siječnju 2012. razriješila te dužnosti i danas je voditelj Službe za društvene djelatnosti u istom Uredu. Arsen Bauk, sadašnji ministar uprave, nedavno je svim županijskim uredima poslao naputak o upisu nacionalne pripadnosti u registar birača, kojim ih upozorava da se svaki hrvatski građanin ima pravo izjasniti kao pripadnik nacionalne manjine – koliko god puta želi. Ministar također upozorava svoje službenike se svaki hrvatski državljanin ima pravo slobodno izjasniti kao pripadnik neke nacionalne manjine, no naglašava da “u ostvarivanju tog prava nema zakonskog ograničenja broja izjašnjavanja, s obzirom da se radi o slobodno izraženoj volji građana, pa makar je i više puta izražavali”. Birač tako, ako mu nije upisan podatak o nacionalnosti, u nadležnom uredu može usmeno ili pismeno zatražiti dopunu podatka o nacionalnosti. Ako podatak o nacionalnosti postoji a birač ga želi promijeniti, to može učiniti tako da u nadležnom uredu dade izjavu o svojoj nacionalnoj pripadnosti.

Tako Ivan Sobol sada službeno može u virovitičkom Uredu državne uprave zatražiti da mu se pod nacionalnost upiše “Slovak”. Međutim, svoje novo pravo još nije iskoristio, jer za promjene nabolje ne zna.

– Kasnije više nismo tražili promjenu nacionalnosti, pa ne znamo je li se što promijenilo. Ali bilo je tu svega. Djed i baka, koji su prevalili 75., oduvijek su bili Slovaci, ali ni njima nisu dali da se tako izjasne. Ja sam možda veći rodoljub od nekog Hrvata, ali htjeli smo se izjasniti kao Slovaci jer imamo slovačke korijene – kaže Đuro Sobol, čija se Matica Slovaka već priprema za obljetnicu iduće godine, kada će proslaviti 180 ljeta od dolaska Slovaka u Miljevce.